Sveti Ivan de Brébeuf, Izak Jogues i drugovi

Početkom sedamnaestoga stoljeća nizozemski su istraživači prvi put stupili u dodir s Irokeškom konfederacijom na području današnjega Albanyja u saveznoj državi New York. Ta je konfederacija bila politički i vojni savez šest domorodačkih plemena koja su govorila irokeškim jezicima, a nalazila su se ponajprije na području današnje savezne države New York. Utemeljena je radi međuplemenske sigurnosti, diplomacije i upravljanja, na temelju njihova Velikoga zakona mira. Plemena koja su sudjelovala bila su Mohawki, Oneide, Onondage, Cayuge, Seneke i Tuscarore. Nizozemci, a poslije i Britanci, trgovali su krznom u zamjenu za europske predmete, kao što su metalni alat, vatreno oružje i alkohol.

Otprilike u isto vrijeme francuski su istraživači stupili u dodir s konfederacijom Huronâ-Wendata, koji su neprestano ratovali s Irokezima. Napetosti između tih dviju domorodačkih konfederacija vrtjele su se oko sporova za lovišta i trgovačke putove povezane s njihovim novim europskim savezima. Francuzi su među europskim doseljenicima bili posebni po tome što, osim uspostavljanja trgovinskih, političkih i vojnih saveza, nisu propuštali ni naviještati domorocima Evanđelje Isusa Krista. Isusovci su bili glavna pokretačka snaga toga evangelizacijskog djela. Premda su Francuzi uspostavili i neke odnose s Irokeškom konfederacijom, njihovo savezništvo s konfederacijom Huronâ-Wendata navelo je Irokeze da Francuzima ne vjeruju i da ostanu u ratu s huronsko-wendatskim plemenima.

Kad su francuski isusovci počeli pristizati u Sjevernu Ameriku, njihova je prva misija bila u Port-Royalu, u Acadiji, na području današnje Nove Škotske. Godine 1613. osnovana je misija na otoku Mount Desert, na području današnje savezne države Maine. Godine 1625. osnovana je Notre-Dame-des-Anges blizu današnjega grada Québeca, a iste je godine osnovana i misija na ušću rijeke Saguenay u Québecu. Među prvim pristiglim isusovcima bio je otac Ivan de Brébeuf, jedan od više od stotinu isusovaca koji će doći tijekom sedamnaestoga stoljeća, od kojih će osmorica umrijeti kao mučenici.

Godine 1642. laik po imenu René Goupil radio je kao bolničar za isusovačke misionare blizu Québeca te je bio pozvan da prati oca Izaka Joguesa i skupinu od četrdeset drugih, među kojima su bili i huronsko-wendatski poglavice, na jednom misionarskom putovanju. Tijekom puta skupinu su napali Mohawki iz Irokeške konfederacije i odveli ih u selo Ossernenon blizu današnjega Auriesvillea u saveznoj državi New York. Kad su ih Mohawki zarobili, René je povikao ocu Joguesu: „O moj oče, blagoslovljen bio Bog; On je to dopustio, On je to htio — neka bude sveta volja njegova. Ljubim je, želim je, prigrljujem je, obuhvaćam je svom snagom svoga srca.” Nakon zarobljavanja okrutno su ih mučili, lomili im prste i čupali nokte. Otac Jogues neprestano je hrabrio svoje drugove, krstio jednoga starijeg Hurona, slušao Renéovu ispovijed i pripravljao ih za smrt. Godinama prije René je stupio u isusovački novicijat, ali ga je morao napustiti zbog gluhoće. Ipak, nakon zarobljavanja René je položio isusovačke zavjete i otac Jogues ga je odmah primio u red kao brata laika.

Tijekom sljedećih šest tjedana mučenja su se nastavila premlaćivanjima do izobličenja. Zarobljenicima su odsijecali prste, a brojni Mohawki u logoru svakodnevno su ih zlostavljali. Dana 29. rujna otac Jogues i brat René hodali su selom kad su im dvojica mladih Irokeza rekla da pođu za njima. Poslušali su, sluteći da je došao kraj. Odjednom se jedan od Irokeza okrenuo i udario brata Renéa tomahawkom u glavu. Bio je to prvi isusovac koji je podnio mučeništvo. Otac Jogues poslije je doznao da je brat René ubijen zato što je jedan irokeški starješina vidio kako čini znak križa na čelu jednoga irokeškog djeteta te je naredio njegovo smaknuće.

Nakon više od godine dana u zarobljeništvu otac Jogues uspio je pobjeći i vratiti se u Francusku uz pomoć jednoga dobrohotnog Mohawka i nizozemskih doseljenika. U Francuskoj je dočekan kao junak, a papa Urban VIII. dopustio mu je slaviti svetu misu premda je bio ostao bez prstiju. U to se vrijeme Presveti Oltarski Sakrament smio doticati samo palcem i kažiprstom. Godine 1644., nakon što je godinu i pol bio u Francuskoj, otac Jogues vratio se u misije, želeći nastaviti djelo i prihvatiti mučeništvo, ako to bude Božja volja. Godine 1646. vratio se na mjesto svojega prijašnjeg zarobljeništva s isusovačkim bratom laikom Ivanom de Lalandeom. Želja oca Joguesa bila je uspostaviti mir s Irokezima kako bi isusovci mogli nastaviti svoje evangelizacijsko djelo. Vjerovao je da je upravo on u osobitom položaju da pridonese tomu miru. Na putu su bili zarobljeni i ponovno odvedeni u isto selo Ossernenon. Ovaj put Irokezi su ih držali zatočene samo kratko vrijeme prije nego što su 18. listopada 1646. oca Joguesa udarili tomahawkom po glavi i odrubili mu glavu. Sutradan, kad je brat Ivan de Lalande pošao pobrinuti se za njegovo tijelo, i on je podnio mučeništvo.

Drugi mučenici koje danas častimo jesu sveti Antun Daniel, Gabrijel Lalemant, Ivan de Brébeuf, Karlo Garnier i Noël Chabanel. Otac Ivan de Brébeuf stigao je u Novu Francusku i nastanio se blizu Québeca 1625. godine, gdje je naučio huronski jezik i sastavio katekizam na huronskom, kao i francusko-huronski rječnik za uporabu drugim isusovcima. Godine 1639. otac de Brébeuf, zajedno s drugim francuskim isusovcima, doseljenicima i vojnicima, otputovao je dalje na zapad, niz rijeku Saint Lawrence, dublje na područje Huronâ-Wendata, te se nastanio na istočnoj obali jezera Huron, blizu grada Midlanda u Ontariju u Kanadi, kako bi ondje osnovao isusovačku misiju pod imenom Sainte-Marie među Huronima. Bilo je to prvo europsko naselje na području današnjega Ontarija. Sainte-Marie je služio kao središnja isusovačka misija za konfederaciju Huronâ-Wendata i kao sjedište isusovačkoga djelovanja na tome području. Iz nje su u okolici osnivane manje misije.

Svaki od preostalih pet isusovaca podnio je mučeništvo 1648. – 1649. u misijama kojima je služio Sainte-Marie. Otac Antun Daniel bio je zarobljen u misiji Saint-Joseph 4. srpnja 1648., neposredno nakon slavljenja svete mise. Još je bio u liturgijskom ruhu kad su ga proboli strijelama, a zatim spalili u kapeli. Oci Gabrijel Lalemant i Ivan de Brébeuf služili su u huronsko-wendatskom selu Saint-Louis kad su ga Irokezi napali 16. ožujka 1649. Nakon nekoliko sati strašnih muka, uključujući stavljanje užarenoga ugljevlja na njihova tijela i skalpiranje, umrli su. Dana 14. lipnja preostali isusovci i doseljenici napustili su i spalili misiju Sainte-Marie kako je Irokezi ne bi obeščastili te kako bi mogli pobjeći na manja i sigurnija mjesta i ondje nastaviti svoje djelo. Oci Karlo Garnier i Noël Chabanel pobjegli su u misiju Saint-Jean i, unatoč smrti svoje subraće isusovaca, nastavili svoje djelovanje. Dana 7. prosinca 1649. njihova je misija napadnuta, a otac Garnier bio je pogođen strijelama i usmrćen udarcima tomahawka. Oca Chabanela pronašli su i ubili; njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

Ti su junački sveci pomogli položiti temelje vjere ne samo među domorodačkim narodima nego i među europskim doseljenicima koji su došli i naselili Sjevernu Ameriku. Oni utjelovljuju nesebičnu želju da polože život za druge, čak i za one koji su postupali krajnje okrutno. Muke koje su podnijeli nisu ih dovele do gorčine, nego do hvale i zahvaljivanja Bogu što su se našli dostojnima nasljedovati Kristovu smrt.

Dok častimo sjevernoameričke mučenike, razmislite o dubini žrtve koju ste spremni podnijeti za dobro onih oko sebe. U obitelji, među prijateljima, u zajednici ili na radnome mjestu, moramo neprestano tražiti dobro drugih na nesebičan način. Tražite nadahnuće u današnjim svecima i nastojte slijediti njihove stope, po onom jedinstvenom obliku mučeništva koji Bog traži od vas.