Sveti Ignacije Loyola

<p>(23. listopada 1491. – 31. srpnja 1556.) Životna priča svetog Ignacija Lojolskoga Utemeljitelj isusovaca bio je na putu prema vojničkoj slavi i bogatstvu kad mu je topovsko tane razmrskalo nogu. Budući da za vrijeme oporavka nije bilo pri ruci viteških romana, Ignacije je vrijeme kratio čitajući Kristov život i živote svetaca. To je duboko dirnulo njegovu savjest te je započelo dugo i bolno obraćenje Kristu. Nakon što je u viđenju ugledao Majku Božju, pošao je na hodočašće u njezino svetište na Montserratu, blizu Barcelone. Gotovo je godinu dana ostao u obližnjoj Manresi, čas s dominikancima, čas u ubožnici, a često u špilji u brdima, moleći. Nakon razdoblja velike duševne vedrine prošao je kroz strašnu kušnju skrupula. Ni u čemu nije nalazio utjehe — ni u molitvi, ni u postu, ni u sakramentima, ni u pokori. Napokon mu se vratio mir duše. Upravo je tijekom te godine obraćenja Ignacije Lojolski počeo zapisivati građu koja će poslije postati njegovo najveće djelo, Duhovne vježbe. Napokon je ostvario svoju nakanu da ode u Svetu Zemlju, ali ondje nije mogao ostati, kako je planirao, zbog neprijateljstva Turaka. Sljedećih je jedanaest godina Ignacije Lojolski proveo na raznim europskim sveučilištima, studirajući s velikom mukom, gotovo kao dijete koje tek započinje školovanje. Kao i mnogima drugima, i njemu je bila dovođena u pitanje pravovjernost; Ignacije je dvaput bio nakratko zatvoren. Godine 1534., u dobi od 43 godine, on i šestorica drugova — među kojima je bio i Sveti Franjo Ksaverski — zavjetovali su se da će živjeti u siromaštvu i čistoći te poći u Svetu Zemlju. Ako bi to postalo nemoguće, zavjetovali su se da će se staviti na raspolaganje apostolskoj službi pape. Pokazalo se da je ovo drugo jedina mogućnost. Četiri godine poslije Ignacije Lojolski trajno je uredio tu zajednicu. Novu Družbu Isusovu odobrio je papa Pavao III., a Ignacije je izabran za njezina prvoga generala. Dok je papa slao njegove drugove na različita poslanja, Ignacije je ostao u Rimu, učvršćujući novi pothvat, ali nalazeći ipak vremena da osniva domove za siročad, katekumene i pokornice. Utemeljio je i Rimski kolegij, zamišljen kao uzor svim drugim kolegijima Družbe. Ignacije Lojolski bio je pravi mistik. Svoj je duhovni život usredotočio na bitne temelje kršćanstva — Presveto Trojstvo, Krista i euharistiju. Njegova je duhovnost izražena u isusovačkom geslu Ad maiorem Dei gloriam — „na veću slavu Božju“. Prema njegovu shvaćanju, poslušnost je trebala biti istaknuta krepost, kako bi zajamčila djelotvornost i pokretljivost njegovih ljudi. Svako je djelovanje moralo biti vođeno istinskom ljubavlju prema Crkvi i bezuvjetnom poslušnošću Svetomu Ocu, zbog čega su svi zavjetovani članovi polagali i četvrti zavjet: da pođu kamo god ih papa pošalje radi spasenja duša. Razmišljanje Luther je 1517. pribio svoje teze na vrata crkve u Wittenbergu. Sedamnaest godina poslije Ignacije Lojolski utemeljio je Družbu koja je trebala odigrati tako istaknutu ulogu u katoličkoj obnovi. Bio je neumoljiv protivnik protestantizma. Ipak, klice ekumenizma mogu se naći u njegovim riječima: „Treba veoma paziti da se pravovjerna istina iznosi tako da, ako su slučajno nazočni kakvi heretici, pred sobom imaju primjer ljubavi i kršćanske umjerenosti. Ne smiju se upotrebljavati grube riječi niti se smije pokazivati bilo kakav prezir prema njihovim zabludama.“ Jedan od najvećih ekumenista bio je njemački isusovac 20. stoljeća, kardinal Augustin Bea. Sveti Ignacije Lojolski zaštitnik je duhovnih obnova. </p>