Sveti Ivan Bosco

Kao najmlađi od trojice sinova, Ivan Bosco rođen je u siromašnoj obitelji na sjeverozapadu Italije, u seoskom zaseoku Becchi. Njegov otac, nadničar na imanju susjedne obitelji, umro je kad su Ivanu bile samo dvije godine. Njegova je majka nastavila odgajati sinove s mnogo ljubavi i nježnosti.

Sve do svoje dvanaeste godine Ivan je najveći dio vremena provodio nastojeći uzdržavati obitelj radeći kao pastir i nadničar, poput svoga oca. Siromaštvo njegove obitelji otežavalo mu je stjecanje dobrog obrazovanja. Njegovo se učenje rađalo iz životnoga iskustva, obiteljskoga doma i propovijedi u crkvi koje je pozorno slušao.

S devet godina Ivan je imao prvi od mnogih snova koji će snažno utjecati na njegov život. U snu je naišao na skupinu grubih dječaka koji su govorili prostački i psovali. Ivan se na njih razgnjevio i podigao šake da im zaprijeti zbog psovki. Odjednom se u njegovu snu pojavio čovjek blistav poput sunca. Taj je čovjek rekao Ivanu: „Osvoji srca ovih svojih prijatelja, ne nasiljem nego ljubavlju. Počni odmah. Pouči ih zlu poroka i ljepoti kreposti.“ Kad ga je Ivan upitao tko je, čovjek mu je odgovorio: „Ja sam Sin One koju ću ti poslati da ti bude učiteljica.“ Na to se u snu pojavila Blažena Majka te počela poučavati Ivana o njegovu budućem poslanju da se s dobrotom brine za dječake.

Ivan je svoju „službu“ započeo kad mu je bilo tek deset godina. Odlazio bi gledati nastupe zabavljača koji su izvodili žonglerske točke, mađioničarske trikove i akrobacije. Ivan je proučavao njihove nastupe, a zatim ih pokušavao oponašati pred drugim dječacima, uvijek u njih uključujući molitve i pouke koje je naučio iz nedjeljnih propovijedi.

Kao što je to često među dječacima, Ivan i njegov brat neprestano su se svađali i tukli. To je bio jedan od razloga zbog kojih je Ivan s dvanaest godina odlučio otići od kuće i potražiti posao. Nekoliko godina poslije Ivan je privukao pozornost netom zaređenoga svećenika i budućega sveca, don Josipa Cafassa, koji je uočio njegove umne darove i pomogao mu u školovanju. Kad je Ivanu bilo dvadeset godina, don Cafasso mu je, uz pomoć nešto novca koji je dala Ivanova majka, pomogao upisati sjemenište. Nakon šest godina studija, u svojoj dvadeset i šestoj godini, Ivan je zaređen za svećenika.

Nakon ređenja don Ivan se pridružio svome učitelju, don Cafassu, u Torinu kako bi nastavio studij na Zavodu svetoga Franje, kojim je upravljao don Cafasso. Njih dvojica također su služili siromasima i zatvorenicima, skrbili se za djevojke u jednom internatu te pomagali po seoskim župama. Upravo je u zatvorima don Ivan postao svjestan koliko je mnogo dječaka kojima je potrebna pomoć. O tom je iskustvu kasnije zapisao u svojim Uspomenama: „Vidio sam mnoštvo mladića od 12 do 18 godina, lijepih i snažnih, bistrog uma; ali gledati ih ondje besposlene, pune ušiju, bez hrane za tijelo i dušu, užasavalo me. Javna sramota, obiteljsko poniženje i osobna bijeda bili su utjelovljeni u tim nesretnicima.“ Pomislio je: „Tko zna? ... kad bi ti mladići imali prijatelja izvan zatvora koji bi se za njih brinuo, pomagao im, poučavao ih vjeri ... mogli bi se odvratiti od propasti ...“ Mnogi od njih bili su povratnici, i srce don Ivanovo bilo je potaknuto da im pomogne. Njegov san iz devete godine života počeo se ostvarivati dok ih je nastojao poučavati, hrabriti, slušati i biti im prijatelj, učitelj i duhovni otac.

Plan don Ivana bio je osnovati oratorij koji će tim dječacima pružiti red i svrhu. Pomagao im je pronaći posao poučavajući ih zanatima. U isto vrijeme davao im je hranu i sklonište, učio ih katekizam te im pružao moralno vodstvo i nadu. U roku od deset godina don Ivan pomagao je čak osamsto dječaka u potrebi.

Ni deset godina poslije, 1861., neki od dječaka koje je don Ivan pratio poželjeli su poći njegovim stopama i pomagati drugim dječacima. Zato je don Ivan osnovao Družbu svetoga Franje Saleškoga zajedno s jednim svećenikom, bogoslovima i jednim srednjoškolcem. Salezijanski red službeno je potvrdio Vatikan 1869. godine. Godine 1871. don Ivan proširio je svoje poslanje osnivanjem ženskoga salezijanskog reda pod nazivom Kćeri Marije Pomoćnice za skrb o djevojkama. Napokon je 1874. osnovao Salezijanske suradnike, laičku zajednicu koja je surađivala s muškim i ženskim salezijanskim redom.

Sveti Ivan Bosco uvidio je potrebu susrećući mlade dječake koji su bili zalutali, utamničeni, siromašni, bez roditelja, ali dobra srca. Slijedio je nadahnuće da prema njima ne bude grub, nego da im pruži disciplinu prožetu ljubavlju, prijateljstvo, obrazovanje, vještine za život i obitelj unutar svoga oratorija. Ta se brižna ljubav prema tim dječacima prelila i u srca mnogih drugih, a Bog se poslužio ovim svetim čovjekom da spasi duše mnogih podižući čitavu vojsku radnika koji će se za njih brinuti.

Promisli o onima u svome životu koji su ranjeni, napušteni, osramoćeni ili se na druge načine bore s teškoćama. Nastoj nasljedovati svetoga Ivana Bosca tako da u njima vidiš dobro i pomogneš izvući to dobro na vidjelo, kako bi usred svojih borbi s očajem pronašli nadu.