Sveti Ivan Eudes, svećenik

Sveti Ivan Eudes bio je svećenik koji je obnovu Crkve tražio na dva mjesta: među ljudima kojima je propovijedao obraćenje i među budućim svećenicima koji će ih pratiti. Diljem Francuske vodio je pučke misije, osnivao sjemeništa i otvorio utočište ženama koje su željele napustiti prostituciju. Ista je briga prožimala njegovu pobožnost Srcima Isusa i Marije. Kristovo milosrđe za njega nije bilo samo tema propovijedi, nego mjerilo svećeničkoga života.

Rođen je 14. studenoga 1601. u Ri-u u Normandiji, u seljačkoj obitelji. Francuska je još nosila rane vjerskih ratova, a provedba odluka Tridentskoga sabora tražila je bolji odgoj klera i obnovu života u župama. Ivan se školovao kod isusovaca u Caenu. Ondje je stekao obrazovanje koje će mu poslije pomoći da govori i učenima i jednostavnima. Godine 1623. pristupio je Francuskom oratoriju koji je osnovao Pierre de Bérulle. U zajednici svećenika učio je moliti i živjeti u blizini Krista te gledati pastoralni rad kao sudjelovanje u njegovu poslanju. Za svećenika je zaređen 1625.

Nedugo zatim Normandiju je pogodila kuga. Ivan je odlazio oboljelima, nosio im sakramente i pomagao ondje gdje su se ljudi bojali zaraze. Kako ne bi ugrozio svoju zajednicu, neko je vrijeme stanovao odvojeno. Ta služba tražila je hrabrost, ali i obzir prema drugima. Kasnije će se jednako ozbiljno posvetiti onima koje društvo nije znalo ili nije htjelo primiti. Njegove misije nisu nastajale iz udobne udaljenosti od ljudske nevolje.

Od tridesetih godina 17. stoljeća sve se više posvećivao pučkim misijama. Sa suradnicima je dolazio u župe, propovijedao, poučavao i dugo ostajao na raspolaganju za ispovijed. Misije su obuhvaćale više dana ili tjedana, pa je susretao ljude različita staleža i sudbina. U navještaju je spajao ozbiljan poziv na obraćenje s povjerenjem u Božje milosrđe. S iskustvom je sve jasnije uviđao da plod misije ovisi i o svakodnevnom životu župe nakon što misionari odu. Zajednica je trebala svećenike sposobne poučavati, ispovijedati i ostati uz ljude.

Na tim je putovanjima susretao žene koje su željele izići iz prostitucije, ali nisu imale sigurnost doma ni potporu za nov početak. U Caenu je 1641. nastalo utočište Naše Gospe od Utočišta. Iz te se brige razvila ženska redovnička zajednica Naše Gospe od Ljubavi, koja je prihvaćala i pratila žene u obnovi života. Utemeljenje nije bilo gotovo u jednom danu: zajednica je postupno dobivala pravni oblik i crkveno priznanje. Ivan je za nju tražio suradnice koje će ženama pružiti više od kratkotrajne pomoći. Dostojanstvo osobe trebalo je čuvati strpljivom blizinom i stvarnom mogućnošću drukčijega života.

Ivan je 1643. napustio Oratorij. Bio je uvjeren da pučke misije treba povezati s uređenim odgojem svećenika, u skladu s tridentskom obnovom. S nekoliko suradnika 25. ožujka iste godine osnovao je Družbu Isusa i Marije, čiji se članovi nazivaju eudistima. Njihovo je poslanje bilo propovijedati u župama i voditi sjemeništa. Prvo je otvoreno u Caenu. Slijedila su sjemeništa u Coutancesu, Lisieuxu, Rouenu, Évreuxu i Rennesu. U tim je kućama želio obrazovati svećenike čiji će nauk, molitva i ponašanje biti jedno. Predavati teologiju bilo je važno, ali još važnije bilo je odgojiti pastire koji će znati slušati čovjeka pred sobom.

Posebno je radio na odgoju ispovjednika. U djelu Dobri ispovjednik, objavljenom 1666., svećeničku je službu promatrao kao susret s čovjekom koji traži pomirenje. Njegov pastoral nije skrivao zahtjevnost kršćanskoga života, ali nije smio poniziti onoga tko se vraća Bogu. Pisao je i o krštenju, molitvi i Marijinu životu. Knjige su nadopunjavale ono što je govorio na misijama i što je tražio od svojih suradnika u sjemeništima. Njegova je pisana riječ služila istom cilju kao i propovijed: pomoći vjerniku da živi od Krista.

Pobožnost Srcu Marijinu i Srcu Isusovu rasla je iz te duhovnosti. Ivan je pod srcem razumijevao središte osobe, ljubavi i volje. Marijino je Srce za njega bilo potpuno otvoreno Božjoj riječi i nerazdvojivo povezano sa Sinom. Kristovo je Srce izražavalo ljubav Spasitelja prema Ocu i ljudima, osobito očitovanu u njegovu utjelovljenju i predanju. Zato je želio da ta pobožnost dobije i liturgijski izraz, a ne ostane samo privatna molitva.

Tijekom misije u Autunu 1648., s odobrenjem mjesnoga biskupa, slavljena je misa i časoslov Srca Marijina za koje je Ivan priredio tekstove. Potom je sastavio i liturgijske obrasce za Srce Isusovo. Njegov se blagdan 1672. slavio u Caenu i u još nekoliko eudističkih sjemeništa. Bilo je to prije iskustava o kojima će Margareta Marija Alacoque izvještavati u Paray-le-Monialu od 1673. Ivanov doprinos stoga pripada vlastitoj povijesti francuske duhovnosti i liturgijske obnove. Kasnije širenje blagdana Srca Isusova imalo je više putova; njegov je bio oblikovan pučkim misijama, teološkim radom i odgojem klera.

Posljednja desetljeća nisu mu donijela samo uspjehe. Osnivanje novih kuća zahtijevalo je suradnju s biskupima i dobročiniteljima, a njegovo je djelo susretalo otpor. Ipak je nastavio propovijedati, pisati i pratiti zajednice koje je osnovao. U Caenu je dovršavao veliko djelo o Marijinu Srcu, u kojem je razmatrao povezanost Isusove i Marijine ljubavi. Ondje je umro 19. kolovoza 1680. Eudisti su nastavili voditi sjemeništa i misije, a zajednica Naše Gospe od Ljubavi nastavila je služiti ženama kojima je bila potrebna zaštita i novi početak.

Papa Pio X. proglasio je Ivana blaženim 1909., a Pio XI. svetim 31. svibnja 1925. Crkva ga slavi 19. kolovoza. U njegovu su životu propovjedaonica, ispovjedaonica, sjemenište i utočište za ranjene bili povezani. Svugdje je želio otvoriti prostor Kristovu milosrđu: u srcu svećenika koji služi, u srcu čovjeka koji se vraća i u zajednici koja nikoga ne otpisuje.