Sveti Ivan Damaščanski

Početkom sedmoga stoljeća Damask u Siriji bio je napredan grad unutar Istočnoga Rimskog, odnosno Bizantskog Carstva. Kao jedan od najstarijih neprekidno nastanjenih gradova na svijetu, uživao je bogatu kulturnu baštinu i raznolikost. Budući da je bio dio Rimskoga Carstva, pretežno je bio kršćanski, uz nešto Židova, manje ostatke poganstva i krivovjerne kršćanske sljedbe. Nakon Muhamedove smrti 632. godine, islamski osvajači proširili su se na područje Rimskoga Carstva te 635. zauzeli i zaposjeli Damask. Godine 661. Damask je postao prijestolnica Omejidskoga Kalifata, što je dovelo do još većega islamskog utjecaja u toj regiji. Premda su prava kršćana bila ograničena, bilo im je dopušteno ispovijedati vjeru pod određenim uvjetima i ograničenjima, kao što su plaćanje posebnoga poreza i nošenje prepoznatljive odjeće. Imali su i niži pravni položaj od muslimana. Ipak, neki su kršćani dobivali važne službe u upravi, osobito u financijama, zahvaljujući svojoj grčkoj i rimskoj naobrazbi te upravnim sposobnostima kojima su se mnogi muslimanski vladari divili. U takve se povijesne okolnosti rodio Sveti Ivan iz Damaska, odnosno Ivan Damaščanski.

Ivan se rodio kršćanskim roditeljima koji nisu dopustili da muslimanski vladari utječu na njihovu vjeru. Štoviše, njegov je otac bio jedan od kršćana koje su mjesni vladari veoma cijenili te mu je Kalifat povjerio važne upravne odgovornosti. Vjeruje se da je Ivan u ranim godinama primio izvrsnu naobrazbu. Možda su ga u vjeri poučavali mjesni klerici, a učio je i grčku i rimsku filozofiju. U nekom je trenutku njegov otac na javnoj tržnici naišao na roba po imenu Kuzma. Neki zapisi navode da je Kuzma bio vrlo učen redovnik sa Sicilije, zarobljen u jednom prepadu. Njegov je otac isposlovao redovnikovo oslobađanje, možda otkupivši ga za visoku cijenu, te je obrazovanje svoga sina povjerio upravo Kuzmi. Uz Ivana je učio i drugi mladić, možda siroče o kojem se Ivanov otac skrbio. Kuzma nije bio upućen samo u teologiju, nego i u filozofiju, glazbu, astronomiju i razne druge predmete. Ivan je pod Kuzminim vodstvom silno napredovao u znanju. Budući da je Damask bio pod muslimanskom vlašću, Ivan je također dobro upoznao islamski zakon, kulturu i teologiju.

Kad mu je otac umro, Kalifat je u Ivanu prepoznao čovjeka velike učenosti i kreposti. Poput svoga oca, i on je dobio važnu službu u gradskoj upravi. No Ivan je postajao sve osjetljiviji na nekršćansko ozračje i bojao se njegova utjecaja. U svojim srednjim ili kasnim dvadesetim godinama odrekao se službe, prodao svoju imovinu i povukao se u pustinjski samostan Mar Saba, blizu Jeruzalema, povevši sa sobom i Kuzmu.

Kao redovnik, Ivan je prva dva desetljeća proveo rastući u duhovnom savršenstvu. Pod vodstvom svojega duhovnika prigrlio je redovničku stegu: odrekao se vlastite volje, izbjegavao svjetovne navezanosti, sva svoja djela posvećivao Bogu, iskorjenjivao oholost, odbacivao traženje izvanrednih duhovnih iskustava, uklanjao svjetovne misli i čuvao šutnju. Vjerno je izvršavao svaku poniznu zadaću koju su mu poglavari povjeravali. Proučavao je, molio, činio pokoru i neprestano se predavao svojemu milosrdnom Bogu. Toliko je uznapredovao u duhovnom životu, poniznosti i znanju da su ga njegovi poglavari smatrali dostojnim svećeničkoga ređenja, što među redovnicima nije bilo uobičajeno. Vjerovali su i da kao svećenik može Crkvi donijeti veliku korist svojom službom i spisima. Stoga je Ivan zaređen te su mu njegovi poglavari naložili da se pozabavi važnim teološkim pitanjima unutar Kalifata i Bizantskoga Carstva.

Prema raznim ranim izvorima, prvo je pitanje proizašlo iz djelovanja Jezida ibn Abd al-Malika, omejidskoga kalifa, koji se protivio uporabi ikona i svetih slika u kršćanskim crkvama. Jedna pripovijest kaže da je neki židovski vrač iz Tiberijade obećao Jezidu dug život i blagostanje ako zabrani kršćanske ikone u svome kalifatu. Židovi su slijedili Toru, koja je zabranjivala uporabu Božjih slika. Jezid je prihvatio taj savjet i 721. izdao naredbu po kojoj su kršćanske ikone uništavane u crkvama diljem kalifata. Ubrzo potom, između 726. i 729. godine, i bizantski car Leon III., veoma pobožan čovjek, uvjerio se da je iskazivanje časti svetim slikama idolopoklonstvo. Zato je izdao vlastiti niz naredaba kojima je zabranio ikone i svete slike u cijelom Bizantskom Carstvu. Carigradski se patrijarh usprotivio Leonu, pa je Leon svojom vlašću postavio novoga patrijarha. I papa se usprotivio Leonu, te su nastale teške napetosti između Istoka i Zapada.

Iz poslušnosti otac Ivan napisao je svoje prvo veliko djelo, Obrambene rasprave protiv onih koji niječu svete slike, u kojem je u trima raspravama iznio razloge za uporabu ikona na duboko teološki način, ali i tako da ga je mogao razumjeti običan vjernik laik. U tim je raspravama otac Ivan prvi razlikovao latreiju, to jest klanjanje koje pripada samo Bogu, i proskinezu, odnosno štovanje koje se može iskazivati svetim slikama koje prikazuju božanske osobe. Budući da je Stari zavjet zabranjivao klanjanje idolima ili bilo kakvim Božjim slikama, Ivanovo je tumačenje pomirilo kršćansku uporabu svetih slika sa starozavjetnom zabranom. Tvrdio je da je štovanje slika ispravno zbog utjelovljenja Sina Božjega. U starozavjetna vremena utjelovljenje se još nije bilo dogodilo. Zato je bilo zabranjeno služiti se bilo kakvim tvarnim sredstvom da bi se prikazalo nevidljivoga i netvarnoga Boga. U Kristu je, međutim, nevidljivi Bog postao vidljiv i materijalan te tako posvetio tjelesni svijet i dao mu sposobnost da odražava veličanstvo Božje. Otac Ivan tu je logiku proširio i na štovanje slika svetaca koji sada imaju udjela u slavi Božjega života (vidi gornji citat).

Predaja kaže da je bizantski car bio toliko ogorčen što je otac Ivan osudio njegove odredbe da je sastavio krivotvoreno pismo na Ivanovo ime, u kojem ga je optužio za sudjelovanje u planiranom napadu na Damask. Kad je kalif primio to pismo, naredio je da se ocu Ivanu odsiječe ruka i objesi na stup. Kad je to bilo učinjeno, otac Ivan usrdno je molio Majku Božju da posreduje kako bi mogao nastaviti pisati. Sutradan mu je ruka čudesno bila vraćena.

Pet godina nakon njegove smrti, Ivanova je rasprava osuđena na saboru u Hieriji 754. godine, sazvanom od bizantskoga cara. No 787. godine Ivan je potpuno opravdan na Drugom nicejskom saboru, koji je presudio u korist štovanja ikona i proglasio sabor u Hieriji nevaljanim, zbog odsutnosti petorice patrijarha.

Osim po svojim spisima protiv ikonoboraca, Sveti Ivan Damaščanski poznat je i po sažetku nauka ranih crkvenih otaca pod naslovom De Fide Orthodoxa (Točno izlaganje pravovjerne vjere). Uz to djelo pisao je i protiv krivovjerja te o logici i filozofiji. Ostala njegova djela uključuju himne, pisma, komentare i propovijedi. Među njegovim se propovijedima nalazi i niz onih posvećenih Blaženoj Djevici Mariji. Bio je i kritičan prema islamu, ukazujući na mnoge njegove nedostatke.

Sveti Ivan Damaščanski ostavio je za sobom jasno izlaganje vjere Crkve koje je postalo mjerilo za proučavanje u stoljećima koja su slijedila. Ništa od toga, međutim, ne bi bilo moguće da nije najprije ušao u samostan i usavršio svoj duhovni život kao pustinjak. Dok častiš ovoga velikog sveca, razmisli o temelju koji trebaš postaviti u vlastitom duhovnom životu. Bez toga čvrstog temelja dubokoga zajedništva s Bogom, Bog će biti ograničen u načinima na koje se tobom može poslužiti. Kad je taj temelj postavljen, po tebi i u tebi mogu se činiti velika djela na spasenje duša i na slavu Božju.