Sveti Henrik II.

Henrik II. svjedoči da vlast u kršćanskom smislu nije privatni posjed nego povjerena služba za koju vladar odgovara Bogu. Njegova svetost ne može se odvojiti od proturječja srednjovjekovne politike: ratovao je, nametao vlast i oslanjao se na crkvene strukture, ali je istodobno nastojao bogatstvo i carski položaj staviti u službu crkvene obnove, molitve i javnoga dobra.

Rođen 6. svibnja 973. u bavarskoj vladarskoj obitelji, Henrik je odrastao obilježen očevim pobunama i progonstvom. Školovao se u katedralnoj školi u Hildesheimu, a poučavao ga je i biskup Wolfgang iz Regensburga. Takav odgoj nije ga odveo iz politike, nego mu je dao mjerilo prema kojemu je vlast trebao shvaćati kao odgovornost. Godine 995. naslijedio je Bavarsku, a 999. oženio se Kunigundom Luksemburškom, koja se također časti kao svetica.

Kada je car Oton III. 1002. iznenada umro bez nasljednika, Henrikovo pravo na prijestolje bilo je osporavano. Nije mirno naslijedio krunu: pridobivao je plemstvo, sukobljavao se s protivnicima i dao se okruniti u Mainzu. Njegov uspon pokazuje svu tvrdoću političkoga svijeta u kojemu je djelovao. Svetost mu se zato ne pripisuje zato što je stajao izvan borbe za moć, nego zato što je unutar stvarne, nesavršene vlasti pokušavao prepoznati obvezu služenja.

Kao kralj učvršćivao je područja sjeverno od Alpa, ratovao s poljskim vladarom Boleslavom I. i više puta išao u Italiju. Godine 1004. okrunjen je za kralja Italije, a papa Benedikt VIII. okrunio ga je 1014. u Rimu za cara Svetoga Rimskog Carstva. Njegova vladavina nije bila miroljubiva idila. Upravo zato treba oprezno govoriti o njegovoj velikodušnosti prema protivnicima: izvori pamte pomirenja i oprost, ali i godine vojnoga manevriranja.

Henrik je crkvene ustanove smatrao ključnima za duhovni i politički poredak. Podupirao je biskupije, imenovao crkvene ljude na odgovorne položaje i davao im svjetovnu vlast kao protutežu plemstvu. Takav sustav služio je i centralizaciji Carstva, pa se crkvena potpora i vladarska korist nisu uvijek mogle odvojiti. No Henrik je istodobno ulagao u ozbiljnu obnovu klera, bogoslužja i redovničkoga života.

Najjasniji je primjer Bamberg. Ondje je 1007. osnovao biskupiju, podupirao izgradnju katedrale i želio stvoriti snažno središte vjere i kulture. Suradnja s obnoviteljskim krugom opatije Cluny, osobito s opatom Odilonom, povezala ga je s nastojanjem da samostani ponovno stave molitvu i Benediktovo Pravilo u središte. Henrik nije mogao postati monah, ali je svojim položajem omogućavao da redovničke zajednice izvršavaju službu koju je smatrao nužnom za Carstvo.

Izvori osobito ističu njegovu ljubav prema javnoj molitvi Crkve. Predaja govori da je u Strasbourgu poželio ostati među kanonicima i pjevati božanske hvale; kada to kao vladar nije mogao, osnovao je kanoniju koja će tu službu trajno obavljati. Pripovijest sažima njegovu napetost: privlačio ga je uređeni život molitve, ali poziv mu nije dopuštao napustiti teret upravljanja.

Henrik i Kunigunda nisu imali djece. Kasnija predaja njihov je brak opisivala kao uzdržljiv, no ta tvrdnja nije jednako čvrsto dokumentirana kao njihovo zajedničko crkveno djelovanje. Sigurno je da je izostanak nasljednika okončao otonsku vladarsku lozu. Nakon Henrikove smrti plemstvo je izabralo Konrada II., prvoga vladara salijske dinastije.

Henrik je umro 13. srpnja 1024. Pokopan je u Bambergu, gradu koji je najviše obilježio svojim crkvenim projektom. Papa Eugen III. proglasio ga je svetim u dvanaestom stoljeću; izvori godinu navode kao 1146. ili 1147. Njegov se spomen slavi 13. srpnja. Ostao je jedini srednjovjekovni njemački car koji se časti kao svetac.

Njegov život ne daje jednostavnu potvrdu svake veze prijestolja i oltara. Pokazuje, naprotiv, koliko vlast lako služi sama sebi i koliko je teško razlikovati crkvenu korist od političkoga interesa. Katoličko značenje njegova primjera leži u zahtjevu da moć bude podložna višem sudu: vladar nije konačno mjerilo dobra, nego upravitelj darova koje treba usmjeriti miru, siromašnima, bogoslužju i izgradnji zajednice.

Henrikova kruna zato nije središte njegove svetosti, nego njezina kušnja. Njegova trajna poruka nije da moć postaje sveta čim se poveže s Crkvom, već da se može posvetiti samo služenjem. Što je čovjeku više povjereno, to je veća njegova dužnost da vlastitu korist podredi dobru drugih i da pred Bogom položi račun za način na koji je upotrijebio vlast.