Sveti Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik

U lancima, na putu prema Rimu, Ignacije Antiohijski nije pisao o sebi kao čovjeku kojemu je preostalo samo čekati presudu. Iz gradova kroz koje su ga provodili slao je pisma drugim kršćanima, raspitivao se za svoju zajednicu u Siriji i hrabrio pastire koje više neće susresti. Njegove su riječi nastale u blizini smrti, ali govore o životu Crkve: o kruhu koji dijeli, ljudima koje okuplja i Kristu koji je doista postao čovjekom.

O Ignacijevu djetinjstvu i obitelji ne znamo gotovo ništa. Kasnije su predaje govorile da je bio učenik apostola Ivana ili čak dijete koje je Isus uzeo u naručje. Ni jedno ni drugo ne potvrđuju njegovi spisi. Povijesno ga susrećemo kao biskupa Antiohije, jednoga od velikih gradova Rimskoga Carstva i mjesta u kojem su Isusovi učenici, prema Djelima apostolskim, prvi put nazvani kršćanima. U svojim se pismima naziva i Teoforom, „Bogonoscem”. Pripada naraštaju bliskomu apostolskomu vremenu, pa ga Crkva ubraja među apostolske oce.

Početkom drugoga stoljeća rimska ga je vlast dala odvesti iz Antiohije. Njegove poslanice potvrđuju da putuje kao zatvorenik pod vojnom pratnjom i da očekuje smrt u Rimu; ne otkrivaju, međutim, zapis suđenja ni točnu godinu presude. Tradicija mučeništvo smješta u doba cara Trajana. Ignacije govori o vojnicima koji su ga čuvali i o tegobama puta, ali i o ljudima koji su mu dolazili u susret. Zatvorenik nije bio odsječen od Crkve: zajednice Male Azije slale su izaslanike, a on im je zahvaljivao i odgovarao.

U Smirni, gdje je biskup bio Polikarp, susreo se s predstavnicima Efeza, Magnezije i Trala. Ondje je napisao pisma tim zajednicama te kršćanima u Rimu. Kasnije je iz Troade pisao Filadelfijcima, Smirnjanima i Polikarpu. Tih se sedam poslanica smatra autentičnom jezgrom njegova opusa. Sačuvane su i druge poslanice pod njegovim imenom, ali nastale su poslije; njihovi živopisni podaci ne mogu bez provjere popuniti praznine u njegovu životopisu. U autentičnim pismima snažno se čuje glas čovjeka koji zna da mu je vremena malo.

Ignacije ne uređuje Crkvu iz udaljenoga ureda. Poznaje njezine napetosti: podjele, međusobnu sumnju i učitelje koji ispovijedaju Kristovo ime, a drukčije govore o njegovu tijelu i muci. Zato poziva vjernike da ostanu zajedno s biskupom, prezbiterima i đakonima. Efežanima odnos prezbitera i biskupa približava slikom žica na harfi: različiti glasovi mogu zazvučati skladno kada ne nastoje nadglasati jedan drugoga. Za njega službe nisu ukras ugleda, nego odgovornost da zajednica ostane vjerna evanđelju i da nitko ne bude zaboravljen.

Takvo jedinstvo nije se smjelo zaustaviti na crkvenome redu. U pismu Polikarpu Ignacije traži da se ne zanemaruju udovice, da pastir poznaje ljude poimence i da strpljivo podnosi slabosti drugih. Savjetuje mu da se s teškim ljudima ne postupa jednako kao s onima kojima je dovoljna blaga riječ. Govori i o braku, o vjernicima u različitim životnim stanjima te o robovima, čija se prisutnost u zajednici ne smije previdjeti. Efežanima pak preporučuje da na srdžbu odgovore blagošću, a na uvredu molitvom. Ne traži od njih da zaniječu istinu koju ispovijedaju: traži da je ne izdaju vlastitim ponašanjem. Te upute otkrivaju koliko je blizu svakodnevnici bio biskup koji je, premda već osuđen, još uvijek mislio na tuđe potrebe.

Središte njegovih pisama ipak je Isus Krist. Ignacije se suprotstavlja tvrdnji da je Krist samo izgledao kao čovjek i da je njegova patnja bila privid. Smirnjanima uporno naglašava da je Isus stvarno rođen, stvarno trpio i stvarno uskrsnuo. To nije bila rasprava odvojena od života: ako je križ bio tek privid, kako bi stvarna ljudska patnja mogla biti obuhvaćena otkupljenjem? Ignacije brani tijelo Kristovo upravo dok se približava nasilju nad vlastitim tijelom. Njegova nada u uskrsnuće ne briše rane; polazi od Gospodina koji ih je nosio.

Zbog iste vjere ozbiljno govori o euharistiji. Ne dopušta da se zajednica okuplja oko podjela ili da se Kristovo tijelo u riječi priznaje, a u euharistiji svodi na prazan znak. U pismu Smirnjanima povezuje zajedništvo oko biskupa i euharistijsko slavlje te upotrebljava izraz „katolička Crkva”, jedan od najranijih sačuvanih zapisa toga naziva. Govori o Crkvi sabranoj oko Krista, ne o izdvojenim skupinama koje bi svaka za sebe polagale pravo na njegov stol. Ignacijeva je briga posve konkretna: vjernici koji dijele isti kruh trebaju živjeti kao jedno tijelo.

Pismo Rimljanima nosi drukčiju napetost. Ignacije se boji da bi tamošnji kršćani, iz ljubavi prema njemu, mogli pokušati ishoditi njegovo oslobođenje. Moli ih da ga ne spriječe u svjedočanstvu koje vidi pred sobom. Sebe uspoređuje s pšenicom koju će zubi zvijeri samljeti da postane Kristov kruh. Slika je potresna, ali nije poziv drugima da traže smrt. Piše je čovjek kojemu je presuda već oduzela mogućnost izbora sigurnoga života. U toj skučenosti želi ostati slobodan: ne odreći se Krista i ne dopustiti da mu strah bude posljednja riječ.

Pisma ipak ne prikazuju Ignacija kao čovjeka bez ljudske strepnje. Traži molitve, zahvaljuje onima koji ga prihvaćaju i priznaje koliko mu znači vijest da je Crkva u Antiohiji napokon u miru. Polikarpa moli da pošalje glasnika onamo, kako zajednica ne bi ostala sama u nevolji. Dok ide prema vlastitu kraju, njemu je važno da se put između Smirne i Sirije ne prekine. Zato njegove poslanice nisu samo spomenik mučenikove hrabrosti. One su i trag mreže uzajamne brige među mladim kršćanskim zajednicama.

Rana crkvena predaja svjedoči da je Ignacije mučenički umro u Rimu, prema predaji predan zvijerima. Pojedinosti mjesta pogubljenja i kasnijih putova njegovih relikvija ne mogu se sve jednako čvrsto potvrditi. No sedam pisama ostaje izravno svjedočanstvo čovjeka koji se približavao takvoj smrti. Ona čuvaju i nešto što se u sažetim prikazima mučeništva lako izgubi: njegovu pažnju prema imenovanim ljudima, prema zajednici iz koje je odveden i prema onima koje su razlike u nauku mogle razdvojiti. Njegov je spomendan 17. listopada.

Ignacije nije ostavio nacrt savršene zajednice. Ostavio je pisma zajednicama koje su se morale učiti vjernosti usred sukoba i straha. U njima su euharistija, ispovijest stvarnoga Kristova utjelovljenja i briga za bližnjega dijelovi iste vjere. Biskup u lancima nije mogao promijeniti odluku rimske vlasti, ali je mogao povezati ljude riječju i molitvom. Time je njegova posljednja služba nadživjela put na kojem je nastala.