Sveti Ignacije Antiohijski

Čim su apostoli na Pedesetnicu primili dar Duha Svetoga, izišli su iz Jeruzalema propovijedati Evanđelje i utemeljivati Crkvu. Za svetoga apostola Ivana kaže se da je propovijedao u Jeruzalemu, a potom u Maloj Aziji. Dvojica njegovih ranih učenika bili su sveti Polikarp, kojega je sveti Ivan postavio za biskupa Smirne, i Polikarpov dragi prijatelj, sveti Ignacije, biskup Antiohije, kojega danas častimo.

O ranom životu Ignacija Antiohijskoga, poznata i kao Ignacije Teofor (što znači „Bogonosac”), ne zna se sa sigurnošću gotovo ništa, ali se u stoljećima nakon njegova života o njemu mnogo pisalo, najvjerojatnije na temelju usmene predaje. Neke predaje tvrde da je rođen u Siriji i da je možda bio ono dijete koje je Isus postavio među Dvanaestoricu govoreći: „Tko god primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla” (Mk 9,37). Druge predaje kažu da je rođen više od deset godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća.

Jedna od najranijih kršćanskih zajednica koju su apostoli utemeljili bila je u Antiohiji, jednom od triju najvećih gradova Rimskoga Carstva, uz Aleksandriju u sjevernoj Africi i Rim. Antiohija je bila glavni grad rimske pokrajine Sirije i središte trgovine, kulture i uprave. Djela apostolska navode da su „u Antiohiji učenike najprije prozvali kršćanima” (Dj 11,26). Ondje su propovijedali sveti Pavao i Barnaba. Predaja drži da je sveti Petar bio prvi biskup Antiohije prije nego što je otišao u Rim. Oko 66. godine, poslušan uputama koje je ostavio sveti Petar, Ignacije je postao treći biskup Antiohije i tu je službu vršio približno četrdeset godina.

Prvi veliki progon kršćana unutar Rimskoga Carstva zbio se za cara Nerona nakon velikoga požara 64. godine. Taj je progon bio ponajprije usredotočen na grad Rim i vjeruje se da je odnio živote svetih Petra i Pavla, kao i mnogih drugih rimskih mučenika. Drugi veliki progon dogodio se pod rimskim carem Domicijanom tijekom godina 81.–96. Biskup Ignacije tada je pastirski vodio Antiohijsku Crkvu i kaže se da je svoj narod sačuvao od progona svojom dubokom molitvom i krajnjim pokorama. Treći veliki progon zbio se pod carem Trajanom od 98. do 117. godine. Ako bi kršćani odbili prinijeti žrtvu rimskim bogovima, trebali su biti pogubljeni.

Oko 107. godine Trajan je prolazio kroz Antiohiju i susreo biskupa Ignacija, znamenita čovjeka, svima poznata kao vođu kršćana. Trajan je ispitivao Ignacija o njegovoj vjeri i naredio mu da prinese žrtvu rimskim bogovima. Ignacije je to odbio i s pouzdanjem ispovjedio svoju vjeru u Krista, nakon čega ga je car osudio na smrt. Izvještaj o njegovu mučeništvu donosi carevu presudu ovim riječima: „Naređujemo da Ignacija, koji tvrdi da u sebi nosi Raspetoga, vojnici svežu i odvedu u veliki grad Rim, da ondje bude bačen zvijerima za zabavu naroda.”

Ignacije je bio okovan i odveden više od 1.500 milja kopnom i morem, iz Antiohije preko današnje Turske, preko Egejskoga mora, kroz Grčku, preko Jonskoga mora do Italije, a potom pješice do Rima. Na tome putu, crkveni povjesničar iz četvrtoga stoljeća, Euzebije, kaže nam da je „dok je putovao Azijom pod najstrožim vojnim nadzorom, učvršćivao Crkve u raznim gradovima u kojima se zaustavljao usmenim homilijama i poticajima te ih je osobito opominjao da se čuvaju krivovjerjâ koja su tada počela prevladavati i poticao ih da se čvrsto drže apostolske predaje” (3,36). O svojem je putovanju Ignacije rekao: „Od Sirije pa sve do Rima borim se sa zvijerima, kopnom i morem, noću i danju, okovan među deset leoparda, to jest četom vojnika koji postaju samo gori kada se s njima dobro postupa.”

Kad je Ignacije stigao u Smirnu, na polovici puta do Rima, njegov dragi prijatelj biskup Polikarp izišao mu je ususret i poljubio okove koji su ga vezivali. Dok je bio u Smirni, a potom i na drugim postajama duž puta, biskup Ignacije napisao je sedam divnih pisama koja su se sačuvala do danas. Bila su upućena Crkvama u Efezu, Magneziji, Tralima, Rimu, Filadelfiji i Smirni te jedno osobno pismo biskupu Polikarpu. Iako ta pisma nisu dio Novoga zavjeta, na mnogo bi to načina mogla biti. U njima se zrcale duboka vjera i osobita briga za tek utemeljene Crkve kakvu je sveti Pavao izrazio u svojim novozavjetnim poslanicama. Papa Benedikt XVI. nazvao je ta pisma „dragocjenim blagom” i rekao: „Čitajući te tekstove osjeća se svježina vjere naraštaja koji je još poznavao apostole. U tim se pismima osjeća i žarka ljubav jednog sveca” (Opća audijencija, 14. 3. 2007.).

Jedan od najdirljivijih izričaja koji se nalaze u tim pismima jest Ignacijeva goruća želja da postane „žrtva prinesena Bogu”. On prekrasno izražava svoju nutarnju čežnju da postane Kristov mučenik i usrdno moli kršćane u Rimu da ne priječe njegovo mučeništvo, nego da mu dopuste biti „hranom zvijerima”. Njegova se želja ispunila kada su ga lavovi rastrgali na smrt u Flavijevu amfiteatru u Rimu.

Ignacije je također neprestano poticao kršćanske zajednice da odbacuju svako krivovjerje koje je napadalo mladu Crkvu i da čine sve što mogu kako bi sačuvale jedinstvo koje uživaju u Kristu. Budući da je kršćanska vjera još bila tako nova, zajednice su prolazile kroz poteškoće rasta koje su ih mogle razdijeliti. Ignacije je govorio vrlo očinski, izražavajući iskrenom ljubavlju da svaki kršćanin ostaje duboko sjedinjen sa svakim drugim u Kristu. Smatra se da je prvi Crkvu nazvao „katoličkom”, to jest sveopćom i punom. U svojoj poslanici Crkvi u Smirni donosi jedan od najranijih spomena slavljenja Euharistije, govoreći da je „Euharistija tijelo našega Spasitelja Isusa Krista, tijelo koje je trpjelo za naše grijehe i koje je Otac u svojoj dobroti uskrisio”.

Sveti Ignacije Antiohijski jedan je od trojice apostolskih otaca, što znači jedan od trojice svetaca koji su bili u izravnoj vezi s apostolima i koji su za sobom ostavili spise. Druga dvojica su sveti Polikarp Smirnski i sveti Klement Rimski, četvrti papa. Danas ne častimo samo svetoga Ignacija, nego častimo i zahvaljujemo Bogu za sve one rane evanđelizatore, biskupe, mučenike, ispovjedaoce i za svakoga člana tih prvih kršćanskih zajednica koji su pomogli položiti temelj Crkve.

Razmišljaj danas o gorućoj želji u srcu svetoga Ignacija da umre za Krista. Takva želja mogla je doći samo iz duše koja je duboko iskusila preobražavajuću Kristovu ljubav. Smrt i trpljenje postali su vrata kroz koja je sveti Ignacije ušao u nebesku slavu, a kada je jednom spoznao što ga čeka s druge strane, čeznuo je za tim svim svojim bićem. Ako još nisi došao do takvoga nutarnjeg uvjerenja u svome životu, nastoj otkriti ono što je otkrio ovaj apostolski otac.