Sveti Ivan Antun Farina

Sveti Ivan Antun Farina služio je Crkvi kao učitelj, župni suradnik, utemeljitelj redovničke družbe i biskup. Te su se službe u njegovu životu povezale brigom za ljude kojima je pomoć bila najpotrebnija. U Vicenzi je otvarao put obrazovanju siromašnih djevojčica, a poslije je kao pastir dviju biskupija nastojao da vjera dopre do obitelji, djece, bolesnika i svećenika. U talijanskim je izvorima poznat pod imenom Giovanni Antonio Farina. Njegova ljubav prema siromašnima bila je toliko prepoznatljiva da je ostao zapamćen kao biskup siromaha.

Rodio se 11. siječnja 1803. u Gambellari, mjestu u vicentinskome kraju. Prvu je izobrazbu primio uz strica Antonija, svećenika koji je snažno utjecao na njegov odgoj. Godine 1817. ušao je u sjemenište u Vicenzi i ondje se pripravljao za svećeništvo. Ustanova u kojoj se obrazovao postala je i jedno od prvih područja njegova rada: počeo je predavati još kao mlad čovjek te je u nastavničkoj službi ostao niz godina. Poučavanje je zahtijevalo strpljivost, jasnoću i pozornost prema onome tko uči. Te će osobine pratiti i njegov kasniji rad među djecom i mladima izvan sjemeništa.

Za svećenika je zaređen 14. siječnja 1827. Uz nastavu je služio u župi svetoga Petra u Vicenzi. Ondje se susretao sa siromaštvom koje se posebno teško odražavalo na djecu. Obitelji koje su jedva osiguravale osnovno za život nisu uvijek mogle omogućiti školovanje kćerima. Farina je u tome prepoznao pastoralnu zadaću. Djevojčicama je trebalo približiti vjeru, ali i otvoriti mogućnost učenja koja će im koristiti u svakodnevnom životu.

U sjemeništu je predavao osamnaest godina, a uz službu u župi svetoga Petra preuzeo je i ravnanje javnom školom. U radu s učenicima upoznavao je različite potrebe obrazovanja. Godine 1831. preuredio je postojeće školsko djelo za siromašne djevojčice. Njegova je važnost nadilazila samu nastavu. Obrazovanje je pomagalo djeci da razviju sposobnosti i bolje se pripreme za budućnost, a obiteljima je pružalo potporu koju same nisu mogle osigurati. Farina je želio da kršćanski odgoj dopre do onih koje su društvene okolnosti lako ostavljale po strani. Zato se nije ograničio na rad s učenicima koji su već imali mjesto u uređenoj obrazovnoj ustanovi.

Tražio je suradnice koje će tu službu moći trajno preuzeti. Godine 1836. u Vicenzi je utemeljio Sestre učiteljice svete Doroteje, Kćeri Presvetih Srdaca. Družba je nastala iz konkretne potrebe za odgojem djevojčica, osobito siromašnih. Njezino je ime povezivalo nastavničko poslanje s duhovnošću Presvetih Srdaca Isusa i Marije. U redovničkome životu sestara škola i molitva pripadale su istomu darivanju Bogu i bližnjima.

Sestre su se poslije posvetile i njezi bolesnika te pomoći starijim osobama. Tako se prvotni odgojni pothvat otvorio drugim oblicima krhkosti. Učionica i bolesnička postelja tražile su različita znanja, ali ista ljubav prema povjerenim osobama povezivala je obje službe. Farina je svojoj zajednici dao poslanje koje se moglo razvijati prema stvarnim potrebama ljudi, uz čvrst oslonac u posvećenom životu. Godine 1839. dobila je papinski dekret pohvale. Puno papinsko odobrenje uslijedilo je 1905., nakon utemeljiteljeve smrti, za pontifikata Pija X. Družba je tako nastavila rasti i djelovati dok je Farina nosio biskupske dužnosti, a zatim i pod vodstvom svojih poglavarica.

Godine 1850. imenovan je biskupom Trevisa. Biskupsko je posvećenje primio 19. siječnja 1851. Pred njim se otvorilo mnogo šire područje služenja. Kao učitelj i svećenik pratio je određene skupine učenika i župljana; kao biskup preuzeo je odgovornost za čitavu mjesnu Crkvu. U središtu njegove brige ostali su naviještanje vjere, sakramentalni život, svećenici i pomoć siromašnima.

Treviško razdoblje bilo je obilježeno i teškim sukobom s katedralnim kaptolom oko biskupskih ovlasti. Spor je opterećivao njegovu službu, premda je nastavljao raditi na obnovi biskupijskoga života. Kao biskup Trevisa 18. rujna 1858. u Castelfrancu Venetu za svećenika je zaredio Giuseppea Sarta, budućega svetoga papu Pija X. Taj događaj povezuje dvojicu svetaca: mladoga svećenika na početku službe i biskupa koji mu je podijelio sakrament svetoga reda.

Farina je 1860. premješten na biskupsku stolicu u Vicenzi. Vratio se u kraj u kojem se školovao, predavao i započeo svoje odgojno djelo. U biskupiju je ušao bez javne svečanosti, a novac namijenjen svečanomu dočeku dao je siromasima. Taj je jednostavni dolazak pokazao što mu je bilo na srcu dok je preuzimao novu odgovornost. U Vicenzi je ostao do smrti 1888. godine. Njegova biskupska služba tako je imala dva različita razdoblja: najprije Treviso, a zatim gotovo tri desetljeća Vicenzu.

U pastoralu je veliku važnost pridavao poučavanju u vjeri. Kateheza je trebala pomoći vjernicima da razumiju ono što vjeruju i da vjeru žive u svojim obiteljima i zajednicama. Njegovo iskustvo nastavnika i utemeljitelja školske družbe ovdje je našlo novo područje primjene. Briga za pouku povezivala se s brigom za svećenike, jer su upravo oni svakodnevno nosili velik dio župnoga života i odgoja vjernika. Posvećivao se njihovoj izobrazbi i obnovi sjemeništa, nastojeći da priprava budućih svećenika odgovara zahtjevima njihove službe.

Pastirskim je pohodima upoznavao stanje župa, a sinodom je nastojao urediti i ojačati biskupijski život. Te su zadaće tražile mnogo ustrajnoga rada izvan velikih javnih događaja. Trebalo je slušati, prosuđivati potrebe i povezivati svećenike i vjernike u zajedničkoj odgovornosti. Podupirao je bratovštine i druge oblike okupljanja koji su pomagali vjernicima živjeti vjeru u vlastitoj sredini. Duhovnost Presvetoga Srca Isusova i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji imale su važno mjesto u njegovu apostolatu. Njima je poticao pouzdanje u Božju ljubav i vjernost u svakodnevnim dužnostima.

Pohodio je i župe u planinskim krajevima do kojih se teško dolazilo. Dijelove puta prelazio je pješice ili na muli kako bi stigao do vjernika. Pastirski pohod obuhvaćao je tako i napor putovanja, uz susrete, propovijedanje i slavljenje sakramenata. Vjernici udaljenih mjesta pripadali su njegovoj brizi jednako kao stanovnici biskupijskoga središta. Takva je nazočnost davala osobno lice biskupskoj službi: pastir je dolazio među ljude i upoznavao okolnosti u kojima su živjeli.

Sudjelovao je na Prvome vatikanskom saboru 1869. i 1870. godine. Kao biskup bio je povezan sa životom opće Crkve, a svoje je svakodnevne odgovornosti nastavljao nositi među vjernicima u Vicenzi. Vrijeme njegova biskupovanja obuhvatilo je velike političke i društvene promjene na talijanskome prostoru. U takvim je okolnostima njegovo poslanje ostajalo usmjereno na život biskupije: na svećenike, pouku, karitativnu skrb i duhovnu izgradnju povjerenih mu ljudi.

Posljednje su mu godine bile obilježene bolešću i slabljenjem. Umro je u Vicenzi 4. ožujka 1888., u osamdeset i šestoj godini života. Za njim su ostala duga desetljeća svećeništva i više od trideset godina biskupske službe. Njegova je družba tada već imala 330 sestara u 48 kuća, uz novakinje i djevojke koje su se pripravljale za redovnički život. Školsko djelo iz Vicenze preraslo je u zajednicu čije poslanje više nije ovisilo o svakodnevnoj nazočnosti utemeljitelja. Sestre su nastavile njegov odgojni i karitativni rad, čuvajući osobito ljubav prema siromašnoj djeci i bolesnicima.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 4. studenoga 2001. Papa Franjo proglasio ga je svetim 23. studenoga 2014. na Trgu svetoga Petra. Njegov se spomen povezuje s 4. ožujka, danom smrti, a u vlastitome kalendaru Treviške biskupije slavi se 14. siječnja. Oba datuma pripadaju živomu spomenu Crkve na pastira koji je služio u Trevisu i Vicenzi.

Sveti Ivan Antun Farina ostavio je primjer vjere koja se izražava poučavanjem i skrbi. Njegovo je djelo počelo blizu djece kojoj su mogućnosti bile ograničene, raslo kroz zajednicu sestara i nastavilo se u odgovornosti za dvije biskupije. U svim tim službama susreće se isti svećenik, uvjeren da bližnjemu treba pomoći i u duhovnim i u životnim potrebama. Njegova je svetost ostala prepoznatljiva u strpljivoj brizi za povjerene mu ljude i u djelima koja su drugima omogućila da uče, ozdrave, odrastu i žive s većim dostojanstvom.