Sveti Heribert
- Slavi se
- 16. ožujka
Sveti Heribert djelovao je uz careve i nosio jednu od najutjecajnijih biskupskih službi svoga doba, ali crkveno ga pamćenje nije sačuvalo zbog moći. Ostao je zapamćen kao pastir koji je političku sposobnost postupno podložio pomirenju, molitvi i brizi za siromašne.
Rođen je oko 970. u Wormsu, u plemićkoj obitelji. Školovao se u wormškoj katedralnoj školi i benediktinskoj opatiji Gorze. Premda je želio postati redovnik, vratio se u Worms, postao prepozit katedrale i oko 994. primio svećeničko ređenje. Car Oton III. prepoznao je njegove sposobnosti te ga imenovao kancelarom za Italiju, a potom i za Njemačko Kraljevstvo. Heribert je pratio cara na putovanjima i postao njegov bliski savjetnik.
Godine 999. izabran je za kölnskoga nadbiskupa. Palij je primio od pape Silvestra II., a za biskupa je posvećen u Kölnu. Kada je Oton III. umro 1002., Heribert je pratio njegove posmrtne ostatke prema Aachenu. U prijeporu oko nasljedstva isprva se suprotstavio Henriku II. te je čak bio zatočen, ali su se poslije pomirili. Taj preokret pokazuje važnu crtu njegove službe: političko neslaganje nije pretvorio u trajno neprijateljstvo, nego je prihvatio suradnju radi mira Carstva i dobra Crkve.
Kao nadbiskup promicao je molitveni život i pomagao siromašnima. Godine 1003. u Deutzu na Rajni osnovao je benediktinsku opatiju, mjesto koje će ostati usko povezano s njegovim spomenom. Kasnija predaja pripisuje mu da je u vrijeme suše izmolio kišu; upravo je zato u pobožnosti zazivan za kišu. Čudesnu zgodu valja čitati kao dio njegova kulta, dok povijesni izvori čvršće svjedoče o njegovoj milostinji, upravljanju i osnivanju opatije.
Tijekom pastoralnoga pohoda razbolio se od groznice. Vratio se u Köln i ondje umro 16. ožujka 1021., a pokopan je u Deutzu. Štovali su ga već za života i ubrzo nakon smrti; izvori se razilaze u pojedinostima kasnije potvrde njegova kulta, pa je sigurnije govoriti o drevnome i postojanome štovanju nego o jednom neupitnom datumu formalne kanonizacije.
Heribertov spomendan 16. ožujka stavlja pred Crkvu čovjeka koji je naučio da autoritet služi svojoj svrsi tek kada gradi pomirenje. Njegova svetost nije bijeg od javne odgovornosti, nego obraćenje moći u služenje.
