Sveti Ivan Fisher i Sveti Toma More

„Od srca ti opraštam i uzdam se da ćeš vidjeti kako nadvladavam ovu oluju…“ ~Sveti Ivan Fisher

„Umirem kao kraljev dobar sluga, ali prije svega Božji.“ ~ Sveti Toma More

Razmatranje: Tijekom 15. stoljeća Katolička Crkva imala je središnju ulogu u vjerskom, kulturnom i političkom tkivu Engleske. Gradile su se veličanstvene crkve, samostani su cvjetali, kler je imao velik utjecaj, vjerski blagdani bili su općenarodni, a Katolička Crkva surađivala je s državom, u zajedništvu s Rimom. No za vladavine kralja Henrika VIII. (1509.–1547.) struja se počela mijenjati, kada je kralj Henrik prekinuo veze između Engleske Crkve i Rima kako bi osigurao svoj razvod i ponovno vjenčanje. Godinu dana poslije, 1535., kralj je mučeničkom smrću usmrtio dvojicu najvećih engleskih katoličkih svetaca koji su mu se usprotivili, a obojicu danas častimo.

Ivan Fisher rođen je 1469. u Beverleyju, Yorkshire, u Engleskoj. S petnaest godina upisao je Sveučilište u Cambridgeu, gdje je studirao teologiju. Za svećenika je zaređen oko svoje dvadeset i druge godine. Njegova akademska izvrsnost dovela je do poziva da ostane u Cambridgeu, gdje je služio kao kapelan, profesor, a naposljetku i kao prorektor i kancelar.

Godine 1504., kada mu je bilo otprilike trideset i pet godina, otac Fisher zaređen je za biskupa i imenovan na biskupsku stolicu u Rochesteru. Premda je služio u jednoj od najmanjih i najsiromašnijih biskupija u Engleskoj, biskup Fisher postao je glasovit po svojem propovijedanju, pastirskoj skrbi i vjernosti pravovjerju.

Toma More rođen je 1478. u Londonu, u Engleskoj. Njegov otac, ugledan odvjetnik i sudac, pobrinuo se da Toma stekne obrazovanje u jednoj od najboljih londonskih škola. S dvanaest godina Toma je služio u kućanstvu nadbiskupa Johna Mortona iz Canterburyja, koji je ujedno bio i lord kancelar Engleske. Tomina se inteligencija brzo pokazala, pa je upisao Sveučilište u Oxfordu kako bi se pripravio za budući studij prava. U to se vrijeme u njemu učvrstila snažna vjera, pod utjecajem svjedočanstva kartuzijanaca, te je i sam razmišljao o redovničkom pozivu. Iako je na koncu izabrao pravničku karijeru, njegov je život molitve i pokorničkih djela procvao.

Godine 1505. Toma se oženio Jane Colt, s kojom je imao četvero djece. Počeo je raditi u Parlamentu i stekao dobar ugled. Godine 1510. imenovan je podšerifom Londona, na jedan od najviših gradskih položaja u području provedbe zakona. Nažalost, Jane je umrla 1511., ostavivši Tomu s četvero male djece. Uskoro se oženio Alice Middleton, koja se s ljubavlju brinula za njegovu djecu kao majka.

Tijekom sljedeće dvadeset i jedne godine Tomina su vjera, obitelj i karijera napredovali. Postao je član Kraljeva vijeća, kralj Henrik VIII. proglasio ga je vitezom, a potom je izabran i za predsjednika Donjeg doma Parlamenta. Godine 1529. postao je prvi laik na službi lorda kancelara, najvišoj pravnoj dužnosti u Engleskoj. Nakon otprilike tri godine službe dao je ostavku, navodeći zdravstvene razloge. Njegov je glavni motiv, međutim, bilo protivljenje postupcima Henrika VIII. glede Katoličke Crkve.

Sjeme nevolje posijano je 1501., kada je Artur, princ od Walesa, prvorođeni sin kralja Henrika VII., oženio Katarinu Aragonsku. Očekivalo se da će nakon smrti Arturova oca njih dvoje stupiti na prijestolje kao kralj i kraljica. No princ Artur umro je pet mjeseci poslije, pa je pravo nasljedstva prijestolja prešlo na njegova mlađeg brata Henrika. Dogovoreno je da Henrik, kada dođe do odgovarajuće dobi, oženi Katarinu, ženu svojega pokojnog brata. Iako je takva ženidba obično bila zabranjena, papa je dao oprost, na temelju Katarinina svjedočanstva da ona i Artur nikada nisu izvršili ženidbu.

Godine 1509. kralj Henrik VII. umro je, a njegov sin Henrik VIII. stupio je na prijestolje i oženio Katarinu. Tijekom sljedećih dvadeset godina dobili su šestero djece, ali sva su umrla još kao dojenčad osim jedne kćeri, Marije, koja će poslije postati kraljica. Godine 1527. kralj Henrik VIII. zatražio je poništenje braka s Katarinom, tvrdeći da je brak bio nevaljan jer je ona ipak izvršila ženidbu s Arturom, što je ona niječe. Henrik je nadalje tvrdio da je nedostatak muškog nasljednika posljedica te nezakonite zajednice, kao znak Božjeg nezadovoljstva. Papa je odbio Henrikov zahtjev za poništenje braka, što je izazvalo Henrikov gnjev i pojačalo sukobe između njega i pape, kao i onih među klerom i državnim službenicima koji su se Henriku protivili.

Godine 1532. kralj Henrik imenovao je Thomasa Cranmera nadbiskupom Canterburyja. Sklon onima koji su tražili reformu Engleske Crkve i odvajanje od Rima, Cranmer je podupirao Henrikovu želju da se rastavi od Katarine. Proglasio je Henrikov prvi brak ništavnim te potvrdio njegov kasniji brak s Anom Boleyn 1533. godine. Godine 1534., uz potporu Parlamenta, kralj Henrik VIII. proglasio je samoga sebe poglavarom Crkve u Engleskoj, čime je stvarno prekinuo veze s papom i Rimokatoličkom Crkvom.

Današnji sveci, sveti Toma More i sveti Ivan Fisher, bili su među rijetkima koji su odbili prihvatiti kraljeve odluke. Biskup Ivan Fisher čvrsto je branio ženidbenu vezu, izjavljujući da je spreman umrijeti, kao što je to učinio i sveti Ivan Krstitelj, za obranu ženidbe. To je razgnjevilo kralja. Naposljetku je kralj dao uhititi biskupa Fishera prije nego što bi mogao javno istupiti protiv krunidbe nove kraljice. Iako je isprva bio pušten, ponovno je uhićen 26. travnja 1534. i ostao je u tamnici, u krajnje teškim uvjetima, lišen čak i svećenika koji bi mu služio, sve do svoje smrti otprilike četrnaest mjeseci poslije. Prije Fisherove smrti papa ga je proglasio kardinalom kako bi dodatno pritisnuo kralja da ga oslobodi, ali je to kralja samo još više razgnjevilo. Obrana kardinala Fishera bila je šutnja i odbijanje da išta kaže iz tamnice. Na koncu su ga lukavstvom naveli da progovori te prizna svoje protivljenje kralju, što je dovelo do njegova smaknuća odrubljivanjem glave. Svi ostali biskupi, osim dvojice, dali su svoju potporu kralju, čime je u Engleskoj nastupio bolan slom Katoličke Crkve.

Poput kardinala Fishera, i Toma More odbio je poduprijeti kraljevu tvrdnju da je on poglavar Engleske Crkve, a odbio je i javno poduprijeti krunidbu nove kraljice. Nakon što je More odbio prisustvovati krunidbi, bio je uhićen i izveden pred sud zbog veleizdaje. I njegova je obrana bila šutnja, ali je proglašen krivim i pogubljen otprilike dva tjedna nakon kardinala Fishera. Fisherova je glava bila dva tjedna nakon njegove smrti izložena na Londonskom mostu, no zatim je uklonjena i zamijenjena Moreovom nakon Moreova pogubljenja.

Pad Katoličke Crkve u Engleskoj možda je jedan od najtužnijih trenutaka u crkvenoj povijesti. Ipak, zbog hrabrosti ove dvojice mučenika, to je ujedno i jedan od najsvjetlijih. Premda su ih mnogi napustili, danas ih častimo kao svece i mučenike, i oni će zauvijek nositi te slavne krune na Nebu.

Dok častimo ovu dvojicu velikih mučenika, razmatrajte njihovu vječnu perspektivu i spremnost da podnesu trpljenje i smrt radije nego da učine ustupak u vjeri. Čineći to, molite da i vi uvijek živite za slavu Božju i spasenje duša, pa i ako to znači teškoću, trpljenje ili čak smrt, birajući slavnu krunu pravednosti na Nebu.