Sveti Ivan Franjo Regis

U planinskim selima južne Francuske zima je bila vrijeme kad se ljude moglo zateći kod kuće. Poljski su poslovi mirovali, ali su putovi pod snijegom i blatom postajali teže prohodni. Upravo je tada isusovac Ivan Franjo Regis odlazio među seoske obitelji: propovijedao je, poučavao djecu, ispovijedao i obilazio bolesne. U gradovima je radio tijekom toplijih mjeseci. Takav raspored nije proizlazio iz udobnosti putnika, nego iz života onih kojima je želio biti blizu.

Jean-François Régis rodio se 31. siječnja 1597. u Fontcouverteu, u francuskoj pokrajini Languedoc. Odrastao je u imućnijoj obitelji, a školovao se kod isusovaca u Béziersu. Njihov ga je način života privukao Družbi Isusovoj. U novicijat u Toulouseu stupio je 1616., a nakon dvije godine položio redovničke zavjete. Slijedile su godine učenja i poučavanja: studirao je retoriku, filozofiju i teologiju, a kao nastavnik radio u nekoliko isusovačkih kolegija, među njima u Pamiersu. Nastavničke su ga dužnosti vodile i u Billom, Le Puy-en-Velay i Auch, a filozofiju je učio u Tournonu. U učionici je stekao iskustvo govora koji učenik može pratiti. Ta će mu sposobnost kasnije služiti pred ljudima koji nisu imali školsku naobrazbu, ali su od propovjednika očekivali da razumije njihove živote.

Za svećenika je zaređen 1630. u Toulouseu. Ondje je, prema životopisnim prikazima, pomagao oboljelima tijekom kuge. U Francuskoj njegova vremena još su se osjećale posljedice vjerskih ratova i dugotrajnih podjela između katolika i protestanata. Regis je propovijedao i u sredinama u kojima se dio ljudi udaljio od crkvenoga života. Nije se oslanjao na učene ukrase u govoru. Suvremenici i kasniji životopisci isticali su jednostavnost njegovih propovijedi, prilagođenih ljudima kojima se obraćao.

Godine 1632. poslan je u Montpellier, gdje je tijekom dviju godina posjećivao bolnice, pomagao siromašnima i poučavao vjeri djecu i odrasle. Na poziv biskupa Viviersa počeo je potom održavati pučke misije u njegovoj biskupiji. Njegov se rad proširio na Vivarais, Velay i okolne krajeve. Putovao je pješice od mjesta do mjesta, često kroz teško prohodno gorje. U pojedinoj bi župi ostao više dana: propovijedao je, slavio misu, ispovijedao i poučavao djecu katekizmu. Razgovarao je sa svećenicima i župljanima te nastojao obnoviti zajednice koje dugo nisu imale redovitu pastoralnu skrb. Životopisi govore o velikom broju obraćenja, a ponajviše pamte propovjednika koji je ostajao među ljudima, slušao njihove teškoće i tek potom nastavljao put.

Posebno je pazio na one koji su se najteže mogli izboriti za sebe. Posjećivao je zatvorenike i bolesnike te tražio hranu i drugu pomoć za siromašne. Nastojao je pomoći ženama i djevojkama izloženima iskorištavanju da pronađu siguran smještaj i posao. U životopisima se spominju kuće u koje su se mogle skloniti i učenje izrade čipke kao put do vlastite zarade. To nije bila sporedna djelatnost uz propovijedanje. Regisu je briga za čovjekovu vjeru išla zajedno s brigom za njegovo stanovanje, zdravlje i mogućnost poštena rada.

Tražio je od imućnijih pomoć u hrani i odjeći, ali ženama koje su željele izići iz nesigurnih prilika nastojao je otvoriti i mogućnost zarade. Izrada čipke bila je zanat koji se mogao naučiti i njime uzdržavati. Zbog te se skrbi u kasnijem štovanju njegovo ime osobito povezalo s čipkaricama. Kada bi završio govor u crkvi, nije zaboravljao ljude koji su ga slušali.

Takav rad nije uvijek nailazio na potporu. Pojedini su se svećenici i crkveni poglavari protivili njegovim postupcima, a zbog pomoći ženama i javnoga protivljenja iskorištavanju suočavao se i s klevetama te prijetnjama. Prema kasnijim životopisima, poglavari su mu u jednom trenutku ograničili osnivanje novih kuća za žene. Regis je morao prihvatiti njihovu odluku, ali nije prestao obilaziti siromašne i raditi među ljudima koji su mu se obraćali.

Želio je otići kao misionar u Kanadu, no ostao je u Francuskoj. Krajevi u kojima je djelovao pokazali su mu se kao dovoljno zahtjevno misijsko polje. U selima je nailazio na siromaštvo, oskudicu i dugotrajnu udaljenost od sakramentalnoga života. U gradovima je susretao ljude bez sigurnosti i zaštite. Putovanje između tih svjetova oblikovalo je njegovu svakodnevicu: jutra uz misu i ispovijed, dani ispunjeni poučavanjem i posjetima, a zatim novi odlazak prema mjestu u kojem ga se čekalo.

Posljednje je misije održavao u prosincu 1640. u Montregardu. Prema isusovačkom životopisu, vratio se u Le Puy i proveo tri dana u duhovnoj obnovi, a zatim se s bratom Claudeom Bideauom vratio dovršiti započeti posao. Dana 23. prosinca krenuli su prema Lalouvescu, mjestu sljedeće misije. Zimska ih je oluja skrenula s puta; noć su proveli u zaklonu i u selo stigli idućega dana. Ondje su ih ljudi već čekali. Regis je odmah započeo propovijedati i ispovijedati, a rad se nastavio i tijekom božićnih dana. Ispovijedao je do ponoćne mise, a ljudi su mu pristizali i na sam Božić. Isusovački prikaz pripovijeda da je ispovijedao u hladnoj sakristiji, gdje je kroz razbijen prozor ulazio zrak, te da se ubrzo srušio od slabosti. Liječnik je ustanovio upalu pluća. Umro je u Lalouvescu, u današnjem departmanu Ardèche, 31. prosinca 1640., u četrdeset četvrtoj godini života. Životopisi čuvaju i njegove navodne posljednje riječi te prizor pogleda uprta u raspelo. Umro je usred posla kojemu je posvetio svećeničke godine.

Njegov grob u Lalouvescu postao je hodočasničko mjesto. Među kasnijim hodočasnicima spominje se i Ivan Marija Vianney, budući arški župnik. Papa Klement XI. proglasio je Regisa blaženim 1716., a papa Klement XII. svetim 1737. U francuskom crkvenom kalendaru spomendan mu je 16. lipnja, dok ga Rimski martirologij navodi 31. prosinca, na dan smrti; pojedine ga isusovačke zajednice slave 2. srpnja. Poslije njegove smrti u Francuskoj su nastala društva koja su nosila njegovo ime i nastavila pomagati siromašnima te poučavati u seoskim sredinama. Njegovo se ime povezalo i s čipkaricama kojima je pomagao steći zanat.

Regisova se svetost pamti po neobičnoj povezanosti riječi i djela. Znao je jednostavno govoriti o vjeri, ali se nije zaustavljao na propovijedi: tražio je kruh za gladne, odlazio onima koje se rijetko posjećivalo i pomagao ljudima pronaći sigurniji život. Zato spomen na njega nije vezan samo uz mjesto njegova groba ili uz broj prijeđenih putova. Ostao je vezan uz ljude koje je na tim putovima susreo.