Sveti Homobon
- Slavi se
- 13. studenoga
Sveti Homobon pokazuje da se svetost ne događa samo izvan tržišta, doma i svakodnevnoga rada. Kao oženjeni trgovac suknom u Cremoni, novac i poslovnu sposobnost nije smatrao isključivo svojim vlasništvom, nego povjerenim dobrima. Njegov život zato ostaje snažno svjedočanstvo da pošten posao može postati služenje, a imetak sredstvo milosrđa.
Rođen je u 12. stoljeću kao Omobono Tucenghi, u obitelji povezanoj s krojačkim i trgovačkim zanatom. Točna godina njegova rođenja nije poznata. Od oca je naslijedio posao i imovinu te nastavio trgovati tkaninama u gradu koji se razvijao kao važno gospodarsko središte sjeverne Italije. Bio je laik i suprug, duboko uronjen u obveze koje donose obitelj, trgovina i gradski život.
Izvori ga pamte po skrupuloznoj čestitosti u poslovanju. Ta značajka nije bila tek osobna pristojnost. U svijetu trgovine, u kojem cijena, dug i zarada neposredno utječu na tuđi život, poštenje je za Homobona bilo oblik pravednosti. Nije odbacio trgovinu kako bi postao pobožan; nastojao ju je obavljati tako da njegov rad ne počiva na tuđoj nevolji. Upravo zbog toga postao je blizak trgovcima, krojačima, postolarima i tekstilnim radnicima koji ga poslije uzimaju za zaštitnika.
On i supruga živjeli su razmjerno skromno, premda su raspolagali znatnim sredstvima. Velik dio prihoda Homobon je davao siromašnima. Briga se nije zaustavljala na povremenoj milostinji: predaja o njegovu životu ističe duhovna i tjelesna djela milosrđa, tješenje nevoljnih, zauzimanje za mir te pokapanje pokojnika koje nije imao tko dostojno ispratiti. U tim se djelima vidi cjelina njegova poziva. Novac je znao zaraditi, ali mu nije dopustio da postane konačna mjera vrijednosti čovjeka.
Uz djelatnu ljubav bila je povezana ustrajna molitva. Homobon je redovito odlazio u crkvu svetoga Egidija na noćnu molitvu i ostajao do jutarnje mise. Prema predaji, upravo je ondje 13. studenoga 1197. umro za vrijeme bogoslužja. Takav završetak odgovara načinu na koji su ga suvremenici pamtili: posao, pomoć bližnjima i molitva nisu u njegovu životu bili odvojeni svjetovi.
Oko njegova imena nastale su i pobožne predaje. Jedna pripovijeda da je na putovanju prosjaku dao svu hranu i piće, a da se voda kojom je potom napunio čuturu pretvorila u vino. Taj se događaj ne može potvrditi istom sigurnošću kao njegova trgovačka djelatnost, smrt i kanonizacija. Legenda ipak sažima ono što je zajednica prepoznala u njemu: spremnost da vlastitu sigurnost prepusti Božjoj providnosti kada pred njim stoji čovjek u potrebi.
Glas o njegovu životu proširio se iznimno brzo. Na snažan zahtjev građana Cremone papa Inocent III. kanonizirao ga je 12. siječnja 1199., samo četrnaest mjeseci nakon smrti. Tako rana službena potvrda štovanja osobito je znakovita jer je riječ o oženjenom laiku i trgovcu, a ne o redovniku ili crkvenom poglavaru. U buli kanonizacije predstavljen je kao otac siromašnih, tješitelj nevoljnih i mirotvorac, čovjek čije ime — latinski homo bonus, „dobar čovjek” — odgovara njegovim djelima.
Njegovo se tijelo čuva u kripti katedrale u Cremoni, a grad ga je poslije izabrao za svojega zaštitnika. No trajna važnost njegova svjedočanstva nije samo u lokalnom štovanju. Homobon pred kršćansku savjest stavlja pitanje čemu služe znanje, dobit i vlasništvo. Njegov odgovor nije osuda rada ni uspjeha, nego njihovo obraćenje: posao je dobar kada poštuje čovjeka, bogatstvo je plodno kada ublažava nevolju, a molitva je istinita kada postaje milosrđe.
U njegovu životu nema raskoraka između oltara i trgovačkoga stola. Upravo ondje gdje se svakoga dana odlučuje o zaradi, povjerenju i tuđoj dobrobiti Homobon je živio odgovornost pred Bogom. Zato ostaje svetac svakodnevnoga rada: ne zato što je pobjegao od svijeta poslovanja, nego zato što je u njemu odbio odvojiti uspjeh od pravednosti i ljubavi.
