Sveti Hilarije iz Poitiersa

Rođen u bogatoj poganskoj obitelji u Poitiersu u Francuskoj, Hilarije je bio izvrsno naobražen u klasičnim znanostima. No dok je zavirivao u vlastitu dušu, znao je da ne postoji samo zato da traži užitak, uživa u dokolici, stječe bogatstvo ili tek zadovoljava tjelesne želje. Hilarije je razmišljao da ljudska duša ne postoji jednostavno zato da umre. Naprotiv, mora postojati za nešto više, nešto vječno, nešto slavno. Kad njegova poganska kultura nije bila dostatna, a filozofija se pokazala nedostatnom, Hilarije je napokon pronašao ono za čim je tragao kad je naišao na Sveto pismo.

Hilarija je najprije zadivilo otajstveno Božje ime u Starome zavjetu: „JA SAM KOJI JESAM.” Bog se objavio kao vječan, bez početka i svršetka — kao samo Postojanje. Potom je Hilarije u Evanđelju po Ivanu 1,1–14 otkrio Sina Božjega. O tome je otkriću Hilarije rekao: „Moja je duša odmjerila silna Božja djela, izvršena mjerom njegove vječne svemoći… bezgraničnom vjerom… da Riječ bijaše u početku kod Boga i da je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama…” (De Trinitate 1.12).

Hilarije je imao volju vjerovati, a u godinama koje su slijedile dana mu je snaga i dar da razumije ljepotu, otajstvo, svemoć i narav Presvetoga Trojstva. Ubrzo nakon tih otkrića vjere Hilarije je kršten kao kršćanin te je potom branio nauk o Trojstvu protiv „ludila i neznanja ljudi”. Toliko je zadivio vjernike da su ga izabrali za svoga biskupa, čast koju je nevoljko prihvatio.

Među onima koji su dijelili „ludilo i neznanje” onoga vremena bila je skupina biskupa i vjernika koja je slijedila arijansku herezu, niječući Kristovo božanstvo i tvrdeći da je Sin manji od Oca. Ta je hereza bila osobito snažna na Istoku, ali se počela širiti i po cijeloj Francuskoj. Nakon što je Hilarije bio biskup tek oko pet godina, car, i sam arijanac, naredio je svakom biskupu da iskaže potporu toj herezi. Hilarije je to odbio. Umjesto toga, snažno je branio istinu te je zbog svoga hrabrog stava bio prognan u Frigiju, na području današnje Turske. U svojoj ljubavi i providnosti Bog se Hilarijevim progonstvom poslužio na moćan način.

Dok je bio u Frigiji, biskup Hilarije mnogo je vremena provodio u proučavanju i pisanju. Još je u Poitiersu sastavio izvrstan komentar Evanđelja po Mateju, a sada se posvetio svojemu najvećem djelu, De Trinitate (O Trojstvu). Oslanjajući se na svoje klasično obrazovanje, poznavanje grčkoga jezika, ljubav prema Svetome pismu, pa čak i na samo „ludilo” i „neznanje” arijanstva, biskup Hilarije sastavio je sveobuhvatnu obranu nauka o Trojstvu kako ga ispovijeda Nicejsko vjerovanje. Biskup Hilarije zadavao je arijancima u Frigiji toliko poteškoća da su arijanski biskupi molili cara da ga pošalje natrag kući, što je car i učinio.

Na povratku u Poitiers biskup Hilarije pošao je dužim putem preko Grčke i Italije, propovijedajući cijelim putem i iskorjenjujući začetke arijanstva u Zapadnoj Crkvi. Njegova djelotvornost nije proizlazila samo iz jasnoće nauka, nego i iz njegove pomirljive blagosti i postojane odlučnosti. Vrativši se u Poitiers, nastavio je propovijedati, pisati, sudjelovati na saborima, pa čak i sastavljati himne. Himne su bile njegov način da Božjem narodu u pjesmi približi istine vjere. Bio je pravi pastir koji je gorio od želje da svi dođu do dublje spoznaje jednoga Boga — Oca i Sina i Duha Svetoga.