Sveti Ivan Evanđelist

Priča o Svetom Ivanu Evanđelistu

Bog je onaj koji poziva; čovjek odgovara. Poziv Ivana i njegova brata Jakova u evanđeljima je iznesen vrlo jednostavno, zajedno s pozivom Petra i njegova brata Andrije: Isus ih je pozvao; oni su pošli za njim. Apsolutnost njihova odgovora naznačena je samim izvještajem. Jakov i Ivan „bijahu u lađi s ocem Zebedejem, krpajući mreže. Pozva njih, a oni odmah ostave lađu i oca te pođu za njim” (Matej 4,21b-22).

Za trojicu nekadašnjih ribara — Petra, Jakova i Ivana — ta je vjera bila nagrađena osobitim prijateljstvom s Isusom. Samo je njima bilo dano biti nazočnima pri Preobraženju, pri uskrišenju Jairove kćeri i u smrtnoj borbi u Getsemaniju. No Ivanovo je prijateljstvo bilo još posebnije. Predaja njemu pripisuje četvrto evanđelje, premda većina suvremenih bibličara drži malo vjerojatnim da su apostol i evanđelist ista osoba.

Ivanovo vlastito evanđelje o njemu govori kao o „učeniku kojega je Isus ljubio” (usp. Ivan 13,23; 19,26; 20,2), onome koji je bio naslonjen uz Isusa na Posljednjoj večeri i kojemu je Isus udijelio uzvišenu čast da se brine za njegovu majku, dok je Ivan stajao pod križem. „Ženo! Evo ti sina!... Evo ti majke!” (Ivan 19,26b.27b).

Zbog dubine njegova evanđelja, Ivan se obično smatra orlom teologije, koji uzlijeće u visine u koje drugi pisci nisu prodrli. No uvijek iskrena evanđelja otkrivaju i neke sasvim ljudske crte. Isus je Jakovu i Ivanu dao nadimak „sinovi groma”. Premda je teško točno znati što je time mislio, trag nalazimo u dvama događajima.

U prvome, kako pripovijeda Matej, njihova je majka zamolila da u Isusovu kraljevstvu sjednu na počasna mjesta — jedan njemu zdesna, drugi slijeva. Kad ih je Isus upitao mogu li piti čašu koju će on piti i biti kršteni krštenjem njegove muke, oni su lakoumno odgovorili: „Možemo!” Isus im je rekao da će doista imati udjela u njegovoj čaši, ali da mjesto njemu zdesna nije na njemu da ga daje. Ono pripada onima kojima ga je pripravio Otac.

Ostali su se apostoli razljutili zbog pogrešne ambicije te braće, a Isus je to iskoristio da ih pouči pravoj naravi vlasti: „...tko hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Matej 20,27-28).

Drugom su prigodom „sinovi groma” upitali Isusa ne bi li trebali zazvati oganj s neba na negostoljubive Samarijance, koji ga nisu htjeli primiti jer je putovao prema Jeruzalemu. Ali Isus se „okrenu i prekori ih” (usp. Luka 9,51-55).

Na prvo uskrsno jutro Marija Magdalena „otrča Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: ‘Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše’” (Ivan 20,2). Ivan se prisjeća, možda i sa smiješkom, kako su on i Petar trčali zajedno, ali zatim „onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob” (Ivan 20,4b). Nije ušao, nego je pričekao Petra i pustio ga da prvi uđe. „Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova” (Ivan 20,8).

Ivan je bio s Petrom kad se nakon Uskrsnuća dogodilo prvo veliko čudo — ozdravljenje čovjeka hroma od rođenja — zbog čega su zajedno proveli noć u tamnici. Otajstveno iskustvo Uskrsnuća možda je najbolje sažeto u riječima Djela apostolskih: „Promatrajući Petrovu i Ivanovu neustrašivost te opažajući da su to ljudi nepismeni i priprosti, bijahu zadivljeni. Prepoznavahu ih da su bili s Isusom” (Djela apostolska 4,13).

Apostol Ivan tradicionalno se smatra i autorom triju novozavjetnih poslanica te Knjige Otkrivenja. Njegovo je evanđelje veoma osobno svjedočanstvo. On već u događajima Isusova smrtnoga života vidi slavnog i božanskog Isusa. Na Posljednjoj večeri Isus u Ivanovu evanđelju govori kao da je već na nebu. Ivanovo je evanđelje evanđelje Isusove slave.

Razmišljanje

Dalek je put od želje da se sjedi na prijestolju moći ili da se zaziva oganj s neba do toga da čovjek može napisati: „Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću” (1 Ivanova 3,16).