Sveti Ivan Bosco, svećenik i odgojitelj mladeži

Na ulicama Torina u devetnaestom stoljeću mnogi su dječaci rano učili kako preživjeti, a premalo ih je imalo priliku naučiti zanat i živjeti sigurno. Svećenik Ivan Bosco, poznat kao don Bosco, prilazio im je usred igre i rada. Okupljao ih je nedjeljom, nalazio im učitelje i poslodavce, otvarao dom onima bez krova te im govorio o Bogu koji ih ne odbacuje. Iz toga je svakodnevnoga rada u Valdoccu izrastao salezijanski oratorij, zatim redovnička obitelj koja je njegovo poslanje ponijela mnogo dalje od Torina.

Ivan Melkior Bosco rodio se 16. kolovoza 1815. u Becchiju, u pijemontskoj seljačkoj obitelji. Otac Francesco umro je kada je dječaku bilo dvije godine. Majka Margareta Occhiena brinula se za obitelj u oskudici, radeći i odgajajući djecu u vjeri. Ivan je rano naučio koliko umor i neizvjesnost mogu odrediti dan siromašne obitelji. Kasnije, kada je susretao mlade doseljenike bez doma i zaštite, nije ih promatrao kao neurednu masu, nego kao dječake čije je životne okolnosti dobro razumio.

Oko devete godine imao je san koji je poslije opisao u svojim uspomenama. U snu je htio zaustaviti grube dječake silom, ali ga je tajanstveni lik uputio na blagost, a žena koju je prepoznao kao Mariju pokazala mu je put prema njima. Don Bosco je u tome prepoznavao usmjerenje svojega poziva. Sjećanje na san pripada njegovu vlastitom svjedočanstvu; njegova se snaga vidi u kasnijem načinu na koji je doista pristupao mladima. Nije čekao da najprije postanu uzorni kako bi im pružio prijateljstvo.

Već je kao dječak učio od putujućih zabavljača, vježbao žongliranje i akrobacije te okupljao vršnjake. Nakon predstava molio je s njima i prepričavao propovijedi koje je čuo. Igra mu nije odvlačila pozornost od odgoja: bila je početak odnosa. Put do škole ipak nije bio lak. Radio je kao pastir i nadničar, neko vrijeme živio izvan doma te učio uz pomoć ljudi koji su prepoznali njegove darove. U Chieriju je nastavio školovanje, uzdržavao se različitim poslovima i naučio cijeniti umijeće obrtnika. U sjemenište je ušao 1835., a za svećenika je zaređen 1841.

U Torinu je nakon ređenja nastavio formaciju kod svetoga Josipa Cafassa. Posjećivao je zatvore i ondje susretao mladiće koji su se zbog siromaštva, neznanja ili lošega društva već zapleli u prijestupe. Vidio je kako se mnogi nakon izlaska vraćaju istim ulicama i istim opasnostima. Zaključio je da im nije dovoljna opomena izdaleka. Trebao im je netko tko će biti uz njih prije nego što izgube nadu, mjesto na kojemu će pripadati zajednici i mogućnost poštena rada. Ta je spoznaja dala oblik njegovu oratoriju.

Prvi su se dječaci okupljali ondje gdje je za njih bilo mjesta: u dvorištima, uz crkve, na trgovima. Dolazili su šegrti, radnici i doseljenici koji su tjednom radili, a nedjeljom tražili društvo. Don Bosco s njima je razgovarao, igrao se, poučavao ih katekizmu i pripremao za sakramente. Zbog buke i velikoga broja okupljenih, oratorij se nekoliko puta selio. U travnju 1846. našao je trajnije mjesto u Valdoccu, tadašnjem predgrađu Torina. Tu je dječacima mogao ponuditi više od nedjeljnoga susreta. I sama je selidba pokazala koliko je teško bilo stvoriti prostor za mlade koje su drugi često smatrali smetnjom.

Majka Margareta došla je pomoći sinu u Valdocco. Njezina nazočnost dala je domu obiteljski ton koji ustanova sama ne može propisati. Kada su počeli primati dječake bez sigurnoga smještaja, morali su rješavati hranu, odjeću, noćenje i svakodnevni red. Prvi pokušaji nisu uvijek uspijevali; događale su se i krađe, a pojedini su mladići odlazili. Don Bosco ipak nije odustao od onih koji su se teško privikavali na zajednicu. Oratorij je postupno povezivao crkvu, igralište, školu, radionicu i dom. U toj je povezanosti njegova odgojna zamisao dobila opipljiv oblik.

Torino se brzo mijenjao. Dolazak radnika sa sela punio je grad mladima bez obiteljske mreže i bez sigurnih uvjeta rada. Don Bosco nije mogao svakomu ponuditi posao u oratoriju, pa je pregovarao s majstorima i tražio mjesta za naukovanje. Sastavljao je ugovore u kojima su bile određene obveze poslodavaca: šegrt je trebao učiti zanat, ne služiti kao besplatna kućna pomoć, a tjelesno kažnjavanje nije smjelo biti način odgoja. Tražio je i vrijeme za odmor te vjerski život. Tako je njegova briga za dušu ulazila i u radni dan mladoga čovjeka. Vjera nije mogla biti vjerodostojna ako bi se zanemarila nepravda koju dječak trpi u radionici.

U Valdoccu su s vremenom nastale i vlastite radionice. Učili su se krojenje, uvezivanje knjiga, postolarski i drugi poslovi. Školovanje je otvaralo put mladima koji su mogli nastaviti učenje; zanat je drugima omogućavao da zarade i steknu samostalnost. Don Bosco je znao koristiti glazbu, kazalište i izlete da zajednica ne bude samo mjesto discipline. Dječaci su trebali osjetiti da se odrasli raduju njihovoj prisutnosti. U tome je radost imala odgojnu snagu: povjerenje se gradilo u igri, a tek se zatim mogla primiti teška opomena ili savjet.

Don Bosco je taj pristup nazvao preventivnim sustavom. Njegovi su oslonci bili razum, vjera i ljubaznost. Razum je zahtijevao jasna, poštena pravila i objašnjenje, a ne proizvoljnu zapovijed. Vjera je donosila molitvu, sakramente i svijest o dostojanstvu čovjeka pred Bogom. Ljubaznost je značila trajnu odgojiteljevu prisutnost, kako bi dječak znao da je voljen i kada ga treba ispraviti. Don Bosco se protivio ponižavanju i tjelesnom kažnjavanju. Njegovi odgojitelji nisu smjeli samo nadzirati s udaljenosti: trebali su biti među mladima, osobito ondje gdje se razgovara i igra.

Ta blizina nije uklanjala zahtjevnost. Oratorij je imao raspored, učenje, rad i zajedničku molitvu. Don Bosco je od mladića očekivao trud, a od odraslih strpljenje i dosljednost. Njegovo se ime povezuje i sa svetim Dominikom Savijem, mladićem iz oratorija čiji je životopis sam napisao. U njemu je prikazao svetost koja se ne odvaja od prijateljstva, učenja i veselja. Time je svojim dječacima pokazivao da poziv na svetost pripada i njima, usred škole i igrališta, a ne samo ljudima u samostanu.

Kako bi djelo opstalo nakon njega, 1859. je s mladim suradnicima utemeljio Družbu svetoga Franje Saleškoga. Ime je izabrao prema biskupu čiju je blagost cijenio. Salezijanci su trebali živjeti u zajednici, školovati se i ostati uz mlade, osobito siromašne. Družba je crkveno odobrenje dobila 1869. Sa svetom Marijom Dominikom Mazzarello osnovao je 1872. Kćeri Marije Pomoćnice, koje su se posvetile odgoju djevojaka. Salezijanski suradnici omogućili su laicima da sudjeluju u istome poslanju bez napuštanja svojih obitelji i zanimanja. Don Bosco tako nije gradio samo jednu kuću, nego mrežu ljudi koji će nastaviti skrb za mlade.

Bio je odan Mariji Pomoćnici, kojoj je u Valdoccu podigao baziliku. Njezina je slika za njega bila znak da se rad s mladima nosi molitvom i pouzdanjem, osobito kada nedostaje novca ili suradnika. Pisao je poučne knjige i pokretao tiskarske pothvate jer je znao da pristupačna riječ može dosegnuti obitelji i mlade do kojih svećenik osobno ne stiže. Godine 1875. poslao je prve salezijanske misionare u Južnu Ameriku. To nije značilo da je zaboravio Torino: poslanje začeto među radničkom mladeži sada je tražilo mjesta gdje su se otvarale slične potrebe.

Njegov je rad rastao u doba talijanskoga ujedinjenja i napetih odnosa države i Crkve. Velika okupljanja siromašnih dječaka izazivala su sumnju, a oduzimala su mu se i jednostavna mjesta za sastajanje. Trebalo je neprestano tražiti novac, učitelje i pristanak za nove ustanove. Don Bosco je pregovarao s građanskim i crkvenim vlastima, nastojeći sačuvati slobodu svojega odgojnog rada. Usred tih poslova nastavio je dolaziti među mlade. Za salezijance je upravo ta prisutnost bila mjerilo: ustanova nije smjela narasti toliko da dječak u njoj postane nevidljiv.

Umro je 31. siječnja 1888. u Torinu. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 1929., a svetim 1. travnja 1934. Crkva ga slavi na dan njegove smrti. Valdocco je ostao mjesto sjećanja na početak djela, ali Boscovo nasljeđe živi gdje god se mladomu čovjeku pruže pouka, zanat, dom i prilika za vjeru. Znao je da dječak kojemu se pruži povjerenje može naučiti odgovarati za sebe i druge. U tome je bio njegov svećenički dar: među onima koje se lako otpisuje prepoznati Božju djecu i ostati uz njih dovoljno dugo da mogu rasti.