Sveti Ivan Eudes

U Francuskoj su 1562. godine napetosti između katoličke većine i protestantske kalvinističke manjine bile vrlo velike. Kalvinizam se širio, a protivljenje mu je bilo žestoko. To je dovelo do nasilnih sukoba od 1562. do 1598. u vjerskim ratovima. Premda su ratove ponajprije poticale moćne plemićke obitelji, uključili su se i mnogi građani, što je dovelo do brojnih pokolja. Godine 1589. Henrik Navarski, kalvinist, stupio je na prijestolje kao francuski kralj Henrik IV. Unatoč svojim kalvinističkim korijenima, ponovno je prešao na katoličanstvo kako bi učvrstio svoju vlast i uspostavio mir. Godine 1598. izdao je Nantski edikt, kojim je protestantima zajamčio vjersku snošljivost i tako djelotvorno okončao unutarnje ratove. Tri godine poslije rodio se Sveti Ivan Eudes.

Ivan Eudes rodio se u Riju, malom poljodjelskom selu u Normandiji, na sjeverozapadu Francuske. Plodno tlo toga kraja davalo je obilne usjeve pšenice, ječma i voća. Ivan je imao dva mlađa brata i četiri sestre, a njegovi su roditelji bili pobožni katolici. Nakon njegova rođenja hodočastili su u crkvu Notre-Dame de la Recouvrance, udaljenu oko 120 milja od Rija, kako bi svoga sina posvetili Bogu. Njihova se pobožnost obilno isplatila, jer je Ivan od najranije dobi razvio snažnu katoličku vjeru. Predaja pripovijeda da je, kada je jedan dječak u igri ošamario desetogodišnjega Ivana, on odmah pao na koljena i okrenuo drugi obraz u poslušnosti evanđeoskoj zapovijedi.

Nakon što ga je poučavao svet životom obilježen svećenik, Ivan je oko dvanaeste godine primio prvu svetu pričest i potvrdu. Kaže se da je toga dana izgledao poput anđela u božanskom zanosu. Ispunjen radošću, ubrzo je osobno zavjetovao čistoću, posvećujući svoj život Bogu, kao što su ga njegovi roditelji već pri njegovu rođenju bili posvetili Bogu.

Kao mladić Ivan je poslan u veći grad Caen, oko trideset milja sjevernije, gdje su ga školovali isusovci. Isusovci, nov i cijenjen red, bili su poznati po izvrsnoj nastavi. U Caenu je Ivan završio filozofske studije i produbio svoju pobožnost, osobito prema Presvetoj Euharistiji i Blaženoj Djevici Mariji. Njegova je pobožnost bila tako duboka da su ga vršnjaci nazivali „pobožni Eudes“. Po završetku filozofskih studija njegov je otac želio da se vrati kući i skrasi. No Ivan mu je objasnio da je svoj život posvetio Bogu te ga je molio da mu dopusti nastaviti studij. Otac je popustio i Ivan se vratio u Caen na teološki studij kod isusovaca. Nakon završetka studija pridružio se Francuskom oratoriju Pierrea de Bérullea u Parizu i već sljedeće godine, u dvadeset i četvrtoj, bio zaređen za svećenika.

Francuski oratorij, različit od Rimskog oratorija svetoga Filipa Nerija, osnovao je 1611. kardinal Pierre de Bérulle. S obzirom na vjerske ratove koji su opustošili Francusku potkraj šesnaestoga stoljeća, kardinal Bérulle zauzeo je nov pristup kalvinizmu: nije se borio oružjem, nego ispravnim rasuđivanjem i vjerom. Smatra se jednim od utemeljitelja Francuske škole duhovnosti, katoličkog pokreta protureformacije koji je poticao osobnu pobožnost. Taj je pokret, naglašavajući utjelovljenje i duboko osobnu narav Boga, odmicao od snažnoga usmjerenja na nauk, uobičajenoga u skolastici. Umjesto toga, poticao je prisnu pobožnost po ljubavi prema Bogu i osobnom obraćenju. Taj je pokret snažno privukao oca Ivana Eudesa, pa je postao njegov gorljivi sljedbenik i istaknuti vođa unutar njega.

Nakon ređenja 1625. godine otac Eudes teško se razbolio i gotovo godinu dana bio prikovan za postelju. Kad se oporavio, poslan je u Aubervilliers, nedaleko od Pariza, na daljnji teološki studij. Godine 1627. otac mu je javio da je u selu blizu njihova rodnoga kraja izbila kuga. Otac Eudes brzo je pritekao u pomoć tjelesnim i duhovnim potrebama oboljelih, osobito ih potičući da se obrate svojoj ljubećoj Majci na nebu i oslone na njezin zagovor. Kad je nekoliko godina poslije ista pošast pogodila još jedan obližnji grad, učinio je isto. Ovaj put, iz bojazni da bi se mogao zaraziti i potom zarazu prenijeti drugima u Oratoriju, neko je vrijeme živio u bačvi na otvorenom polju dok je služio bolesnima, nimalo se ne obazirući na vlastitu dobrobit.

Godine 1633. otac Eudes započeo je revno propovijedati. Vodio je pučke misije po župama koje su katkada trajale tjednima, pa i dulje. Njegove su propovijedi naglašavale Božje milosrđe, a on je okupljao velik broj svećenika da slušaju ispovijedi. I sam je bio djelotvoran ispovjednik koji je grešnicima utjelovljivao Srce Kristovo. Jedna se župa za drugom postupno preobražavala. Tijekom tih misija razvio je duboko suosjećanje prema grešnicima zarobljenima u začaranim krugovima grijeha, osobito prema prostitutkama. Kako bi odgovorio na njihove potrebe, 1641. godine utemeljio je, uz pomoć triju sestara vizitantica, Red Naše Gospe od Ljubavi od Utočišta. Svrha toga reda bila je pružati duhovnu i materijalnu pomoć raskajanim prostitutkama kojima je trebala pomoć da promijene svoj život.

Nakon deset godina propovijedanja misija otac Eudes počeo je opažati da se ljudi, premda se u početku promijene nakon misija, bez trajne duhovne potpore i vodstva brzo vraćaju svojim grijesima. Kako bi tomu doskočio, usmjerio je svoju pozornost na odgoj klera. Shvatio je da ne može sam evangelizirati i svima pružati trajnu duhovnu pomoć te je stoga 1643. napustio Oratorij i utemeljio Družbu Isusa i Marije, kasnije poznatu kao eudisti. Cilj te nove družbe bio je odgoj bogoslova i vođenje pučkih misija. Tijekom sljedećih trideset godina otac Eudes osnovao je šest velikih sjemeništa u Francuskoj: u Caenu, Coutancesu, Lisieuxu, Rouenu, Évreuxu i Rennesu. Ta sjemeništa nisu odgajala samo bogoslove, nego su primala i svećenike radi daljnjega obrazovanja, formacije i duhovnih obnova te su pružala pouku i laicima.

Pobožnost je bila u samome središtu služenja oca Eudesa, a njegova su najtrajnija baština promicanje pobožnosti prema Presvetomu Srcu Isusovu i Svetomu Srcu Marijinu. Godine 1648., s dopuštenjem mjesnoga biskupa, ustanovio je blagdan u čast Svetomu Srcu Marijinu, potičući svijest o ljubavi koju je Blažena Majka gajila prema svome Sinu i prema svim ljudima. Otac Eudes poslije je sastavio misu i časoslov u čast Presvetomu Srcu Isusovu, koje je prvi put slavio uz biskupovo dopuštenje 1670. godine. Njegov je cilj bio objaviti beskrajnu i osobnu ljubav Krista Isusa prema njegovu narodu. Providno se dogodilo da je 1673. francuska redovnica i mističarka, kasnije sveta, sestra Margareta Marija Alacoque, počela imati viđenja Isusa u kojima joj je on priopćio važnost pobožnosti prema svome Presvetom Srcu. Među svojim je molbama Isus rekao da želi da se blagdan njegova Presvetoga Srca slavi u petak nakon osmine Tijelova, kao zadovoljština za nezahvalnost ljudi prema njegovoj Žrtvi. Tako je ono na što je otac Eudes bio nadahnut 1670. Isus ubrzo poslije potvrdio po jednoj mističarki. Godine 1856. papa Pio IX. proširio je taj blagdan na sveopću Crkvu.

Sveti Ivan Eudes istaknuo se kao jedan od brojnih svetaca u Crkvi u Francuskoj u doba duhovne obnove, služeći se oružjem osobne pobožnosti, molitve, klanjanja, česte pričesti i ispovijedi. Preobražavala su se srca, a ne samo umovi. Kako bi ta obnova trajala, posvetio je sebe i svoju novoutemeljenu družbu odgoju svećenika, pružajući Božjemu narodu dobre pastire koji su nasljedovali Srce Isusovo. Dok častimo ovoga velikog sveca, razmišljajmo o svemu što je učinio, a osobito o njegovoj pobožnosti Srcima Marijinu i Isusovu. Njihova srca otkrivaju tko su oni, kao i njihovo suosjećanje i neizmjernu ljubav prema svima nama. Pritrčite danas i uvijek njihovim srcima te od njih primite sve što vam je potrebno za vlastitu preobrazbu. Potom dijelite drugima beskrajno Božje milosrđe.