Sveti Hilarion Veliki (sveti Ilar)

Na ciparskome brežuljku, daleko od gradskih putova, stari je Hilarion pred smrt učeniku Hezihiju ostavio ono što je posjedovao: primjerak Evanđelja, grubu tuniku, kapuljaču i ogrtač. Tako završava život koji je počeo u Palestini i vodio ga preko Egipta, Sicilije i Dalmacije. Čovjeku koji je neprestano tražio tišinu stalno su dolazili ljudi. Neki su tražili savjet, neki molitvu, a neki su željeli živjeti poput njega. Hilarion nije osnovao red u kasnijemu smislu te riječi, ali oko njegove pustinjske nastambe nastajale su zajednice koje su obilježile početke monaštva u Palestini.

Rodio se oko 291. u Tabati, selu južno od Gaze. Njegovi su roditelji bili pogani i poslali su ga na školovanje u Aleksandriju. Ondje se susreo s kršćanstvom i postao kršćanin. O njegovu mladenačkom životu najviše znamo iz životopisa koji je sveti Jeronim napisao potkraj 4. stoljeća. Jeronim je živio blizu vremena o kojemu piše i oslanjao se na raniju uspomenu Hilarionovih poznavatelja. Njegov tekst istodobno ima obilježja hagiografije: čitatelju pokazuje uzor asketskoga života, a ne sastavlja suvremenu kroniku s provjerenim zapisom svakoga događaja.

U Aleksandriji je Hilarion čuo za Antuna, pustinjaka čiji je način života privlačio brojne učenike i posjetitelje. Otišao je u egipatsku pustinju i proveo uz njega približno dva mjeseca. Promatrao je kako Antun moli, posti, razgovara s braćom i prima ljude koji dolaze po pomoć. Učitelj je imao toliko posjetitelja da Hilarion nije mogao naći samoću koju je tražio. Vratio se u rodni kraj. Roditelji su mu u međuvremenu umrli, a on je naslijeđenu imovinu razdijelio rodbini i siromasima. Zatim se povukao blizu Maiume, luke Gaze.

Život uz obalu nije bio romantično skrovište. Hilarion je stanovao u vrlo skromnoj nastambi, radio rukama i hranio se oskudno. Jeronim opisuje kako je pleo košare, molio i podnosio tjelesne i duhovne kušnje. U mladosti se borio sa željama i rastresenošću; kasnije ga nije napustila potreba da čuva unutarnju slobodu. Njegov izbor siromaštva nije značio prezir prema ljudima koji žive drukčije. Odrekao se imetka kako bi vrijeme i snagu usmjerio na molitvu. Ono što je u Egiptu vidio kod Antuna pokušao je živjeti na palestinskome tlu, u vlastitom jeziku i okolnostima.

Samotnjački se život postupno promijenio. Ljudi su počeli dolaziti do njegove nastambe, a uz njega su se okupljali učenici. Jeronim pripovijeda o molitvama za bolesne i o oslobađanju ljudi od zla. U tim prizorima hagiografija naglašava Kristovu snagu, ne Hilarionovu osobnu moć. Za povijest je posebno važna činjenica da više nije bio samo jedan pustinjak na osami: oko njega se stvarala mreža asketa i njihovih zajednica. Zbog toga ga se često naziva ocem palestinskoga monaštva. Taj naslov ne znači da prije njega u Palestini nije bilo pustinjaka. Njegov suvremenik Hariton također pripada ranim početcima monaškoga života u Judejskoj pustinji.

Učenici su od Hilariona primali više od pravila o postu. Zajednički život tražio je rad, raspodjelu onoga što imaju i strpljenje prema onima koji nisu u istoj snazi ili duhovnome raspoloženju. Hilarionov primjer pokazivao je kako se samoća može povezati s odgovornošću za druge. Što je više ljudi dolazilo, to mu je bilo teže ostati skriven. Glas o njemu širio se Palestinom i dalje, a ono što je za posjetitelje bio dar za njega je postajalo kušnja. Nije želio da ga traže zbog slave. Zato je ponovno krenuo na put.

Nakon smrti Antuna, sredinom 4. stoljeća, Hilarion je otišao u Egipat. Prema starim životopisima, tražio je mjesto na kojemu neće biti prepoznat, ali glas o njemu stizao je i ondje. Put ga je odveo na Siciliju, potom preko Jadrana u Dalmaciju. Jeronim izričito spominje Epidaur, antički grad na području današnjega Cavtata. To je dragocjen trag Hilarionove prisutnosti u povijesti naših krajeva, premda njegov životopis ne dopušta da svaki dio puta rekonstruiramo s jednakom sigurnošću.

Uz Epidaur je vezana snažna predaja. Jeronim piše da su se stanovnici, u strahu od nadolazećih morskih valova nakon potresa, obratili Hilarionu. On je, prema pripovijesti, na obali načinio znak križa i more se povuklo. Ne možemo taj prizor potvrditi kao izvještaj očevica o točnome tijeku prirodne katastrofe. Ali možemo razumjeti zašto se pamćenje na pustinjaka učvrstilo upravo ondje: ljudi su ga povezali s molitvom u trenutku opasnosti. Jeronim dodaje da se glas o događaju pronio i do Salone. Hilarion je ubrzo ponovno otputovao, kao i prije bježeći od pozornosti koju nije tražio.

U Župi dubrovačkoj njegovo je ime ostalo živo u obliku Ilar. Župa u Mlinima nosi ime svetoga Ilara i štuje ga kao zaštitnika. Mjesna pobožnost zato nije samo uspomena na daleka pustinjaka iz knjige. Povezuje staru Jeronimovu priču o Epidauru s molitvom naraštaja koji su živjeli uz isto more. U Mlinima se čuva hrvatski oblik imena koji čitatelju može zazvučati kao ime drugoga sveca, ali riječ je o Hilarionu iz Gaze. Ta je razlika važna jer je u crkvenoj povijesti bilo više svetaca koji su se zvali Hilarion.

Posljednje godine proveo je na Cipru. Najprije je boravio kraj Pafosa, a potom se povukao u teže pristupačan predio. Posjećivao ga je vjerni učenik Hezihije. Jeronim opisuje kako se starac i ondje nadao tišini, ali su ga ljudi ponovno pronalazili. Kad je osjetio da mu se približava smrt, nije iza sebe ostavio ustanovu koja bi nosila njegovo ime niti bogatu oporuku. Evanđelje i istrošena odjeća bili su gotovo sve što je mogao predati učeniku. Umro je oko 371. godine i bio pokopan na Cipru. Hezihije je poslije prenio njegove posmrtne ostatke u područje Gaze, gdje je nastavljeno njegovo štovanje.

Njegov je spomendan 21. listopada. Časte ga katolici i kršćani istočnih Crkava. Mnogo stoljeća nakon njegove smrti nastao je i bizantski prikaz Hilariona u Menologiju Bazilija II.: stari redovnik na slici pripada dugoj povijesti čitanja njegova života. Na palestinskoj obali ostatci samostana svetoga Hilariona u Tell Umm Ameru čuvaju još jedan trag ranoga monaškog središta; UNESCO ih prepoznaje kao jedno od najstarijih takvih mjesta na Bliskom istoku.

Hilarionov je put bio dug, a nakana jednostavna. Tražio je mjesto na kojemu može moliti i živjeti pred Bogom bez slave. Ljudi su mu ipak stalno dolazili. Nije ih sve mogao zadržati ni pobjeći od svih njihovih potreba. Zato njegov život ne govori samo o povlačenju iz svijeta. Govori i o tome kako molitva, rad i odgovornost prema bližnjemu mogu rasti iz iste pustinjske tišine.