Sveti Irenej

Nakon Pedesetnice apostoli su propovijedali Evanđelje i utemeljili Crkvu u brojnim gradovima. Vjeruje se da je sveti Ivan apostol propovijedao u Efezu, u današnjoj Turskoj. Ondje je sveti Polikarp od njega učio o Kristu, bio zaređen za biskupa te poslan u grad Smirnu, samo pedeset milja sjevernije, da ondje upravlja Crkvom približno šezdeset i pet godina. U Smirni je mladić po imenu Irenej, odgojen u kršćanskoj obitelji, postao Polikarpov učenik te je o vjeri još dublje učio od ovoga učenika apostola Ivana. Nakon što je zaređen za svećenika, Irenej je služio u današnjem Lyonu u Francuskoj, pod biskupom Potinom.

Oko 177. godine kršćanska zajednica u Lyonu poslala je Ireneja u Rim da pomogne papi u teološkom sporu vezanom uz jedno heretičko učenje. To učenje, kasnije prozvano montanizam, tvrdilo je da određeni pojedinci posjeduju uzviđenije proročke uvide, izravno nadahnute Duhom Svetim. To poslanje svjedoči o poštovanju koje je Irenej uživao među kršćanima Lyona i o njegovu shvaćanju važnih teoloških pitanja. Providonosno, upravo mu je poslanje u Rim vjerojatno spasilo život. Dok je Irenej bio u Rimu, u Lyonu je izbilo teško progonstvo Crkve te je oko pedeset kršćana podnijelo mučeništvo, među njima i biskup Potin. Po povratku u Lyon, Irenej je izabran za sljedećega biskupa.

Kao lyonski biskup, Irenej je bio vjeran pastir s dubokim razumijevanjem Evanđelja kako je ono preneseno od Isusa po apostolima, te je vjeru izlagao s velikom jasnoćom. Bio je gorljiv u svojim evangelizacijskim nastojanjima po cijelom kraju, šaljući misionare da obrate mnoge koji su još prianjali uz poganska vjerovanja. Kako se vjera počela širiti, tako su se uz apostolski nauk počele pojavljivati i zablude o vjeri. Premda su mnogi rani krivovjerci možda imali dobre nakane, nisu bili ukorijenjeni u čistoj vjeri te ih je trebalo ispraviti kako bi Crkva ostala na uskom i sigurnom putu prema spasenju. Irenej je bio jedna od najutjecajnijih osoba rane Crkve koja je novooblikovane kršćanske zajednice vodila tim sigurnim putem. Osobito je poznat po dvama svojim sačuvanim djelima: „Protiv hereza” i „Prikaz apostolskog propovijedanja”. Ta se dva djela smatraju prvim katekizmom katoličke vjere.

Najraširenija hereza u ranoj Crkvi bila je ono što danas nazivamo gnosticizmom. Gnosticizam je širok pojam za mnoga manja zastranjenja koja dijele slične pretpostavke. Općenito, gnosticizam je tvrdio da je istinska spoznaja izvan dosega obična čovjeka te da samo istinski intelektualci imaju povlasticu posjedovati tajno znanje ili uvid potreban za vječno spasenje. To se tajno znanje odnosilo na ljudsku narav, Boga i svemir.

Irenej svoju obranu vjere započinje ističući „besmislene ideje” heretičke skupine zvane valentinci: „Oni, dakle, tvrde da u nevidljivim i neizrecivim visinama postoji neki savršeni, prapočetni Eon, kojega nazivaju Proarhe, Propator i Bitos, te ga opisuju kao nevidljiva i nedohvatljiva. Vječan i nerođen, ostao je tijekom nebrojenih vjekovnih razdoblja u duboku miru i nepokretnosti.” Irenej zatim opisuje maštovito učenje valentinaca prema kojemu je potomak jednoga od tih eona, nazvan Demiurg, nerazumno stvorio svemir. Valentinci su toga Demiurga poistovjećivali sa zlim bogom Staroga zavjeta. Isus i njegov Otac, nasuprot tome, bili su dobri te su nastojali spasiti čovječanstvo od njegove tjelesne naravi pomažući mu da stekne potpuno znanje o toj duhovnoj povijesti, kako bi prosvijetljeni potom mogli ući u posve duhovno područje, odbacujući zlo materijalnoga svijeta. Nakon što je razotkrio zablude valentinaca, Irenej je nastavio razotkrivati i zablude drugih koji su zapali u slične gnostičke struje.

Irenej je najprije pristupio tako da je objasnio zablude pokazujući besmislenost složenih i zamršenih gnostičkih pogleda, to da su u svojim uvjerenjima rabili slabo rasuđivanje, posuđivali svoje zamisli iz drugih popularnih pripovijesti te odbacivali Pravilo vjere predano po Predaji od apostola. Potom je pristupio na pozitivniji način, jasno tumačeći da su život, muka, smrt i uskrsnuće Kristovo središte čovjekova spasenja te da smo u Kristovoj ljudskoj naravi svi spašeni i s njime sjedinjeni, ponovno sjedinjeni s Ocem. To je postigao pomnim tumačenjem Pisama, i Staroga i Novoga zavjeta, pokazujući da je vjeru predanu od Isusa apostolima pa široj Crkvi moguće razumjeti svima i jednostavno prigrliti u jednostavnosti i vjeri.

U jednoj općoj audijenciji papa Benedikt XVI. to je ovako objasnio: „Irenej nam kaže: u zajedničkom vjerovanju Crkve nema nikakva tajnog nauka. Nema nekog višeg kršćanstva za intelektualce. Vjera koju Crkva javno ispovijeda zajednička je vjera sviju. Samo je ta vjera apostolska, ona je predana od apostola, to jest od Isusa i od Boga” (28. ožujka 2007.). Tako je to takozvano posebno „znanje” za koje su gnostici tvrdili da ga posjeduju bilo tek njihova izmišljotina, jer nije potjecalo od apostola.

Teško je precijeniti važnost Irenejevih učenja iz dvaju glavnih razloga. Prvo, pomogao je ranoj Crkvi da se snađe u početnoj pomutnji s kojom se susrela kad su se pojavile nove i pogrešne ideje. Drugo, njegovi su spisi bili među prvim cjelovitim katehetskim poukama rane Crkve, a ti su spisi omogućili mnogim drugima nakon njega da grade na onome što je on poučio. Isus je apostolima obećao da će Duh Sveti voditi Crkvu u svu istinu. To se događa kada sveti muškarci i žene slušaju sve što im je predano, ostaju vjerni toj svetoj Predaji, nadograđuju je i prenose drugima da je dalje razvijaju. Evanđelja su bila prvi i najvažniji temelj toga trajnog procesa. Irenejevi spisi uslijedili su ubrzo nakon njih i ostaju važan temelj i danas. Dapače, i na posljednjem crkvenom saboru, Drugom vatikanskom saboru, Irenej je bio jedan od najčešće citiranih crkvenih otaca, što pokazuje neprekinuto nasljeđe vjere od rane Crkve sve do danas. Zanimljivo je da je tek 2022. sveti Irenej proglašen crkvenim naučiteljem pod naslovom „Naučitelj jedinstva”. Taj jedinstveni naslov osobito upućuje katolike Istoka i Zapada na temelje vjere koje dijelimo sa svakom drugom apostolskom Crkvom, kao što su pravoslavne Crkve, s kojima se trajno nastoji oko ponovnoga sjedinjenja.

Dok častimo ovoga velikog crkvenog naučitelja, razmišljaj o tome da se tvoja vlastita vjera vjeruje i živi još od Kristova vremena. Naš suvremeni svijet ponekad nastoji potkopati tu drevnu vjeru nazivajući je „staromodnom” ili „zastarjelom”. Ništa ne može biti dalje od istine. Istina koju su objavili Krist i njegovi apostoli jednako je istinita danas kao što je bila i tada. Nastoj uroniti u taj nepromjenjivi, a ipak sve dublji polog vjere, i otkrit ćeš da tvoja obitelj vjere obuhvaća sve kršćane svih vremena, sačinjavajući jedno Tijelo Kristovo.