Sveti Ivan Avilski

Sveti Ivan Avilski krenuo je prema luci da otputuje preko oceana, a život je proveo kao misionar među ljudima vlastite zemlje. U Španjolskoj 16. stoljeća propovijedao je evanđelje, poučavao djecu i odrasle, pratio svećenike i poticao obnovu Crkve. Nazvan je apostolom Andaluzije, no njegov utjecaj sezao je dalje od krajeva kojima je osobno prolazio: preko učenika, pisama i spisa dopirao je do ljudi koji su oblikovali duhovni život svojega vremena. Bio je dijecezanski svećenik čija se učenost hranila molitvom, a molitva ga uvijek vraćala služenju drugima.

Ivan je rođen 6. siječnja 1499. ili 1500. u Almodóvaru del Campu, u imućnoj obitelji Alonsa Ávile i Cataline Gijón. Kad mu je bilo četrnaest godina, roditelji su ga poslali na studij prava u Salamancu. Nakon nekoliko godina napustio je studij i vratio se kući. Apostolsko pismo kojim ga je Benedikt XVI. proglasio crkvenim naučiteljem taj zaokret povezuje s dubokim obraćenjem. Vrijeme kod kuće posvetio je molitvi i razmatranju. Kad je odlučio postati svećenik, otišao je u Alcalá de Henares, gdje je od 1520. studirao teologiju i humanističke nauke. Stekao je obrazovanje koje će mu kasnije pomoći da Sveto pismo tumači razumljivo, i učenima i onima koji nisu imali priliku školovati se.

Za svećenika je zaređen 1526. te je prvu svečanu misu slavio u rodnoj župi. Nakon smrti roditelja naslijedio je znatan imetak, ali ga je odlučio razdijeliti potrebnima. Namjeravao je poći u misije u Novi svijet. U Sevilli je čekao brod za Ameriku i već ondje propovijedao. Svećenik Fernando de Contreras prepoznao je u njemu dar naviještanja i preporučio ga seviljskom nadbiskupu. Na nadbiskupov poticaj Ivan je odustao od prekooceanskoga putovanja i ostao u Andaluziji. Njegova je misija dobila drugo odredište, ali nije izgubila ništa od svojega žara.

Propovijedanje je za Ivana bilo više od govorništva. Polazio je od Svetoga pisma i nastojao dotaknuti savjest slušatelja, bilo da pred njim stoje jednostavni ljudi ili uglednici. Uz javnu riječ išli su poučavanje, ispovijed i osobno duhovno vodstvo. S Contrerasom je u Sevilli dijelio skroman život molitve i siromaštva. Takav život davao je težinu njegovu pozivu na obraćenje: nije od drugih tražio ono što sam nije bio spreman živjeti. Posebno se zauzimao za one kojima je nedostajala pouka u vjeri, uvjeren da vjera treba rasti iz poznavanja Krista, a ne ostati na običaju.

Njegova propovijed nije nailazila samo na zahvalnost. Zbog optužbe povezane s tumačenjem jedne homilije završio je 1531. u zatvoru inkvizicije. Istraga je završila oslobađajućom odlukom 1533. U zatvoru je Ivan započeo prvu inačicu djela Audi, filia — Slušaj, kćeri. Ondje se produbilo i njegovo promišljanje o Božjoj ljubavi te o darovima Kristova otkupljenja, koje će postati središte njegova duhovnog nauka.

Poslije oslobođenja nastavio je propovijedati, a potom se vezao uz biskupiju Córdoba. Putovao je Andaluzijom i okupljao suradnike. Godine 1536. pozvao ga je i granadski nadbiskup, koji je cijenio njegov savjet. Ivan se nije zadovoljavao time da održi dobru propovijed pa ode dalje. U mjestima u kojima je djelovao nastojalo se trajno poučavati mlade, pripremati buduće svećenike i pratiti vjernike u duhovnome životu. Osnivao je učilišta i poticao druge da se prihvate nastave. U tome je vidio uvjet obnove Crkve: tko želi naviještati evanđelje, mora ga ozbiljno upoznati i nastojati živjeti.

Posebno mjesto među tim pothvatima zauzima Baeza. Papa Pavao III. bulom od 4. ožujka 1538. odobrio je Ivanu osnivanje sveučilišta u tome andaluzijskom gradu. Ondje se obrazovanje klera povezivalo s pastoralnim radom, a pouka nije bila pridržana samo budućim svećenicima. Ivan je sveučilište ustrojio i bio mu prvi rektor, premda sam nije zauzimao sveučilišnu katedru. Njegovo učiteljstvo raslo je i izvan predavaonica: u propovijedima, razgovorima i tumačenjima Svetoga pisma. Učenici su ga zvali „učiteljem”, naslovom koji je govorio o povjerenju što ga je stekao, a ne samo o školskoj spremi.

Oko Ivana se stvarao krug ljudi koji su njegove poticaje nosili dalje. Među onima na koje je snažno utjecao bio je Ivan od Boga. Slušanje Ivanove propovijedi bilo je važan trenutak njegova obraćenja, a Avilski ga je poslije duhovno pratio. S Ignacijem Lojolskim dijelio je skrb za obnovu kršćanskoga života. Premda nije pristupio Družbi Isusovoj, prema njoj je uputio mnoge svoje učenike. Pomogao je i Franji Borgiji na njegovu duhovnom putu. Terezija Avilska zatražila je njegovo mišljenje o rukopisu vlastitoga životopisa. Takve veze ne svode se na popis slavnih imena: pokazuju kako je jedan svećenik, ostajući vjeran svojemu pozivu, mogao pomoći ljudima različitih zvanja da jasnije razaberu vlastiti put.

Ivanovo se djelo nastavljalo i pisanom riječju. Audi, filia, dovršavano tijekom dugih godina, najopsežniji je prikaz njegova duhovnog nauka. Govori o kršćanskom životu kao odgovoru na Božju ljubav i vodi čitatelja prema zrelijoj vjeri. Pisao je pisma, propovijedi, biblijska tumačenja i tekstove o svećeništvu. Njegov katekizam bio je jedino djelo tiskano za njegova života. U svim tim različitim oblicima vraćao se Svetomu pismu. Nije mu bilo dovoljno izložiti nauk točno; želio je da Božja riječ postane razumljiva, da probudi pouzdanje i promijeni život.

U središtu njegova navještaja bio je Krist, u kojemu se očituje Božje milosrđe. Ivan je naglašavao prvenstvo milosti: čovjekova dobra djela odgovor su na ljubav koja mu je već darovana. Zato je pozivao svakoga kršćanina na svetost, a istodobno upozoravao da vjera ne može zaobići bližnjega. Molitva, sakramenti i djelatna ljubav za njega su pripadali istoj cjelini. Učio je da kršćanski život započinje povjerenjem u Boga koji ljubi, raste pod vodstvom Duha Svetoga i ostvaruje se u zajedništvu Crkve. Njegova je riječ mogla biti zahtjevna upravo zato što se temeljila na nadi, a ne na beznađu pred ljudskom slabošću.

Posebnu je pozornost posvećivao svećenicima. Tražio je ozbiljnu pripravu kandidata za svećeništvo, redovito čitanje Božje riječi, slavljenje euharistije s vjerom i način života obilježen skromnošću. Svećenik je, smatrao je, pozvan služiti ljudima Kristovom blizinom; stoga znanje bez molitve i odgovornosti nije dostatno. Njegovi prijedlozi o odgoju klera i osnivanju učilišta prethodili su mnogim odlukama katoličke obnove. Kada ga je nadbiskup Granade želio povesti kao teološkog savjetnika na završna zasjedanja Tridentskoga sabora, bolest ga je spriječila da otputuje. Sastavio je reformne spomenice, poznate kao Memoriales, koje su utjecale na saborske rasprave premda on sam nije mogao sudjelovati.

Već bolestan, Ivan se 1554. povukao u skromnu kuću u Montilli. Povlačenje nije značilo prestanak rada. Nastavio je odgovarati na pisma, savjetovati i uređivati svoje spise. Ono što je ranije prenosio putujući od mjesta do mjesta sada je, u granicama svojih snaga, prenosio ljudima koji su mu se obraćali izdaleka. Umro je u Montilli 10. svibnja 1569. Njegov život pokazuje postojanu povezanost između javnog naviještanja i tihog rada na sebi: isti svećenik koji je govorio mnoštvu znao je strpljivo slušati pojedinca.

Crkva je s vremenom potvrdila trajnu vrijednost njegova svjedočanstva. Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim 1894., a Pavao VI. svetim 31. svibnja 1970. Benedikt XVI. proglasio ga je 7. listopada 2012. crkvenim naučiteljem. Tim naslovom Crkva prepoznaje vrijednost njegova nauka za sve vjernike, ne samo za svećenike ili za Španjolsku. Njegov spomendan slavi se 10. svibnja; od 2021. upisan je i u Opći rimski kalendar. Ivan Avilski ostaje blizak osobito ondje gdje se čini da se znanje i svetost, riječ i djelo, misija i svakodnevni rad razilaze. Njegov odgovor nije bio odabrati samo jedno, nego dopustiti da sve izvire iz susreta s Kristom.