Sveti Ivan de Brébeuf, Izak Jogues i drugovi, mučenici

Ivan de Brébeuf, Izak Jogues i njihova šestorica drugova naviještali su Evanđelje u svijetu koji su već preoblikovali europska kolonizacija, trgovina, epidemije i ratni savezi. Njihova ustrajnost i nasilna smrt pripadaju crkvenom spomenu mučenika, ali se ne smiju pripovijedati tako da domorodački narodi postanu bezimena slika okrutnosti. Misionari, Wendati, Mohawki i drugi pripadnici Haudenosaunee djelovali su unutar složene povijesti čije su posljedice bile razorne za mnoge zajednice.

Skupinu čine isusovački svećenici Ivan de Brébeuf, Izak Jogues, Antun Daniel, Gabrijel Lalemant, Karlo Garnier i Noël Chabanel te braća René Goupil i Ivan de Lalande. Djelovali su između 1620-ih i 1649. na područjima današnje Kanade i sjeveroistočnih Sjedinjenih Država. Njihova misija bila je povezana s francuskom prisutnošću u Novoj Francuskoj, premda se njihovo svećeničko poslanje ne može svesti na politički interes kolonije.

Francuzi su bili saveznici Wendata, dok su nizozemski, a poslije britanski trgovci održavali odnose s narodima Haudenosaunee. Postojeći sukobi oko zemlje i utjecaja zaoštreni su europskom trgovinom krznom, vatrenim oružjem i natjecanjem kolonijalnih sila. Epidemije unesene iz Europe teško su pogodile domorodačko stanovništvo i narušile društvenu ravnotežu. U takvu okruženju misionari nisu bili samo propovjednici: lokalne su ih zajednice mogle doživjeti i kao predstavnike francuskoga savezništva.

Ivan de Brébeuf stigao je u Novu Francusku 1625. i godinama živio među Wendatima. Učio je njihov jezik, sastavljao rječnik i katekizam te nastojao razumjeti njihove govorne obrasce. Takav rad pokazuje ozbiljnost njegova susreta s narodom kojemu je bio poslan, ali ne uklanja neravnopravan kolonijalni okvir ni razlike između kršćanskog navještaja i wendatskih religijskih predaja.

René Goupil zarobljen je 1642. s Izakom Joguesom i skupinom Wendata u napadu Mohawka. Ubijen je nakon nekoliko tjedana zatočeništva. Jogues je preživio, uz pomoć jednoga Mohawka i nizozemskih doseljenika pobjegao u Europu, a zatim se dobrovoljno vratio. Godine 1646. došao je u Ossernenon radi nastavka misije i mirovnih kontakata. Ondje su ubijeni on i Ivan de Lalande. Čin pojedinih ratnika ne smije se pripisati cijelom mohačkom narodu, unutar kojega su postojale različite odluke, savezništva i odnosi prema zarobljenicima.

Nasilje se pojačalo 1648. i 1649. tijekom napada na wendatska naselja i misijske postaje. Antun Daniel ubijen je u Saint-Josephu. Ivan de Brébeuf i Gabrijel Lalemant zarobljeni su u napadu na Saint-Louis te mučeni i ubijeni. Karlo Garnier poginuo je u napadu na Saint-Jean, a Noël Chabanel ubijen je nedugo zatim. Pojedinosti njihovih muka dolaze iz isusovačkih izvještaja i crkvene predaje; osnovne činjenice zarobljavanja i nasilne smrti dobro su potvrđene, dok retoričke opise treba čitati u žanru mučeničkih izvještaja.

Njihovo djelovanje nije bilo jedina kršćanska prisutnost među domorodačkim narodima. Wendatski obraćenici i katehisti primali su, prevodili i prenosili vjeru unutar vlastitih zajednica, često podnoseći ista ratna stradanja. Kršćanstvo u Sjevernoj Americi nije niklo samo iz krvi europskih misionara, nego i iz odluka, svjedočanstava i patnje domorodačkih vjernika, čija su imena u europskim izvorima prečesto ostala u pozadini.

Papa Pio XI. proglasio je osmoricu blaženima 1925. i svetima 1930. godine. Crkva ih slavi 19. listopada. Njihovo mučeništvo ne opravdava kolonijalno širenje niti dopušta osudu naroda među kojima su umrli. Ono svjedoči o ljudima koji su, usred mreže sukoba koju nisu nadzirali, ostali uz zajednice kojima su bili poslani i prihvatili cijenu svojega poslanja.

Njihov spomen postaje evanđeoski kada vodi istini, a ne mitu o civiliziranim i divljim narodima. Vjernost mučenika valja častiti zajedno sa sjećanjem na wendatske i druge domorodačke žrtve rata, epidemija i kolonijalnog potiskivanja. Samo takvo pamćenje može služiti pomirenju kojemu je Evanđelje usmjereno.