Sveti Hugo Lincolnski

Hugo Lincolnski pripada onim svecima kod kojih se blagost prema slabima i odlučnost pred moćnima pokazuju kao dva izraza iste vjernosti. Kartuzijanac odgojen u šutnji postao je biskup velike engleske biskupije, graditelj katedrale i čovjek kojemu su kraljevi morali dopustiti da im kaže neugodnu istinu. Njegov se život odvijao između samostanske samoće i vrlo javnih odgovornosti. U objema je nastojao sačuvati slobodu potrebnu za služenje Bogu i ljudima: slobodu od straha, od dodvoravanja i od ravnodušnosti prema tuđoj nevolji.

Rođen je u Avalonu, u alpskom kraju blizu Grenoblea, na području današnje jugoistočne Francuske, približno između 1135. i 1140. godine. Potjecao je iz plemićke obitelji. Otac Vilim bio je gospodar Avalona, a majka se zvala Ana. Nakon njezine smrti otac se povukao u zajednicu regularnih kanonika svetoga Augustina u Villard-Benoîtu i poveo sina sa sobom. Tako je Hugovo djetinjstvo rano obilježila blizina zajedničke molitve, crkvene službe i života pod redovničkim pravilom. U toj je zajednici odrastao i prihvatio redovnički poziv; za đakona je zaređen u devetnaestoj godini.

Prve odgovornosti vodile su ga prema neposrednom susretu s ljudima. U Saint-Maximinu, nedaleko od rodnoga kraja, propovijedao je i obavljao pastoralne poslove koje je mogao vršiti kao đakon. Ipak, u njemu je rasla želja za potpunijim kontemplativnim životom. Presudan je bio susret s kartuzijom Grande Chartreuse. Ondje je upoznao oblik redovništva u kojem se samoća ćelije povezuje sa zajedničkim bogoslužjem i bratskom pomoći. Kartuzijanski način života, s dugim vremenom posvećenim molitvi i šutnji, privukao ga je toliko snažno da je poželio prijeći u tu zajednicu.

Odlazak nije bio jednostavan. Poglavar njegove dotadašnje zajednice teško se mirio s mogućnošću da izgubi tako sposobna redovnika, a ni kartuzijanci nisu njegovu želju odmah prihvatili. Nakon razdoblja kušnje Hugo je ipak stupio u Grande Chartreuse. Ondje mu je povjerena njega vrlo staroga i nemoćnog redovnika, koji mu je ujedno pomagao u pripremi za svećeništvo. Uz molitvu i učenje stajala je, dakle, sasvim konkretna služba bolesnomu bratu. Nakon svećeničkog ređenja dobio je i službu prokuratora: brinuo se za materijalne potrebe samostana i poslove nužne za njegovo uzdržavanje. Kontemplativni život tražio je i razboritost u svakodnevnim obvezama.

Glas o njegovoj sposobnosti i pobožnosti stigao je do engleskoga kralja Henrika II. Kralj je u Withamu u Somersetu osnovao prvu kartuziju u Engleskoj. Osnutak je bio povezan s njegovom pokorom nakon ubojstva svetoga Tome Becketa, canterburyjskog nadbiskupa. No pothvat je zapao u velike teškoće: redovnici nisu imali prikladne zgrade ni dovoljno sredstava, a prethodni priori nisu uspjeli urediti život nove zajednice. Na kraljevu je molbu u Englesku poslan Hugo, koji je oko 1180. postao treći prior Withama. Čovjeka privržena samostanskoj skrovitosti čekali su pregovori, gradnja i susreti s vladarom.

Jedna od njegovih prvih briga bili su stanovnici kraljevskoga posjeda koji su zbog gradnje trebali napustiti svoje domove. Od Henrika je zahtijevao da im se osigura puna naknada. Samostan se nije smio podizati zanemarujući ljude koji su za njegovo osnivanje morali podnijeti gubitak. Hugo je zatim uporno pribavljao ono što je zajednici bilo obećano, premda su kraljevo oklijevanje i štedljivost usporavali radove. Witham je postupno dobio uređene uvjete za redovnički život. Henrik je često dolazio u posjet, a prior je stečeno povjerenje upotrebljavao i da ga upozori na njegove propuste, osobito na zadiranje u prava Crkve.

Godine 1186. Hugo je izabran za biskupa Lincolna. Budući da je prvi izbor bio pod kraljevim utjecajem, odbio ga je prihvatiti. Zatražio je da kanonici slobodno provedu novi izbor u Lincolnu, prema crkvenim propisima. Ponovno su ga jednoglasno izabrali, ali je i tada čekao pristanak svojega kartuzijanskog poglavara. Tek nakon toga prihvatio je novu službu. Za biskupa je posvećen 21. rujna 1186. u Westminsteru. Ustrajanje na slobodi izbora bilo je važno i za način na koji će voditi biskupiju: svoju odgovornost nije smatrao osobnim dugom kralju koji ga je želio na tome mjestu.

Lincoln je zahtijevao mnogo više od povremenih svečanih nastupa. Hugo je nastojao osobno upoznati svećenike, redovito je obilazio biskupiju i pomno birao ljude kojima je povjeravao skrb za vjernike. Od kanonika je tražio da doista izvršavaju svoje obveze te da, kada nisu nazočni u Lincolnu, osiguraju zamjenike za sudjelovanje u zajedničkom bogoslužju. Biskupska se obnova ostvarivala u takvim naizgled običnim zahtjevima: nazočnosti, odgovornosti i vjernosti povjerenoj službi. Sam je najveći dio vremena provodio u biskupiji, boraveći među ljudima za koje je bio odgovoran ili putujući kako bi ih pohodio.

Osobito ga se pamtilo po velikodušnosti prema siromasima i nježnosti prema bolesnicima. Osobe oboljele od gube njegovao je vlastitim rukama. U društvu koje je takve bolesnike često udaljavalo od ostalih taj je postupak imao posebnu težinu. Biskup im je pružao neposrednu pomoć i ljudsku blizinu. Ista se osjetljivost pokazala kada su Židovi na početku vladavine Rikarda I. bili izloženi progonima. Hugo ih je nastojao zaštititi te se na više mjesta suprotstavio nasilju mnoštva. U opasnosti za tuđi život prepoznao je obvezu da djeluje, iako napadnuti nisu pripadali njegovoj vjerskoj zajednici.

Njegova neovisnost vrlo je rano dovela do sukoba s krunom. Suprotstavio se nepravednoj primjeni kraljevskih šumskih zakona i izopćio kraljeva šumskog službenika. Odbio je i Henrikova kandidata za kanoničko mjesto povezano s crkvenim prihodom u Lincolnu. Kraljev gnjev nije ga naveo da povuče odluke. Ipak, znao je razgovarati bez nepotrebnog zaoštravanja, a njegova je duhovitost pomagala otvoriti put pomirenju. Prijateljski odnos s vladarom za njega je uključivao mogućnost opomene. Istodobno je prihvaćao i posredničke zadaće koje su ga vodile u Francusku, nastojeći pridonijeti rješavanju sporova.

Pod Rikardom I. iskušenje je postalo još oštrije. Na saboru u Oxfordu 1198. zatraženi su novac i vitezovi za kraljeve ratove izvan Engleske. Hugo je zahtjev odbio jer nije priznavao obvezu da njegova biskupija za takve pohode daje tražena sredstva i vojnike. Pridružio mu se biskup Herbert iz Salisburyja. Rikard je reagirao bijesom i zapovjedio oduzimanje Hugove imovine. Hugo je potom otišao u Normandiju i susreo se s njime u Château-Gaillardu. Uspio je obnoviti odnos s kraljem, a pritom nije odustao od opominjanja zbog njegovih moralnih propusta i povreda crkvenih prava. Hrabrost se u njegovu slučaju povezivala sa spremnošću na osobni susret i razgovor.

Iza svih tih obveza ostao je redovnik kojemu je bila potrebna sabranost. Jednom godišnje povlačio se u Witham kako bi se, daleko od poslova velike biskupije, posvetio molitvi. Veza s kartuzijom nije bila tek uspomena na prijašnje godine. Omogućivala mu je da se vraća načinu života u kojem je sazrio njegov poziv. Biskupska putovanja, uprava, sporovi i graditeljski pothvati nisu prekinuli tu pripadnost. U njegovoj se službi tako susreću dugotrajna molitvena disciplina i vrlo praktična briga za uređivanje života Crkve.

Najvidljiviji trag njegova rada postala je lincolnska katedrala. Potres iz 1185. teško je oštetio prijašnju građevinu, pa je Hugo pokrenuo obnovu i proširenje u novom gotičkom slogu. Uz njegovo je ime osobito povezan istočni kor, među važnim ostvarenjima rane engleske gotike. Današnja katedrala sadrži i velike dijelove nastale nakon njegove smrti, no njegov je pothvat odredio važan smjer njezina razvoja. Uz biskupa graditelja predaja je sačuvala i prisniji lik: bijeloga labuda iz Stowa koji mu je bio neobično privržen. Priča o ptici koja mu se približavala i čuvala ga postala je prepoznatljiv dio njegove ikonografije.

U ljeto 1200. Hugo je posljednji put posjetio Grande Chartreuse. Na povratku u Englesku razbolio se od groznice, a 16. studenoga umro je u Londonu. Pokopan je u lincolnskoj katedrali; kralj Ivan sudjelovao je u nošenju njegova lijesa. Papa Honorije III. proglasio ga je svetim 1220. godine. Njegovi su posmrtni ostatci 1280. svečano preneseni na novo mjesto u katedrali, a njegov je grob privlačio hodočasnike. Za reformacije je raskošni relikvijar opljačkan; sudbina samih relikvija nije pouzdano poznata. Crkva svetoga Huga slavi 17. studenoga. Sjećanje na njega povezuje katedralu i kartuzijansku ćeliju, obranu progonjenih i njegu bolesnika: različita mjesta i zadaće u kojima je vjerno vršio povjerenu službu.