Sveti Henrik II.

Rođen u kraljevskoj obitelji u Bavarskoj, Henrikov je otac bio bavarski vojvoda, a njegov djed po ocu njemački kralj. Njegov djed po majci bio je burgundski kralj. Sukob njegova oca sa svetorimskim carem Otonom II. doveo je do vojvodina progonstva i gubitka naslova. Zbog toga je Henrik poslan na školovanje kanonicima katedrale u Hildesheimu. Poslije je primio uzorno kršćansko obrazovanje od biskupa Wolfganga iz Regensburga, koji je kasnije proglašen svetim.

Kad je Henriku bilo deset godina, Oton II. je umro, a regent Otona III. vratio je njegovu ocu vojvodski naslov. Dvanaest godina poslije, nakon očeve smrti, Henrik ga je naslijedio kao bavarski vojvoda. Ubrzo potom oženio se Kunigundom Luksemburškom, koja će također biti proglašena svetom. Njih dvoje činili su sveti bračni par koji nikada nije imao djece. Neki izvori navode da su se uzajamno dogovorili živjeti u celibatu.

Godine 1002. sveti rimski car Oton III. iznenada je umro u dobi od dvadeset i jedne godine, ne ostavivši nasljednika, te je prijestolje ostalo prazno. Kao Otonov rođak, Henrik je polagao pravo na prijestolje, ali nije uspio zadobiti punu potporu plemstva. Unatoč tomu, dao se okruniti za njemačkoga kralja, a zatim je sljedećih nekoliko godina proveo nastojeći osigurati potporu za svoju krunidbu za svetoga rimskog cara. Napokon je 1014. kralja Henrika II. u Rimu za svetoga rimskog cara okrunio papa Benedikt VIII.

Henrik je bio poznat kao čovjek velike vjere koji je održavao blizak odnos s Crkvom. Surađivao je s Crkvom u imenovanju pobožnih i odanih biskupa, u obnovi njemačkog episkopata, u osnivanju novih biskupija te u podjeljivanju biskupima vremenite vlasti uz njihovu duhovnu vlast. Henrik je također bio čovjek velike ljubavi prema bližnjemu. Bio je toliko velikodušan u raspolaganju svojim bogatstvom da su se mnogi njegovi rođaci žalili kako postupa neodgovorno. No to ga nije pokolebalo. Henrik je smatrao da mu je prva dužnost kao cara učvršćivati Crkvu, širiti vjeru i pružati primjer ljubavi. Njegova velikodušnost nije se protezala samo na siromahe i na Crkvu nego i na njegove neprijatelje. Uspješno je okončavao ratove i pobune, opraštajući onima koji su se protiv njega bunili i vraćajući mir kraljevstvu. Na osobnoj razini, Henrik je volio molitvu te je često u svakome gradu koji bi posjetio provodio dulje vrijeme u crkvama. Gajio je duboku pobožnost prema Majci Božjoj, redovito primao sakramente i molio božanski časoslov.

Jedan od Henrikovih najvećih doprinosa Crkvi bila je njegova predanost monaškom životu. Podizao je samostane i podupirao redovničku obnovu. Od vremena svetoga Benedikta, pet stoljeća ranije, Pravilo svetoga Benedikta postalo je norma koja je usmjeravala većinu samostana. No s vremenom je Benediktovo Pravilo počelo biti zanemarivano, a samostanski je život počeo trpjeti. U samostanski su život ušli politika i ambicija, a molitva više nije bila središnje težište. Od početka do sredine desetoga stoljeća jedno od glavnih središta samostanske obnove bila je opatija Cluny. Sveti Odon iz Clunyja pomogao je potaknuti obnovu diljem Europe u brojnim benediktinskim samostanima. Nakon smrti svetoga Odona 949. godine, drugi su nastavili njegovo dobro djelo. Godine 994. sveti Odilon postao je opat Clunyja. Kada je Henrik postao kralj i sveti rimski car, njih su dvojica tijesno surađivala, a Henrik je redovito tražio savjet svetoga Odilona. Jedan od Henrikovih najvažnijih doprinosa Crkvi bila je izgradnja samostana u Bambergu u Njemačkoj, koji je učinio katedralom i središtem nove biskupije. Nastojao je da taj samostan postane novi Rim Njemačke te je želio da se njegov duhovni utjecaj osjeti nadaleko.

Od svih svetih rimskih careva kroz vjekove, samo je kralj Henrik II. priznat kao svetac. Premda su mnogi sveti rimski carevi možda imali snažnu vjeru i promicali je, sveti Henrik se osobito ističe. Moglo bi se reći da velika vlast često sa sobom nosi i velike kušnje. Teško je upravljati takvom moći a da čovjeku ne udari u glavu. Sveti Henrik nije bio takav. Unatoč svojoj uključenosti u političke borbe, ratove, okruženosti ljudima punima političkih ambicija, kraljevskim počastima i raskošnom načinu života, sveti Henrik ljubio je Boga i nastojao svoju moć i bogatstvo upotrijebiti za napredak poslanja Crkve. Zbog toga je on izvrstan uzor svima koji vladaju ili kojima su povjereni bogatstvo i moć.

Dok častimo ovoga svetoga kralja, razmisli o kušnjama s kojima bi se mogao suočiti kad bi ti bilo dano veliko bogatstvo ili moć. Kako bi upotrijebio te vremenite darove? Bi li ih posvetio službi Evanđelja ili bi ih iskoristio za vlastitu korist?

Bilo da si bogat ili siromašan, moćan ili neznatan u očima svijeta, slijedi primjer svetoga Henrika i posveti svu svoju snagu, darove i imetak službi Evanđelja. Shvati da će Bog uzeti sve što mu imaš ponuditi, bilo veliko bilo maleno, i upotrijebiti to za veće dobro.