Sveti Irenej Lionski

Kad je u drugome stoljeću kršćanska zajednica u Lyonu ostala bez biskupa, izabrala je čovjeka koji je vjeru upoznao na drugome kraju Rimskoga Carstva. Irenej je odrastao u Maloj Aziji, a služio u Galiji. Nosio je uspomenu na propovijedi svetoga Polikarpa i morao je tu vjeru prenijeti ljudima drukčijega jezika i običaja. U vremenu progona i žestokih sporova o kršćanskome nauku postao je jedan od najvažnijih pastira rane Crkve. Njegov je odgovor na podjele bio istodobno čvrst u vjeri i usmjeren prema miru.

Rođen je vjerojatno između 130. i 140. godine u Smirni, današnjem Izmiru, ili u njezinoj blizini. Točan datum i mjesto nisu sačuvani. Kao mladić slušao je Polikarpa, smirnskoga biskupa koji je pripadao naraštaju bliskom apostolu Ivanu. Irenej je kasnije govorio da pamti gdje je Polikarp sjedio, kako se kretao i što je pripovijedao o susretima s ljudima koji su poznavali Gospodina. Ta živa uspomena bila mu je dragocjena: kršćanska vjera nije za njega bila skup novih domišljaja, nego vijest primljena od stvarnih svjedoka i predana dalje.

Ne znamo kada je točno iz Male Azije stigao u Lugdunum, današnji Lyon. Ondje je do 177. djelovao kao prezbiter uz biskupa Potina. Kršćani su bili manjina u velikom rimskom gradu, a njihov je život bio izložen neprijateljstvu okoline. Godine 177. u Lyonu je buknuo progon. Zajednica je poslala Ireneja u Rim s pismom papi Eleuteriju. Dok je bio odsutan, mnogi su kršćani u Lyonu mučeni i ubijeni; među žrtvama je bio i ostarjeli biskup Potin, koji je umro nakon zlostavljanja u zatvoru. Irenej se vratio zajednici ranjenoj gubitkom svojih članova i preuzeo biskupsku službu.

O njegovim svakodnevnim putovanjima i susretima sačuvano je malo pojedinosti. Ipak, spisi jasno pokazuju kakve je brige nosio. Kršćani su morali razumjeti vlastitu vjeru u gradovima u kojima su kružila različita tumačenja Krista, Boga i svijeta. Neka su obećavala tajno znanje dostupno samo uskom krugu upućenih. Druga su tvrdila da je materijalni svijet proizvod nižega ili zloga božanstva te da se čovjek spašava bijegom od tijela. Takva učenja danas obuhvaćamo širokim imenom gnosticizma; pojedine su skupine među sobom bile vrlo različite. Ireneja su zabrinjavale njihove tvrdnje da javna vjera Crkve nije dovoljna i da se puna istina krije iza nje.

Zato je napisao opsežno djelo poznato kao Protiv krivovjerja. Nije se zadovoljio nabrajanjem pogrešaka. Najprije je nastojao prikazati što njegovi sugovornici uče, a zatim je suprotstavio cjelinu biblijske i apostolske vjere. Bog koji stvara svijet isti je Bog koji čovjeka spašava. Isus Krist nije tek prividni čovjek niti donositelj povlaštene informacije za izabrane. Božji Sin uzeo je stvarnu ljudsku narav, živio među ljudima, umro i uskrsnuo. Ako je stvorenje dobro i ako je Sin doista postao čovjekom, tada ni ljudsko tijelo nije otpad koji treba odbaciti. Otkupitelj dolazi obnoviti čovjeka u njegovoj cjelini.

Ta se misao u Irenejevim spisima razvija kao govor o Kristu koji u sebi ponovno okuplja ljudsku povijest. Ondje gdje je neposluh ranio odnos čovjeka s Bogom, Krist poslušnošću otvara novi početak. Irenej povezuje Adama i Krista, a u svojem tumačenju govori i o Mariji u odnosu prema Evi. Time ne svodi spasenje na jedan izdvojeni trenutak: Kristov život, utjelovljenje, muka i uskrsnuće pripadaju jednoj povijesti Božje blizine čovjeku. U njoj vjera ne prezire svijet, nego ga vidi kao mjesto koje Bog želi iscijeliti.

Za Ireneja je bilo važno i pitanje kako kršćanin prepoznaje vjeru apostola. Upućivao je na Sveto pismo, javno ispovijedanje vjere u crkvenim zajednicama i nasljedstvo biskupa koji su tu vjeru primili i predavali. Pokazivao je da tajni nauk bez veze s javnim apostolskim svjedočanstvom ne može zamijeniti vjeru koju kršćani zajedno slave i ispovijedaju. Upozoravao je da Pismo ne treba rastavljati na rečenice koje se mogu proizvoljno preslagivati, nego ga čitati u cjelini Božjega plana.

Posebno je važan njegov govor o četiri evanđelja. Irenej je jedan od najranijih sačuvanih pisaca koji izričito svjedoče o Mateju, Marku, Luki i Ivanu kao o četirima evanđeoskim knjigama Crkve. Nije stvorio te tekstove ni sam odlučio njihov autoritet. Njegovo je svjedočanstvo dragocjeno jer pokazuje kako je zajednica njegova doba prepoznavala apostolski navještaj usred mnoštva spisa koji su kružili pod poznatim imenima. Četiri glasa nisu mu bila prijetnja jedinstvu: zajedno su naviještala jednoga Krista.

Drugo sačuvano djelo, Prikaz apostolskoga propovijedanja, jednostavnije vodi čitatelja kroz vjeru Crkve. Povezuje stvaranje, povijest Izraela, Krista i život vjernika. Irenej je razumio da pouka mora moći doprijeti i do onoga tko tek počinje upoznavati Evanđelje. Zato je njegova teologija, unatoč zahtjevnim raspravama, bila pastirski rad. Želio je da se čovjek ne izgubi u složenim tvrdnjama o udaljenim božanstvima, nego da upozna Boga koji govori, stvara i dolazi među ljude.

Njegova briga za jedinstvo posebno se vidjela u sporu o datumu Uskrsa. Kršćanske zajednice Male Azije čuvale su običaj slavljenja povezan s četrnaestim danom mjeseca nisana, dok su druge slavile Uskrs nedjeljom. Rimski biskup Viktor razmišljao je o prekidu zajedništva s azijskim crkvama. Irenej mu je pisao, zajedno s drugim biskupima, moleći da razlika u običaju ne razori crkveno zajedništvo. Nije tvrdio da je svaka razlika nevažna. Poznavao je težinu zajedničke vjere, ali je znao razlikovati njezinu srž od pitanja u kojima su kršćani dugo živjeli s različitim običajima. Rani povjesničar Euzebije upravo je u tome prepoznao čovjeka čije ime znači „miroljubiv”.

Irenejev je život završio oko 202. ili 203. godine. Kasnija ga je predaja pamtila kao mučenika, ali najraniji pouzdani prikazi ne govore kako je umro. Zato se njegovo mučeništvo ne može opisivati kao sigurno utvrđen događaj, a još manje miješati s mučeništvom Ireneja Srijemskoga, biskupa pogubljenoga u vrijeme Dioklecijanovih progona početkom četvrtoga stoljeća. Riječ je o dvojici različitih svetaca: jedan je vodio Crkvu u Lyonu i pisao protiv gnostičkih učenja, drugi je svjedočio vjeru u Sirmiju.

Crkva se svetoga Ireneja Lionskoga spominje 28. lipnja. Papa Franjo proglasio ga je 2022. crkvenim naučiteljem i dao mu naslov Doctor unitatis, „naučitelj jedinstva”. Naslov ne označuje čovjeka koji je izbjegavao raspravu. Irenej je odlučno branio ono što je smatrao apostolskom vjerom, a istodobno je u crkvenim sporovima tražio način da braća ostanu zajedno. Došao je s Istoka na Zapad i služio zajednici koja je govorila drukčijim jezikom od njegove mladosti. U njegovu se životu zato susreću dvije obale kršćanskoga svijeta, povezane istim Evanđeljem.

Sveti Irenej nije ostavio mnogo osobnih uspomena. Ostali su tragovi učitelja, pastira i čovjeka koji je znao što znači primiti vjeru od drugoga. Polikarpov glas u Smirni nije se ugasio kad je učenik otišao u Lyon; postao je poticaj da se isto Evanđelje razumljivo izrekne novoj zajednici. U svijetu koji je ljudima nudio tajnu spoznaju za malobrojne, Irenej je branio vjeru otvorenu svima i Boga koji ne napušta svoje stvorenje. Zato njegovo nastojanje oko jedinstva nije samo uspomena na drevni spor, nego poziv da istina i mir rastu zajedno.