Sveti Ivan Fisher, biskup i mučenik, i Sveti Toma More, mučenik

Sveti Ivan Fisher i Sveti Toma More pripadali su različitim staležima i imali različite službe, ali ih je ista kriza dovela pred isti izbor. Fisher je bio biskup Rochestera, teolog i sveučilišni kancelar; More pravnik, obiteljski čovjek, književnik i najviši kraljev službenik. Obojica su se usprotivila zahtjevu Henrika VIII. da mu priznaju vrhovnu vlast nad Crkvom u Engleskoj. Zbog toga su 1535. pogubljeni u Londonu, a njihova se imena zajedno spominju 22. lipnja.

Ivan Fisher rođen je 1469. u Beverleyju u Yorkshireu. Kao petnaestogodišnjak otišao je na Sveučilište u Cambridgeu, gdje je studirao teologiju i rano pokazao iznimnu sposobnost za akademski rad. Za svećenika je zaređen oko dvadeset druge godine. Ostao je povezan s Cambridgeom kao kapelan i profesor, a poslije je obnašao službe vicekancelara i kancelara. Njegov utjecaj nije počivao samo na položaju: zauzimao se za ozbiljniji studij, bolju izobrazbu svećenika i obnovu propovijedanja.

Godine 1504. imenovan je biskupom Rochestera, jedne od najmanjih i najsiromašnijih engleskih biskupija. Mogao je težiti bogatijoj stolici, ali je u Rochesteru ostao više od trideset godina. Posjećivao je župe, propovijedao i brinuo se za poučavanje vjere. Bio je poznat po osobnoj skromnosti i zahtjevnosti prema sebi. Istodobno je sudjelovao u javnim teološkim raspravama svojega vremena te branio crkveno jedinstvo i nauk koji je smatrao ugroženim.

Toma More rođen je 1478. u Londonu, u obitelji uglednoga pravnika i suca. Nakon školovanja u Londonu boravio je u kućanstvu canterburyjskoga nadbiskupa Ivana Mortona, a zatim studirao u Oxfordu i pripremao se za pravničku karijeru. Privlačio ga je strogi život kartuzijanaca pa je neko vrijeme razmatrao redovnički poziv. Ipak, izabrao je brak i javnu službu, ne odustajući od molitve, studija i asketske discipline.

Godine 1505. oženio se Jane Colt, s kojom je imao četvero djece. Nakon njezine rane smrti 1511. oženio se Alice Middleton, koja je prihvatila brigu za djecu i vodila veliko kućanstvo. More je neobično ozbiljno shvaćao obrazovanje djevojaka i mladića u obitelji. Njegov dom bio je mjesto učenja, razgovora i gostoprimstva, a obiteljska pisma pokazuju čovjeka koji je znao spojiti nježnost, humor i visoka očekivanja.

U javnom životu napredovao je od parlamentarnoga zastupnika i londonskoga podšerifa do člana Kraljevskoga vijeća. Henrik VIII. proglasio ga je vitezom, a More je izabran za predsjednika Donjega doma. Godine 1529. postao je lord kancelar, prvi laik na toj dužnosti. Bio je pravnik renesansne širine, prijatelj humanista Erazma Roterdamskoga i autor djela među kojima je najpoznatija Utopija. Njegova karijera ipak nije bila bez spornih strana: kao državni službenik i polemičar oštro se suprotstavljao protestantskoj reformaciji.

Kriza koja je odredila završetak života obojice proizašla je iz kraljeve ženidbe. Henrik VIII. i Katarina Aragonska nisu imali preživjeloga sina, pa je kralj tražio poništenje njihova braka. Tvrdio je da brak nije valjan jer je Katarina prethodno bila udana za njegova pokojnog brata Artura. Katarina je ustrajala da prvi brak nije bio izvršen, a za brak s Henrikom bila je izdana papinska oprosnica. Kada papa nije prihvatio Henrikov zahtjev, spor o ženidbi prerastao je u pitanje crkvene vlasti.

Fisher je otvoreno branio valjanost kraljeva braka s Katarinom. Bio je gotovo jedini engleski biskup koji nije popustio pred pritiskom. More se služio opreznijom šutnjom. Godine 1532. odstupio je s mjesta lorda kancelara, navodeći zdravstvene razloge, ali je bilo jasno da ne može poduprijeti smjer kraljeve politike. Nakon što je Thomas Cranmer proglasio prvi brak ništavnim, Henrik se oženio Anom Boleyn. Parlamentarni zakoni potom su prekinuli pravnu podložnost Rimu i kralju priznali vrhovništvo nad Crkvom u Engleskoj.

Odbijanje zakletve postalo je kazneno djelo. Fisher je 1534. zatvoren u londonski Tower, gdje je živio u teškim uvjetima, bez primjerene odjeće, hrane i redovite svećeničke pomoći. Papa Pavao III. imenovao ga je kardinalom, nadajući se da će tako osnažiti njegov položaj, ali je odluka dodatno razgnjevila Henrika. Fisher se dugo branio šutnjom, no izjava iznuđena u razgovoru iskorištena je kao dokaz protiv njega. Osuđen je zbog veleizdaje i pogubljen 22. lipnja 1535.

More je također zatvoren jer nije htio položiti zakletvu koja je sadržavala ono što u savjesti nije mogao prihvatiti. U Toweru je proveo više od godine dana. Odvojen od obitelji, pisao je kćeri Margareti i nastojao sačuvati unutarnji mir. Nije se predstavljao kao politički pobunjenik: priznavao je kraljevu građansku vlast, ali nije mogao kralju pripisati vlast nad Crkvom. Na suđenju je njegova šutnja proglašena zlonamjernom, a presudno je bilo svjedočenje Richarda Richa, koje je More osporio. Pogubljen je 6. srpnja 1535., dva tjedna nakon Fishera.

Njihova smrt nije bila istovjetna unatoč zajedničkom uzroku. Fisher je nastupao kao biskup i teolog koji je javno branio crkveni poredak i brak Katarine Aragonske. More je do granice zakona čuvao šutnju i pokušavao izbjeći izravni sukob, a odluku je naposljetku temeljio na osobnoj savjesti. Obojica su razlikovala služenje državi od bezuvjetne poslušnosti vladaru. Nisu zazivali nasilje niti kralju uskraćivali svaku odanost, ali su držali da politička moć ima granicu.

Papa Pio XI. proglasio ih je svetima 19. svibnja 1935., četiri stoljeća nakon njihove smrti. Njihov zajednički spomen 22. lipnja, na dan Fisherova pogubljenja, povezuje biskupa i laika, akademika i obiteljskoga čovjeka. More se osobito štuje kao zaštitnik državnika i političara, dok Fisher ostaje snažan primjer pastira koji je ostao sam među gotovo svim biskupskim kolegama.

Ivan Fisher i Toma More ne pamte se zato što su pobijedili u političkom sukobu. Njihov je zemaljski položaj potpuno slomljen: izgubili su službe, slobodu, ugled pred državom i naposljetku život. Njihovo svjedočanstvo počiva na uvjerenju da savjest mora biti obrazovana istinom te da se odgovornost pred Bogom ne može prenijeti na zakon, većinu ili vladara. Upravo zato njihov život i dalje postavlja zahtjevno pitanje svakomu tko ima javnu odgovornost: kako ostati odan zajednici, a ipak ne prijeći granicu preko koje bi služenje postalo izdaja vlastitoga uvjerenja.