Sveti Ignacije iz Laconija

S torbom preko ramena, krunicom u ruci i riječju za onoga tko ga je trebao, brat Ignacije desetljećima je prolazio ulicama Cagliarija. Na gradskim trgovima i među lučkim gostionicama tražio je kruh i druge priloge za kapucinsku zajednicu i siromahe. Ipak, ljudi su ga pamtili po onome što im je davao: miru nakon svađe, utjesi u bolesti, poticaju da se pomire s Bogom. Nije bio svećenik ni poznat propovjednik. Bio je brat laik čiji je svakodnevni put od vrata do vrata postao tiha, ustrajna služba Evanđelju.

Rođen je kao Vincenzo Peis 17. prosinca 1701. u Laconiju, mjestu u unutrašnjosti Sardinije. Odrastao je u skromnoj seljačkoj obitelji u kojoj je rad na zemlji bio dio života od najranijih godina. Nije imao priliku pohađati školu te nije naučio čitati i pisati. Vjeru je upoznavao u obitelji, osobito uz majku, i u župnoj crkvi. Kao dječak svakoga je jutra posluživao kod mise. Mještani su ga zbog pobožnosti zvali malim svecem; pripovijedalo se da bi pred crkvu dolazio i prije nego što bi se otvorila vrata. Taj prizor govori o njegovoj privrženosti molitvi, ali ne skriva ni jednostavnost njegova djetinjstva: mladi Vincenzo bio je sin ljudi koji su živjeli od rada svojih ruku.

Oko osamnaeste godine teško se razbolio. U opasnosti za život obećao je Bogu da će, ozdravi li, poći među kapucine. Kad se oporavio, obećanje je odgađao. Mogao je ostati kod kuće, pomagati obitelji i pustiti da se bolest s vremenom pretvori u udaljenu uspomenu. No jedna ga je zgoda ponovno suočila s odlukom koju je odgodio. U jesen 1721. konj na kojemu je jahao iznenada je pojurio prema provaliji. Nakon što je izbjegao pogibelj, Vincenzo je obnovio svoju nakanu. U predaji o tom događaju spominje se kako je zazvao svetoga Franju Asiškoga. Sada više nije čekao: s ocem je krenuo u Cagliari zatražiti primitak u Red manje braće kapucina.

Na samostanskim vratima nije odmah dobio odgovor kojemu se nadao. Provincijal je sumnjao da će mladić krhka zdravlja moći podnijeti rad i stegu koji su se očekivali od brata laika. Vincenzo se s ocem obratio Gabrieleu Aymerichu, markizu od Laconija, koji se zauzeo za njega. Tako je primljen među kapucine u samostanu Buoncammino u Cagliariju. Pri oblačenju redovničkoga odijela uzeo je ime Ignacije, a 10. studenoga 1722. položio je redovničke zavjete.

Ni novicijat nije prošao bez kušnje. Redovnička predaja čuva sjećanje na teško razdoblje u kojemu je jedan od odgojitelja dvojio o njegovoj prikladnosti za zajednicu. Pripovijeda se da je mladi brat tada molio pred Marijinim likom u samostanu i ondje našao snagu da ustraje. Bez obzira na to kako su se pojedinosti te zgode prenosile, njegova je ustrajnost bila posve konkretna: prihvatio je zajednički život, rad i poslušnost, premda je na početku bio smatran preslabim za takav put.

Nakon zavjeta obavljao je različite poslove u kapucinskim kućama na Sardiniji. Boravio je u Iglesiasu, Domusnovasu, Sanluriju, Oristanu i Quartuu. U Cagliariju je radio i u radionici u kojoj se pripremala tkanina za redovnička odijela. Takvi poslovi rijetko ulaze u velike životopise, no u Ignacijevu su životu važni: njegov se poziv najprije oblikovao u običnim dužnostima bratstva. Nije tražio mjesto s kojega bi ga mnogi vidjeli. Naučio je služiti ondje gdje je bio potreban.

Oko 1742. povjerena mu je služba skupljanja milostinje u Cagliariju, koju je obavljao gotovo četrdeset godina. Kapucini su živjeli od rada i darova, a prikupljeno je pomagalo i ljudima u oskudici. Ignacije je s torbom prolazio gradom, ulazio među trgovce, obrtnike, lučke radnike i obitelji, tražeći hranu i potrepštine. Nije to bio kratak obilazak ni lagan posao. Bilo je dana u kojima je valjalo nositi teret, podnositi umor i prihvatiti odbijanje. I sam je poznavao siromaštvo, pa se pred onima koji nisu imali što dati nije ponašao kao netko kome su ostali nešto dužni.

Služba prikupljanja darova otvorila mu je mnogo vrata, ali još više susreta. Djeca su ga zaustavljala na ulici; bolesni su se nadali njegovu posjetu; ljudi u nevolji tražili su riječ ohrabrenja. Poučavao je djecu u vjeri i razgovarao s onima koji nisu imali priliku za školovanje. Pozivao je na pokajanje bez grubosti, a sukobljene je nastojao pomiriti. Govorio je malo, ali se pamtilo kako je govorio: blago i izravno. Njegov habit i torba bili su poznati gradskim ulicama, a postupno su mu se za savjet obraćali i ljudi na utjecajnim položajima. U susretu s njima ostajao je isti brat koji je zastajao uz bolesnika ili dijete.

Ignacijeva je blagost bila povezana s jasnim osjećajem za pravdu. Jedna predaja govori o imućnom trgovcu koji se obogatio iskorištavajući siromahe. Brat je izbjegavao uzimati darove iz njegove kuće, ne želeći zatvoriti oči pred načinom na koji je stečeno bogatstvo. Kad mu je poglavar ipak naložio da ondje primi milostinju, poslušao je. Prema predaji, iz njegove je torbe potom potekla krv, a Ignacije je rekao da je to krv siromaha. Ta se zgoda prenosi kao slikovita opomena: dar ne može opravdati nepravdu učinjenu onima od kojih je oduzeto ono što im pripada.

Druga zgoda iz njegova života otkriva koliko mu je bilo stalo da pravda vrijedi jednako za sve. Kad je njegov brat završio u zatvoru, neki su se nadali da bi Ignacije svojim ugledom mogao ishoditi njegovo oslobađanje. Po nalogu poglavara otišao je razgovarati s upraviteljem, ali nije tražio povlasticu za člana svoje obitelji. Zamolio je da se s njegovim bratom postupi pravedno. Slično se pripovijeda i o sestri koja ga je pozivala da je posjeti radi savjeta: krenuo je kad mu je poglavar to naložio, pomogao joj i vratio se svojoj službi. Ljubav prema obitelji u njemu nije ugasila vjernost redovničkom pozivu, kao što ga ni poslušnost nije učinila ravnodušnim prema ljudima.

Snagu za dane provedene po ulicama nalazio je u molitvi. Po povratku u samostan ostajao bi pred Presvetim Sakramentom, često i nakon naporna obilaska. Njegova blizina euharistijskome Kristu i njegova blizina siromasima pripadale su istomu životu. U kapucinskoj je zajednici bio poznat po sabranosti, skromnosti i spremnosti da prihvati posao koji mu je povjeren. Nosio je jednostavan, istrošen habit. Nije skupljao ugled za sebe; kad bi mu pripisivali izvanredne pomoći, upućivao je ljude na Boga. O ozdravljenjima i drugim neobičnim događajima vezanima uz njega sačuvale su se brojne predaje, ali središte njegova života ostaje ono što se ponavljalo svakoga dana: molitva, rad, milosrđe i vjernost.

Starost ga nije odvojila od ljudi kojima je služio. Posljednje dvije godine života bio je slijep, no nastavio je, koliko je mogao, svoje obilaske i susrete. Čovjek koji je nekoć bio odbijen kao preslab za kapucinski život proveo je gotovo šest desetljeća u njihovu habitu. Umro je 11. svibnja 1781. u samostanu Buoncammino u Cagliariju. Sardinijci su nastavili čuvati uspomenu na brata koji je prolazio njihovim ulicama i dijelio s njima ono što je primio. Njegov grob postao je mjesto molitve.

Papa Pio XII. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1940., a svetim 21. listopada 1951. Crkva slavi njegov spomendan 11. svibnja, na dan njegove smrti. U Ignaciju iz Laconija prepoznaje svetost koja je rasla u jednostavnoj službi. Ostavio je trag u životima ljudi kojima je prilazio s torbom za milostinju i otvorenim srcem: jedne je nahranio, druge saslušao, mnoge podsjetio da se Bog ne udaljuje od onih koje svijet lako previdi.