Sveti Ivan Calabria

Sveti Ivan Calabria, talijanskim imenom Giovanni Calabria, bio je svećenik iz Verone koji je među siromašnom djecom i bolesnicima prepoznavao ljude povjerene njegovoj brizi. Iz njegova prihvaćanja napuštenih dječaka izraslo je djelo koje je dobilo dom, suradnike i redovničke zajednice. U njegovu su se životu pouzdanje u Božju providnost i sasvim opipljiva pomoć bližnjemu neprestano susretali. Govor o nebeskom Ocu pratio je nastojanjem da čovjek bez obitelji, zdravlja ili sigurnosti doista nađe nekoga tko će ga primiti.

Rođen je 8. listopada 1873. u Veroni, u siromašnoj obitelji Luigija Calabrije i Angele Foschio. Bio je najmlađi među sedmero djece. Oskudica nije bila samo okolnost njegova djetinjstva: određivala je mogućnosti školovanja i svakodnevni život obitelji. Kada mu je 1882. umro otac, morao je prekinuti školu i početi raditi kao naučnik. Tako je još kao dječak upoznao teret koji prerano pada na djecu siromašnih roditelja.

U tom mu je razdoblju pomogao svećenik Pietro Scapini, rektor crkve svetoga Lovre u Veroni. Uočio je njegove sposobnosti i osobno ga poučavao kako bi mogao nastaviti školovanje i pripremiti se za svećenički poziv. Calabrijin put do oltara nije tekao bez prekida. Školovanje je morao odložiti i zbog vojne službe. U tim godinama sazrijevala je njegova vjera, a uz školsku i svećeničku pripravu sve je jasnije mjesto dobivala skrb za ljude kojima je trebala pomoć.

Još kao sjemeništarac posjećivao je bolesnike. U studenome 1897., vraćajući se iz bolnice, primio je dječaka koji je tražio zaklon. Taj je događaj ostao važan u povijesti njegova djela: skrb za napuštenu djecu počela je osobnim prihvaćanjem jednoga djeteta. Dijelio je s njim vlastiti smještaj, a zatim nastavio pomagati i drugima. Godine 1898. nastala je dobrotvorna ustanova za pomoć siromašnim bolesnicima. Uz djecu bez sigurnoga doma njegovi su bližnji postajali ljudi koje su bolest i siromaštvo zajedno ostavljali bez zaštite.

Za svećenika je zaređen 11. kolovoza 1901. Službu je započeo kao župni vikar u veronskoj župi svetoga Stjepana te kao ispovjednik u sjemeništu. Svećeništvo mu je dalo svakodnevnu odgovornost za zajednicu: slaviti sakramente, slušati ljude i pratiti ih u vjeri. Istodobno je nastavio djelo milosrđa koje je započeo prije ređenja. Skrb za siromahe rasla je unutar njegova svećeničkoga života, zajedno s molitvom i naviještanjem Evanđelja.

Godine 1907. povjerena mu je i crkva San Benedetto del Monte. Iste je godine njegovo prihvaćanje dječaka dobilo trajniji oblik. Dana 26. studenoga u ulici Vicolo Case Rotte otvorena je Casa Buoni Fanciulli, dom za siromašne i napuštene dječake. Sljedeće godine djelo je preseljeno na San Zeno in Monte. To je mjesto postalo središte zajednice koja je djeci pružala smještaj i odgoj te im pomagala pripraviti se za život.

Otvorenje doma bilo je početak dugoga razvoja. Trebalo je uzdržavati kuću, pronaći suradnike i iz dana u dan odgovarati na potrebe dječaka. Calabria je želio da se u svemu očituje povjerenje u Božju očinsku dobrotu. Pouzdanje u providnost pratilo je spremnost na služenje i prihvaćanje onih koji nisu mogli uzvratiti. Takav je način života povezao ljude koji su s njim dijelili molitvu, rad i odgovornost za siromahe.

Iz toga je djela izrasla muška družba Siromašnih slugu Božanske providnosti. Njezin se početak veže uz 1907., ali crkveno je priznanje dolazilo postupno. Biskupijsko odobrenje dobila je 11. veljače 1932., a papinsko priznanje 25. travnja 1949. Ti datumi pripadaju različitim razdobljima iste povijesti: najprije je nastalo djelo prihvaćanja djece, a potom se oblikovala i bila priznata redovnička zajednica koja će ga nastaviti.

Uz mušku je zajednicu 1910. nastala i ženska, Siromašne službenice Božanske providnosti. Sestre su dijelile isto temeljno usmjerenje prema siromasima i istu duhovnost pouzdanja u Boga. Biskupijsko su odobrenje dobile 25. ožujka 1952., još za Calabrijina života. Papinsko odobrenje uslijedilo je 25. prosinca 1981., mnogo godina nakon njegove smrti. Tako se njegovo djelo nastavilo razvijati i kada njegov utemeljitelj više nije mogao osobno pratiti njegove nove korake.

Naziv zajednica izražavao je način na koji je Calabria razumio vlastiti poziv. Služenje je povezivao s malenima, s ljudima bez oslonca i s onima čije potrebe lako ostaju neprimijećene. Od svojih je suradnika tražio život usklađen s vjerom koju naviještaju. U zajedničkom radu trebalo je biti mjesta za jednostavnost, uzajamno povjerenje i raspoloživost. Siromašan čovjek trebao je susresti kršćansku ljubav u postupcima ljudi koji ga hrane, njeguju i odgajaju.

Calabrijino djelovanje obuhvaćalo je i ljude izvan kruga njegovih ustanova. Od 1947. do 1954. s engleskim piscem C. S. Lewisom vodio je prepisku na latinskom jeziku. U životu veronskoga svećenika, uz odgovornost za domove i redovničke zajednice, bilo je tako mjesta i za dopisivanje s piscem koji je živio daleko od njegova svakodnevnog djelokruga.

Tijekom Drugoga svjetskog rata njegovo je djelo postalo utočište i pred progonima. Među sestrama je bila sklonjena židovska liječnica Mafalda Pavia. Potkraj 1943. potražila je pomoć na San Zenu, a zatim je našla sklonište u zajednici sestara u Roncà. Ondje je radi zaštite živjela kao sestra Beatrice i ostala na sigurnom do završetka rata. Zaštita ugroženoga života u ratnim okolnostima pripadala je istoj odgovornosti koja ga je prije toga vodila prema napuštenoj djeci i bolesnicima. Njegove su kuće bile mjesta na kojima su ljudi tražili pomoć u različitim životnim pogibeljima, a prihvat je zahtijevao trud i hrabrost njegovih suradnika.

Djelo se za njegova života proširilo i izvan Italije. Godine 1934. četvorica su braće otišla u Vijayavadu u Indiji. Calabria je podupirao i besplatnu pripravu siromašnih kandidata za svećeništvo, uključujući odrasle koji nisu imali sredstava za školovanje. Nije ih pritom obvezivao da ostanu u njegovoj zajednici: mogli su odabrati drugu družbu ili služenje u biskupiji. Pomoć duhovnom pozivu time je zadržavala širinu crkvenoga služenja, a siromaštvo nije smjelo samo po sebi zatvoriti čovjeku put prema oltaru.

Ivan Calabria umro je 4. prosinca 1954. u Veroni. Iza njega su ostale zajednice koje su nastavile odgojni i karitativni rad. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 17. travnja 1988., a svetim 18. travnja 1999. Njegov se život u Crkvi pamti po povjerenju u Božju providnost koje je dobilo prepoznatljiv oblik u domovima, njezi bolesnika i trajnom služenju siromasima. U kalendaru njegova djela liturgijsko se slavlje održava 8. listopada, na datum njegova rođenja; dan njegove smrti ostaje 4. prosinca.