Sveti Hubert

Sveti Hubert danas se najčešće prepoznaje po jelenu s raspelom među rogovima. Iza te kasnije slike stoji biskup koji je početkom osmoga stoljeća služio u kraju između Maastrichta, Liègea i Ardena. Njegova je briga za uspomenu na mučenika Lamberta pridonijela tomu da se Liège razvije u važno crkveno središte. U šumovitim krajevima svoje biskupije naviještao je Evanđelje i podizao crkve, a njegovo je štovanje s vremenom proželo život ljudi koji su ondje živjeli od šume i lova.

O Hubertovu podrijetlu rani životopis ne govori. Pripovijesti koje ga smještaju u plemićku obitelj i na franački dvor pripadaju kasnijoj predaji. Pouzdaniji trag njegova života počinje nakon smrti svetoga Lamberta, biskupa Tongresa i Maastrichta, ubijenoga početkom osmoga stoljeća. Hubert je preuzeo biskupsku službu u toj zajednici. Nije naslijedio mirno i već uređeno sjedište: Lambertova je smrt ostala živa rana, a mjesto na kojem je ubijen privlačilo je molitvu vjernika.

Hubert je upravo ondje dao podići crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji i Lambertu. U nju je prenio Lambertove zemne ostatke, dotad čuvane u Maastrichtu. Uz grob mučenika počeli su pristizati hodočasnici. Njihova molitva, okupljanje klera i bogoslužje postupno su oblikovali Liège, koji je od mjesta Lambertove smrti rastao u središte biskupskoga života. Hubertova odluka nije bila samo prijenos relikvija: značila je trajnu brigu da se zajednica sabire oko vjere koju je Lambert posvjedočio i vlastitom krvlju.

U to doba biskup nije vodio zajednicu samo iz jednoga grada. Putovao je područjem koje su povezivale rijeke, naselja i šumski putovi. Najstariji Hubertov životopis spominje njegovo djelovanje u Ardenima, propovijedanje i osnivanje crkava. Zato se u crkvenoj uspomeni sačuvalo ime „apostol Ardena”. Ono ne znači da ondje prije njega nije bilo kršćana, nego izražava zahvalnost za biskupa koji je učvršćivao zajednice i nastojao približiti crkveni život ljudima izvan gradskih središta.

Hubertov se pastoral odvijao u doba kada su mjesne crkve često rasle oko grobova mučenika i svetaca. Na takvim se mjestima slavila euharistija, čuvala uspomena na svjedoke vjere i okupljao narod. U Liègeu je Lambertov grob postao srce toga okupljanja. Hubert je tako povezao vjernost svojemu prethodniku s potrebama živih: crkva koju je dao sagraditi služila je molitvi zajednice koja se oko nje tek oblikovala.

Prema staroj predaji, Hubert je umro 30. svibnja 727. godine. U Liègeu je pokopan u crkvi svetoga Petra, koju je dao sagraditi. O njegovim posljednjim danima nema mnogo sigurnih pojedinosti. I sam je taj grob, međutim, postao mjesto sjećanja. Godine 743. njegovi su zemni ostatci uzdignuti i položeni na počasno mjesto u crkvi; s tim se događajem povezuje njegov spomendan 3. studenoga. Rani životopis nastao je nedugo nakon toga, dok je sjećanje na njegova biskupska djela još bilo blisko zajednici koja ga je štovala.

Novi se veliki korak u širenju njegova štovanja dogodio 30. rujna 825., kada su relikvije prenesene iz Liègea u Andage, opatiju u Ardenima. Naselje je poslije ponijelo njegovo ime: Saint-Hubert. Time se štovanje biskupa još čvršće povezalo s krajem u kojem je, prema ranoj predaji, propovijedao. Hodočasnici su dolazili moliti na njegov grob, a opatija je stoljećima čuvala spomen na njega. Liège je pak zadržao uspomenu na biskupa koji je ondje učvrstio štovanje svetoga Lamberta.

Hubertu su se osobito utjecali ljudi koji su strahovali od bjesnoće. Uz njegovo su se ime vezali blagoslovi, relikvije i posebni pučki običaji. Takva pobožnost govori i o velikoj opasnosti koju je ugriz bijesne životinje nekoć predstavljao ljudima i njihovim obiteljima. Tijekom stoljeća Hubert je postao zaštitnik lovaca, šumara i životinja koje su ih pratile u radu. Njegov se blagdan u nekim krajevima i danas obilježava blagoslovom životinja. To je drukčiji sloj njegove povijesti od ranoga svjedočanstva o biskupskoj službi, ali pokazuje koliko je duboko njegovo ime ušlo u život Ardena i šire Europe.

Najpoznatija predaja govori da je Hubert u lovu ugledao jelena s raspelom među rogovima i u tom susretu primio poziv na obraćenje. Prizor je snažan, no ne nalazi se u najstarijem Hubertovu životopisu. Motiv jelena s križem pripadao je ranije legendi o svetom Eustahiju, a s Hubertom je povezan mnogo kasnije. Zato ga crkvena umjetnost može prikazivati kao sliku susreta s Kristom, ali ne kao potvrđen prizor iz njegove mladosti. Ni pojedinosti o dvorskom životu, ženidbi i obraćenju u lovu ne mogu zamijeniti ono što rani izvori doista govore o njegovu radu.

I u samoj kasnijoj legendi naglasak nije na lovačkoj vještini, nego na čovjeku koji se zaustavlja pred Božjim pozivom. Zato je Hubertova slika bila bliska naraštajima koji su živjeli u šumi i od šume: svijet koji im je bio svakodnevan postao je prostor molitve. Njegovo zaštitništvo nad lovcima ne briše njegovu prvu službu. Na mjestu Lambertove smrti podigao je crkvu, okupljao vjernike i odlazio među zajednice Ardena. Ondje se nalazi trajno središte njegova života i razlog zbog kojega ga Crkva časti kao svetoga biskupa.