Sveti Irenej Srijemski

Srijem je početkom četvrtoga stoljeća bio dio Rimskoga Carstva, a njegov veliki grad Sirmij imao je i kršćansku zajednicu. Na njezinu je čelu stajao mladi biskup Irenej. O njegovu djetinjstvu, školovanju i izboru za biskupa ne znamo gotovo ništa. Njegovo se ime u povijesti jasno pojavljuje u trenutku kada je vlast od njega zatražila da žrtvuje rimskim bogovima. Odbio je, premda su ga čekali zatvor, mučenje i smrt. Spomen toga srijemskoga pastira čuva jedno od najpotresnijih svjedočanstava o progonu kršćana u Panoniji.

Sirmij, današnja Srijemska Mitrovica, bio je važan rimski grad na prometnim putovima uz Savu. Njegova kršćanska zajednica nije nastala dolaskom Hrvata u ove krajeve, nego mnogo ranije, u antičkome svijetu u kojem su se ljudi, robe i vijesti kretali između različitih dijelova Carstva. Iz života te zajednice malo je ostalo zapisano. Irenej je prvi sirmijski biskup o kojem imamo tako određeno povijesno svjedočanstvo. Mladost koju mu pripisuju mučenički spisi ne govori nam koliko je imao godina, a mjesto i godina njegova rođenja nisu poznati.

U vrijeme careva Dioklecijana i Maksimijana kršćani su se suočili s carskim naredbama koje su zahtijevale javno očitovanje vjernosti tradicionalnim bogovima. Za crkvene poglavare pritisak je bio osobito težak: njihov bi postupak imao odjek u cijeloj zajednici. Irenej je doveden pred Proba, rimskoga upravitelja u Panoniji. Prob je od njega tražio žrtvu bogovima; biskup je odbio jer bi time zanijekao vjeru koju je ispovijedao i naviještao. U tome je središte njegova mučeništva. Nije riječ samo o sukobu tvrdoglava pojedinca i vlasti, nego o odluci pastira koji nije htio napustiti Krista pred svojim narodom.

O suđenju govore sačuvani latinski i grčki prikazi Irenejeve muke. Nastali su nakon događaja i prošli su kroz prepisivanje i književnu obradu, pa njihove govore ne možemo uzimati kao doslovan zapis svake izrečene riječi. Ipak, tekstovi čuvaju povezanu jezgru događaja: uhićenje biskupa, ispitivanje pred Probom, odbijanje žrtvovanja, mučenje, zatvor i pogubljenje. Latinski prikaz vjerojatno potječe iz kasnoga četvrtog stoljeća, nedugo nakon razdoblja progona. To je za antičku povijest dragocjena blizina, ali ne uklanja potrebu da se pojedinosti čitaju kao svjedočanstvo oblikovano za kršćansku zajednicu.

U Irenejevoj se muci pojavljuju njegovi roditelji, supruga i djeca. Dolaze dok trpi i mole ga da popusti kako bi ostao živ. Taj prizor mijenja ton pripovijesti. Pred upraviteljem nije stajao čovjek bez veza i obveza, nego otac i muž čiji bi izbor pogodio one koje voli. Mučenički tekst prenosi njihov strah, a zatim Irenejevu odluku da se ne odrekne Krista. Ne znamo imena njegovih ukućana ni točan broj djece. Kasniji životopisi katkad dodaju pojedinosti koje sačuvani rani spisi ne potvrđuju. Sigurno je da predaja upravo kroz obitelj pokazuje koliko je njegova postojanost bila teška i osobna.

Irenej je pritom živio u vremenu kada su crkvene prilike bile drukčije od kasnijih. Spomen supruge i djece u tekstu o biskupu ne treba prešućivati niti ga na silu usklađivati s običajima drugih stoljeća. On nas podsjeća da povijest Crkve nije počela u današnjem obliku svih disciplina. Irenej je u toj povijesti bio biskup, čovjek odgovoran za zajednicu, i član obitelji koja ga je pokušala spasiti. U muci se te dvije pripadnosti nisu izbrisale; upravo su njihov sudar i bol sačuvani u sjećanju na njega.

Nakon prvoga ispitivanja završio je u zatvoru. Predaja zatim opisuje novo izvođenje pred sud i ponovljen zahtjev da prinese žrtvu. Prob je pokušao prijetnjom i udarcima postići ono što nagovorom nije uspio. Irenej nije pristao. U jednom dijelu prikaza upravitelj ga poziva da barem radi djece sačuva život. Biskup odgovara povjerenjem da ih Bog neće napustiti. To nije laka rečenica za onoga tko zna da djeca mogu ostati bez oca. Njezina snaga u tekstu dolazi upravo iz činjenice da Irenej ne poriče njihove potrebe, nego u krajnjoj nevolji odbija učiniti ono što bi smatrao izdajom vjere.

Presuda ga je odvela do mosta nad Savom, u mučeničkome tekstu zvanoga pons Basentis. Ondje se, prema predaji, pomolio za svoj narod i Crkvu. Pogubljen je mačem, a tijelo mu je bačeno u rijeku. Sačuvani prikaz navodi 6. travnja 304. kao dan njegove smrti. Mjesto i način pogubljenja nisu samo potresan završetak priče: oni vežu Irenejevo ime uz stvarni grad, rijeku i progon koji je pogodio tamošnje kršćane. Njegov je spomen ostao povezan sa Sirmijem i onda kada su se granice, jezici i stanovništvo tih krajeva mnogo puta promijenili.

Irenej nije bio jedini srijemski kršćanin koji je stradao u tom razdoblju. Stari spomenici i martirologiji čuvaju i imena drugih mučenika iz Panonije. Ipak, upravo je njegova muka među rijetkim srijemskim mučeničkim pripovijestima koje su dospjele do nas. Njezine latinske i grčke inačice svjedoče koliko je njegov lik zaokupljao kasnije naraštaje. Povjesničari proučavaju razlike među njima i put kojim se tekst prenosio; nema potpune suglasnosti o svakom koraku toga prijenosa. Zbog toga se iz Irenejeva života ne mogu sastaviti godine koje izvori prešućuju, ali se može jasno prepoznati biskup koji je u progonu ostao vjeran svojoj službi.

Njegovo je štovanje preživjelo antički Sirmij. U srednjovjekovnoj srijemskoj baštini njegovo se ime pojavljuje i uz crkvene ustanove, a lik biskupa mučenika bio je prikazan na pečatu Srijemskoga kaptola. Takvi tragovi pokazuju da uspomena na njega nije ostala zatvorena u starome tekstu. Kršćanske su zajednice u njemu prepoznavale vlastitoga svjedoka vjere, vezanoga uz njihovu zemlju i crkvenu povijest. To ne znači da znamo gdje su završili njegovi zemni ostaci nakon što je tijelo bačeno u Savu; o tome sačuvana svjedočanstva ne daju pouzdan odgovor.

Datumi Irenejeva spomena u izvorima nisu uvijek jednaki. Današnji Rimski martirologij spominje ga 6. travnja, na dan koji mu pripisuje stari opis mučeništva. U vlastitome kalendaru đakovačko-srijemske crkvene tradicije slavi se 6. svibnja. Stariji su kalendari bilježili i ožujske datume, što objašnjava zašto se u nekim životopisima pojavljuje 25. ožujka. Nisu to tri različita događaja, nego različiti dani liturgijskoga spomena istoga biskupa i mučenika.

Svetoga Ireneja Srijemskoga valja razlikovati od svetoga Ireneja Lionskoga. Lionski je biskup živio u drugome stoljeću, pisao o apostolskoj vjeri i danas se časti kao crkveni naučitelj; srijemski je biskup pogubljen 304. u Panoniji. Sličnost imena dugo je olakšavala zabune u zbirkama životopisa, ali njihovi gradovi, doba i sačuvana svjedočanstva jasno ih razdvajaju. Srijemskomu Ireneju nisu pripadala djela lionskoga teologa, kao što se lionskomu Ireneju ne mogu pripisati suđenje pred Probom i smrt na Savi.

U spomenu na Ireneja ostaje snažna slika čovjeka između suda, obitelji i zajednice. Njegova vjernost nije bila bijeg od ljudske blizine: znao je što će njegov gubitak značiti onima koji su ga molili da ostane. Upravo zato njegovo svjedočanstvo nije bezbolna priča o junaštvu. Ono govori o vjeri koja se pokazala postojanom ondje gdje je odluka imala najtežu cijenu. Srijemska Crkva pamti ga kao svojega biskupa i mučenika, a njegovo ime i danas vraća pogled na kršćane koji su uz Savu živjeli i svjedočili mnogo prije nas.