Sveti Hraban Maur

Hraban Maur pripada onim crkvenim ljudima čiji je život teško odvojiti od knjige, škole i molitve. Bio je benediktinac, učitelj, opat i nadbiskup, a iza svih tih službi ostala je ista zadaća: primljeno blago vjere učiniti dostupnim drugima. U Fuldi je poučavao redovnike i obogaćivao knjižnicu, u svojim je spisima prenosio tumačenja crkvenih otaca, a kao pastir brinuo se za propovijedanje i za siromahe.

Rođen je u Mainzu oko 780. godine. Točna godina njegova rođenja nije pouzdano utvrđena. Još je mlad pristupio benediktinskoj zajednici u Fuldi, gdje je primio prvu naobrazbu i započeo redovnički život. Ondje se oblikovao u sredini u kojoj su se čitanje i poučavanje odvijali unutar zajedničkoga života posvećena Bogu. Samostan će ostati središte najvećega dijela njegova rada: iz njega je otišao na daljnje školovanje i u njega se vratio da bi stečeno znanje dijelio s novim učenicima.

Godine 801. zaređen je za đakona, a sljedeće je godine otišao u Tours. Ondje mu je učitelj bio Alkuin, jedan od velikih nositelja obrazovne obnove karolinškoga doba. Pod njegovim je vodstvom proučavao teologiju i slobodna umijeća. Alkuin mu je dao ime Maur, podsjećajući na svetoga Maura, učenika svetoga Benedikta. Nakon približno godine dana studija opat ga je pozvao natrag u Fuldu.

Nakon povratka u Fuldu postao je učitelj, a potom i voditelj samostanske škole. Njegov se ugled proširio daleko izvan samostana, a Fulda je izrasla u jedno od najvažnijih središta učenja u Franačkom Carstvu. Svećeničko ređenje primio je 814. godine. U njegovu se životu tako sjedinjuju školska i svećenička služba: rad s tekstovima i prenošenje znanja bili su povezani s odgovornošću za vjeru zajednice. Ono što je primio od svojih učitelja nastavio je predavati dalje, ostavljajući trag u obrazovanju crkvenih ljudi svojega vremena.

Razvoj škole nije bio bez zapreka. Za opata Ratgara opsežni su građevinski pothvati otežavali njezin rad. Pod njegovim nasljednikom Eigilom Hraban se ponovno mogao potpunije posvetiti poučavanju i pisanju. Naposljetku je i sam preuzeo odgovornost za zajednicu: godine 822. izabran je za opata Fulde.

Dvadeset godina njegova opatskog upravljanja bilo je razdoblje velikoga napretka. Dovršavao je samostanske zgrade koje su započeli prethodnici te podizao crkve i molitvene prostore. Opatijsku je crkvu obogatio mozaicima, tkaninama, relikvijarima i drugim ukrasima. Istodobno je pribavljao knjige za knjižnicu. Gradnja, liturgijska ljepota i učenost tako su se susretale u istoj zajednici. Njegova briga za Fuldu obuhvaćala je njezin duhovni život, obrazovanje i materijalne potrebe; opat je morao misliti i na bogoslužje i na sredstva potrebna za svakodnevni život samostana.

Njegova pastoralna odgovornost sezala je i izvan opatijskih zidina. Podupirao je vjersku pouku laika propovijedanjem te povećavao broj svećenika u seoskim mjestima. Time je znanje njegovano u samostanu dobivalo konkretan nastavak u životu okolnih zajednica. Knjižnica i škola nisu bile jedino područje njegova djelovanja: brinuo se i da vjernici imaju one koji će ih poučavati i služiti im.

Najveći dio Hrabanova pisanog rada čine tumačenja Svetoga pisma. Obuhvatio je gotovo sve knjige Staroga zavjeta, Matejevo evanđelje i Pavlove poslanice. Oslanjao se na velika imena ranije kršćanske predaje: Jeronima, Augustina, Grgura Velikoga, Ambrozija, Izidora Seviljskoga i Bedu. Njegova se posebna vrijednost očituje u sabiranju i prenošenju toga naslijeđa. U svojim je djelima sačuvao i rasporedio obilje tumačenja starijih pisaca. Tako je pomagao da se glas crkvenih otaca i dalje čuje u školama, u propovijedanju i u proučavanju biblijskih knjiga.

Širina njegovih interesa nadilazila je biblijske komentare. Sastavio je De universo, veliko enciklopedijsko djelo u dvadeset i dvije knjige, oslanjajući se na Izidora Seviljskoga. U djelu De computo bavio se računanjem vremena, a pisao je i o gramatici. Bavio se crkvenom stegom, sastavljao propovijedi, pisma i pokorničke spise. Takav raspon rada pripada vremenu u kojem je samostanska škola trebala prenositi različita područja znanja. Hraban je u toj zadaći bio iznimno marljiv posrednik. Njegovo djelo svjedoči koliko su očuvanje knjiga, razumijevanje jezika i tumačenje vjere bili povezani u obrazovanju srednjovjekovnoga klera.

U pjesničkom djelu Pohvale svetom križu povezao je stihove i likovne oblike: tekst je rasporedio tako da se riječi čitaju i promatraju. U središtu je Kristov križ. Time je i umjetničkom vještinom služio razmatranju otajstva spasenja. Vjerojatno je autor i himna Veni Creator Spiritus, poznatoga u hrvatskoj tradiciji kao Dođi, Duše Presveti. To autorstvo nije posve sigurno. I bez njega Hrabanovo pjesništvo i zanimanje za liturgiju pokazuju da se njegova učenost izražavala i u molitvenome životu Crkve.

Opatske godine protekle su usred političkih sukoba koji su potresali Franačko Carstvo. Hraban je podupirao cara Ljudevita Pobožnoga, a nakon njegove smrti njegova sina Lotara. Nije ostao po strani od podjela među vladarima, pa su se njihove posljedice osjetile i u njegovu životu. Godine 842. odrekao se opatske službe i povukao u obližnji Petersberg. Ondje se posvetio molitvi i književnom radu. Nakon dugoga upravljanja velikom zajednicom ponovno je dobio više prostora za ono čemu je bio odan još kao učitelj: za proučavanje i pisanje.

To povlačenje nije bilo završetak njegova javnog služenja. Pomirio se s Ljudevitom Njemačkim, a 847. postao je nadbiskup Mainza, svojega rodnoga grada. U novoj je službi nastavio brinuti se za crkveni život i stegu te je sazivao pokrajinske sinode. Učitelj i nekadašnji opat sada je nosio odgovornost za širu crkvenu zajednicu. Njegovo poznavanje Svetoga pisma, otačkih spisa, crkvenoga prava i liturgije pratilo ga je i u toj službi. Posljednje godine njegova života stoga nisu bile samo godine učenoga povlačenja, nego i zahtjevnoga pastirskog rada.

Godine 848. na sinodi u Mainzu osuđeno je učenje redovnika Gottschalka iz Orbaisa o predodređenju, protiv kojega je Hraban pisao. Gottschalk je predan nadbiskupu Hinkmaru iz Reimsa; sljedeće je godine na sinodi u Quierzyju bio bičevan, a zatim je dugi niz godina proveo zatočen u samostanu. Hraban je sudjelovao u osudi u Mainzu, dok kasnije kažnjavanje pripada postupku pod Hinkmarom. Tumačenje Gottschalkova nauka ostalo je sporno i nakon njegove osude.

Posebno je ostala zapamćena njegova darežljivost prema siromasima. Za velike gladi 850. godine, prema fuldskim ljetopisima, svakoga je dana hranio više od tristo ljudi. Čovjek koji je nabavljao knjige i brinuo se za crkvene građevine dijelio je i hranu gladnima.

Umro je 4. veljače 856. u Winkelu, nedaleko od Mainza. Pokopan je u samostanu svetoga Albana u Mainzu. Njegov se spomendan slavi 4. veljače. Ostao je poznat i pod latinskim naslovom praeceptor Germaniae, učitelj Njemačke. Iza toga počasnog naziva stoje godine strpljiva poučavanja, sabiranja knjiga i služenja zajednici. Hrabanova baština pripada Crkvi koja moli i uči, čuva primljenu vjeru i prenosi je dalje, a pritom ostaje pozorna na čovjeka koji treba riječ pouke ili svakodnevni kruh.