Sveti Ivan Fisher

Kad je engleski kralj Henrik VIII. zatražio da ga se prizna vrhovnim poglavarom Crkve u njegovu kraljevstvu, biskup Ivan Fisher nije bio nepoznat protivnik s ruba javnoga života. Više je od trideset godina vodio biskupiju Rochester, bio je kancelar Sveučilišta u Cambridgeu i sudjelovao u obnovi njegova znanstvenog života. Poznavao je kraljevski dvor, propovijedao pred uglednicima i raspravljao s vodećim učenjacima svojega doba. Upravo zato njegova odluka da ne prihvati kraljevu tvrdnju nije bila gesta čovjeka koji ne razumije posljedice. Znao je koliko bi mogao izgubiti: službu, slobodu i život.

John Fisher, na hrvatskome Ivan Fisher, rodio se oko 1469. u Beverleyju u engleskoj grofoviji Yorkshire. Njegov otac Robert bio je trgovac i umro je dok je Ivan još bio dječak. Mladić je otišao na Sveučilište u Cambridgeu, gdje se istaknuo u učenju i postupno preuzimao nastavničke i upravne dužnosti. Za svećenika je zaređen početkom devedesetih godina 15. stoljeća. Nije napustio sveučilište nakon ređenja. Studij teologije, podučavanje i briga za svećeničko obrazovanje postali su povezani dijelovi njegova poziva. Crkvi su trebali obrazovani propovjednici, a Fisher je vjerovao da znanje bez pastirske odgovornosti ne bi ispunilo tu potrebu.

U Cambridgeu je upoznao Margaretu Beaufort, majku kralja Henrika VII. i jednu od najutjecajnijih žena Engleske. Bio je njezin ispovjednik i savjetnik. Ona je svojim sredstvima podupirala obrazovanje, a Fisher joj je pomagao oblikovati darovnice i ustanove koje će ga nadživjeti. S njezinim se imenom povezuju Christ’s College i St John’s College u Cambridgeu te katedra teologije nazvana po njoj. Takve ustanove nisu bile samo spomen na plemićku dobročiniteljicu. Stvarale su prostor u kojemu se moglo odgajati svećenike i učenjake, njegovati propovijedanje i proučavati Sveto pismo. Fisher je razumio koliko je takav rad spor: dobar učitelj i dobar svećenik ne nastaju jednim kraljevskim nalogom.

Godine 1504. postao je biskup Rochestera i kancelar Sveučilišta u Cambridgeu. Rochester je bio skromna biskupija, bez bogatstva i političke težine nekih drugih stolica. Fisher je ondje ostao do smrti. Obilazio je biskupiju, brinuo se za propovijedanje i nastojao da svećenici budu bolje poučeni. Istodobno je pomagao Cambridgeu da privuče nove učene ljude. Među njima je bio Erazmo Roterdamski, humanist čije je zanimanje za jezike i izvore otvorilo nove putove proučavanju kršćanskih tekstova. Fisher je prihvaćao vrijednost grčkoga i hebrejskoga jezika za čitanje Biblije. Nije smatrao da vjernost crkvenoj predaji zahtijeva strah od učenja.

Biskupija i sveučilište tražili su različite vrste njegove pozornosti. U Rochesteru je pred sobom imao župe i ljude kojima je trebala pouka, a u Cambridgeu nastavnike, studente, knjižnice i pitanja o ustroju novih učilišta. Mogao je jednu službu smatrati važnijom, a drugu sporednom. Umjesto toga, ulagao je u obje: obrazovan svećenik može bolje propovijedati, a sveučilište gubi svrhu ako njegovo znanje ne služi stvarnim ljudima. Takvo povezivanje učenosti i pastirske brige razlikovalo ga je od biskupa koji su svoje stolice promatrali ponajprije kao stepenicu prema uglednijoj službi. Rochester nije bio početak njegova uspona prema većoj biskupiji; ostao je mjesto njegova rada sve dok ga kraljevska vlast nije odvela u zatvor.

Bio je i snažan propovjednik. Njegove propovijedi o pokorničkim psalmima širile su se tiskom, a pisao je i teološke rasprave. U njima se vidi i jedna napetost njegova doba. Fisher je upozoravao na slabosti u životu Crkve i potrebu za odgojem klera; istodobno je javno osporavao nauk Martina Luthera i branio katoličko razumijevanje sakramenata. Renesansno zanimanje za tekstove i potreba za obnovom nisu ga odveli u raskid s Rimom. Njegovo neslaganje s reformatorima pripadalo je oštrim vjerskim prijeporima 16. stoljeća, u kojima se teološka rasprava često prepletala s državnom prisilom. Tu povijesnu stvarnost nije moguće svesti na jednostavnu podjelu učenih na otvorene i zatvorene: Fisher je bio i humanistički obrazovan i čvrst u katoličkim uvjerenjima.

Sukob s Henrikom VIII. izrastao je iz pitanja kraljeva braka. Henrik je tražio da se njegov brak s Katarinom Aragonskom proglasi nevaljanim kako bi mogao sklopiti brak s Anom Boleyn. Fisher je branio valjanost braka s Katarinom i osporavao tvrdnju da kralj može sam odlučiti o crkvenoj vlasti. Za biskupa to nisu bila dva posve odvojena problema: iza kraljeva zahtjeva stajalo je pitanje tko u Crkvi ima vlast nad naukom i sakramentima. Kralj je, naprotiv, nastojao urediti nasljedstvo prijestolja i ojačati svoju vlast nad crkvenim ustanovama u Engleskoj. Rasprava je zato ubrzo prestala biti samo rasprava o ženidbenome pravu.

Fisherovo protivljenje odvijalo se usred stvarne politike, a ne u tišini privatne savjesti. Kao biskup, sveučilišni kancelar i član krugova bliskih dvoru imao je javni utjecaj. Povijesna građa bilježi i njegove veze s predstavnicima cara Karla V., Katarinina nećaka, koje pokazuju koliko je sukob oko kraljeva braka prerastao u međunarodno pitanje. Ne treba ga zato prikazivati kao čovjeka izvan političkih odnosa. No ni politička složenost ne uklanja ono što je na kraju odbio: dati prisegu kojom bi prihvatio da je Henrik vrhovna glava Crkve u Engleskoj. Time je, prema vlastitoj savjesti, potvrdio granicu preko koje kraljevska vlast ne smije prijeći.

Nakon niza pritisaka i optužbi, 1534. je zatvoren u londonski Tower. Ondje je boravio mjesecima, oslabljen bolešću i oskudicom. I Toma More, nekadašnji kraljev kancelar, odbio je prisegu i našao se u istome zatvoru. Njihovi životi nisu bili jednaki: Fisher je bio biskup i teolog, More laik, pravnik i državnik. Povezalo ih je odbijanje da svoj potpis stave pod tvrdnju koju su smatrali protivnom vjeri. U zatvoru nisu mogli znati kako će njihov slučaj završiti, ali su znali da se od njih traži javno priznanje nečega što ne prihvaćaju.

Papa Pavao III. imenovao je Fishera kardinalom dok je još bio u zatočeništvu. Imenovanje ga nije zaštitilo. Na suđenju je osuđen za veleizdaju jer nije priznao kraljevu vrhovnu vlast nad Crkvom. Pogubljen je odrubljivanjem glave 22. lipnja 1535. na Tower Hillu u Londonu. More je smaknut 6. srpnja iste godine. Kasniji prikazi sačuvali su pojedinosti o Fisherovu miru pred smrt, ali njihove dramatične riječi i geste ne treba pretvarati u jedini smisao njegova života. Čovjek koji je stajao pred krvnikom godinama je prije toga poučavao, pisao, upravljao skromnom biskupijom i nagovarao druge da ulažu u obrazovanje.

Papa Pio XI. proglasio je Ivana Fishera i Tomu Morea svetima 19. svibnja 1935. Zajednički im je spomendan 22. lipnja, na dan Fisherove smrti. Katolička ih Crkva časti kao mučenike, ljude koji su izgubili život zbog vjernosti savjesti i crkvenom zajedništvu. Fisherovo svjedočanstvo ne opravdava prezir prema drukčijim kršćanima niti briše teške sukobe njegova stoljeća. Ono podsjeća da učenost, biskupska služba i javni položaj imaju vrijednost samo ako ih čovjek ne odvoji od istine kojoj se obvezao. Na Cambridgeu je gradio ustanove za buduće naraštaje; u Rochesteru je služio svojemu narodu; na Tower Hillu nije pristao riječima poništiti ono za što je živio.