Sveti Hugo Grenobleski
- Slavi se
- 1. travnja
Sveti Hugo Grenobleski želio je tišinu samostana, ali je svetost pronašao u ustrajnoj biskupskoj službi. Njegov život pokazuje da duhovna obnova ne nastaje bijegom pred neredom, nego vjernošću pozivu koji traži i molitvu i odlučno ispravljanje zloporaba.
Rođen je 1053. u Châteauneuf-sur-Isèreu u današnjoj Francuskoj. Kao obrazovan laik postao je kanonik u Valenceu, a 1080. na saboru u Avignonu izabran je za grenobleskoga biskupa. Još nije bio svećenik, pa je otišao u Rim, gdje ga je papa Grgur VII. zaredio za svećenika i posvetio za biskupa. U Grenoble se vratio u vrijeme kada su simonija, neuredan život dijela klera i svjetovno prisvajanje crkvenih dobara teško opterećivali biskupiju.
Hugo je prihvatio gregorijansku obnovu i nastojao urediti crkvenu stegu, poučavati vjernike te štititi slobodu Crkve. Nakon dvije godine, iscrpljen otporima, pokušao se povući u Cluny. Papa mu je naložio da se vrati svojoj biskupiji. Taj povratak postao je važniji od prvotne želje za samostanom: poslušnost ga je vratila ljudima kojima je bio potreban pastir.
Dug sukob s grofom Guiguesom III. oko crkvenih zemljišta završio je 1099. sporazumom koji je razgraničio crkvena prava i grofovu svjetovnu vlast. Hugo je znao biti čvrst, ali cilj mu nije bio sukob radi sukoba. Obnovio je katedralu, propovijedao i nastojao urediti život grada i biskupije.
Posebno je važna njegova povezanost sa svetim Brunom. Kada je Bruno 1084. s drugovima tražio mjesto samotničkoga života, Hugo im je dao područje Chartreuse u Alpama. Ondje je nastala prva kartuzijanska zajednica. Kasnija predaja pripovijeda da je Hugo prije njihova dolaska u snu vidio sedam zvijezda; povijesno je sigurno da je novu zajednicu štitio, pomagao joj i često je posjećivao. Tako je čovjek koji sam nije smio napustiti biskupiju omogućio drugima da služe Crkvi u radikalnoj tišini.
Umro je 1. travnja 1132. nakon pedeset i dvije godine biskupske službe. Papa Inocent II. proglasio ga je svetim 22. travnja 1134. Njegov spomendan 1. travnja podsjeća da postojanost nije puko ostajanje na mjestu: ona je svakodnevno prihvaćanje odgovornosti u kojoj Bog traži čovjekovu vjernost.
