Sveti Humilis iz Bisignana

Humilis iz Bisignana bio je franjevački brat laik kojemu su povjeravali vrt, prikupljanje milostinje i druge svakodnevne samostanske poslove. Nije stekao školsku naobrazbu, a ipak su ga o vjeri ispitivali učeni redovnici i tražili njegovo mišljenje. Glas o njegovoj molitvi i svetosti dopro je do Rima, gdje su ga primala dvojica papa. Kroz sve te susrete ostao je čovjek kojemu je bila najdraža tišina samostana, a najsigurniji put služenje Bogu u poslušnosti i siromaštvu.

Rođen je 26. kolovoza 1582. u Bisignanu u Kalabriji. Roditelji Giovanni Pirozzo i Ginevra Giardino dali su mu na krštenju ime Luca Antonio. Obitelj je živjela od poljodjelstva i obrađivala vlastitu zemlju. U roditeljskom je domu primio kršćanski odgoj, a poslije je radio na poljima i vodio stoku na pašu. Njegov se duhovni život oblikovao usred tih obveza, prije nego što je obukao franjevački habit.

Važan oslonac u odrastanju bio mu je župnik Marcantonio Solima, njegov ispovjednik i duhovni voditelj. Luca Antonio nastojao je sudjelovati na misi prije odlaska na posao, a u molitvi se osobito zadržavao uz Kristovu muku. Stari životopis pripovijeda da je na pašnjacima podizao jednostavne križeve od grana i uz njih molio. Pripadao je i bratovštini posvećenoj Bezgrješnoj Djevici Mariji. Rad u polju, sakramentalni život i pobožnost prema Gospi bili su povezani mnogo prije njegova ulaska u Red.

Njegovu blagost pamti i zgoda iz mladosti: prema predaji, jedan ga je sugrađanin na javnom trgu udario po licu, povjerovavši da ga je uvrijedio. Mladić nije uzvratio udarac, nego je ponudio drugi obraz. U tome se već prepoznaje ona crta njegova života koju će izraziti redovničko ime Humilis, ponizan. Želja da se posveti Bogu sazrijevala je tijekom više godina, uz razgovore s ispovjednikom i poteškoće koje su odgađale odlazak od kuće.

Godine 1609. stupio je među reformirane franjevce, koji su nastojali strogo živjeti Pravilo svetoga Franje Asiškoga. Novicijat je proveo u Mesoraci. Primio je ime Humilis i započeo život brata laika. Učio se zajedničkoj molitvi, šutnji, radu i poslušnosti. Obrađivao je samostanski vrt i pratio brata koji je prikupljao milostinju. Zavjete je položio 4. rujna 1610. godine.

Nakon novicijata poglavari su ga poslali u Bisignano. Povratak u rodno mjesto nije značio povratak prijašnjem načinu života. Ostao je član samostanske zajednice, vezan uz njezin red i dužnosti. Kada mu je povjerena briga za vrt, čistio je zapušteni dio zemljišta. Ondje je, kako bilježi stari životopis, otkrio špilju koju je zatim uredio kao mjesto molitve. U nju se povlačio s dopuštenjem poglavara. Ta je špilja ostala osobito povezana s njegovim imenom i pobožnošću ljudi koji su ga štovali.

Humilis je boravio i u drugim kalabrijskim samostanima, među njima u Cosenzi i Dipignanu. Radio je kao vrtlar, skupljao milostinju i brinuo se za samostanske zalihe. Te su ga službe često dovodile među ljude. Na putovima je susretao siromahe i bolesnike, ljude u svađi i one kojima je bila potrebna jednostavna pouka o vjeri. Nastojao je pomiriti zavađene obitelji, odvraćao je sugovornike od ogovaranja i poticao ih na ispovijed i obraćenje.

Njegova pomoć siromasima imala je vrlo konkretan oblik. Uz dopuštenje poglavara skupljao je hranu preostalu nakon samostanskih obroka i pripremao je za prosjake koji su dolazili na vrata. Dobio je dopuštenje da za potrebite upotrijebi i dio onoga što je prikupio proseći milostinju. Njegovao je bolesnu subraću, prihvaćajući i najteže poslove oko njih. Jednaku je sućut pokazivao bolesnicima izvan samostana: posjećivao ih je, tješio i posredovao za njih kod onih koji su im mogli pomoći.

U molitvi je doživljavao duboke zanose. Franjevačka predaja opisuje ekstaze tijekom bogoslužja, ali i usred rada. Poglavari su pozorno ispitivali njegov život i podvrgavali ga kušnjama kako bi prosudili njegovu poniznost i poslušnost. Humilis nije tražio iznimku od redovničkih obveza. O njegovoj je duhovnosti mnogo govorila upravo spremnost da prihvati povjereni posao, premještaj u drugi samostan ili povratak svakodnevnoj dužnosti.

Posebno je iznenađivala njegova sposobnost govorenja o vjeri. Nije znao čitati, a ipak je razlagao biblijska i teološka pitanja s jasnoćom koja je privlačila pozornost obrazovanih ljudi. Stari životopis donosi susret s propovjednikom koji ga je pitao o pojavi Duha Svetoga u liku goluba pri Isusovu krštenju. Prema tom svjedočanstvu, Humilisov je odgovor zadivio slušatelje. U Cosenzi su ga ispitivali i učitelji teologije. Njegova subraća u toj su mudrosti prepoznavala Božji dar čovjeku koji nije prošao njihove škole.

Glas o njemu širio se i izvan Kalabrije. Pratio je redovničkoga vizitatora na putovanju na Siciliju te boravio u Messini. Uz taj se put veže predaja da je molitvom i znakom križa morsku vodu učinio pitkom za žedne putnike na brodu. Takvi su događaji pridonosili njegovu glasu čudotvorca. Mnoštvo mu se približavalo tražeći molitvu i blagoslov; sam je, međutim, nastojao izbjeći javne počasti i vratiti se miru redovničkoga života.

Papa Grgur XV. pozvao ga je u Rim. Stanovao je u samostanu San Francesco a Ripa, gdje je nastavio živjeti pod vlašću svojih poglavara. Papa ga je primao i preporučivao njegovim molitvama potrebe Crkve. I ondje su redovnici ispitivali njegovu duhovnost. Humilis je ostao blizak franjevačkom načinu života: molio je, obavljao povjerene poslove i posjećivao rimske crkve. Nakon Grgurove smrti cijenio ga je i njegov nasljednik Urban VIII., koji ga je također primao u razgovor.

Rimske počasti nisu ga odvratile od želje da se vrati u Kalabriju. Neko je vrijeme proveo u Napulju, ali je po papinu nalogu ponovno došao u Rim. Poslije je dobio dopuštenje za konačan povratak. U Bisignanu je posljednje razdoblje života proveo u molitvi i sve težim bolestima. Nekoć je sam njegovao bolesnike, a sada je primao pomoć subraće. Njegovi životopisci osobito ističu strpljivost kojom je podnosio bolove i zahvalnost prema onima koji su se brinuli za njega.

Umro je u Bisignanu 26. studenoga 1637., u pedeset šestoj godini života. U posljednjoj je bolesti primio sakramente i obnovio redovničko predanje. Pokopan je u samostanu svojega rodnog grada. Ljudi su nastavili dolaziti na njegov grob i preporučivati se njegovu zagovoru. Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 29. siječnja 1882., a Ivan Pavao II. svetim 19. svibnja 2002. godine. U njegovu su životu ostali nerazdvojni molitvena dubina i jednostavno služenje: vrt koji je obrađivao, hrana koju je dijelio i bolesnici kojima je pristupao s ljubavlju.