Sveti Hegezip

Hegezip je živio u drugom stoljeću, kada je Crkva čuvala uspomenu na apostole i prenosila njihovu vjeru novim naraštajima. Putovao je među kršćanskim zajednicama, razgovarao s biskupima i zapisivao ono što je primio. U Korintu i Rimu susretao je istu vjeru koju su čuvale i druge Crkve. Njegov je književni rad proizišao iz brige da se sačuva apostolski navještaj i prepozna ono što ga iskrivljuje. Od pet knjiga koje je napisao ostali su samo ulomci, ali i oni čuvaju dragocjena svjedočanstva o najranijem kršćanstvu.

O njegovoj obitelji i mladosti malo se zna. Vjerojatno je potjecao s kršćanskoga Istoka, možda iz Palestine. Euzebije Cezarejski zaključio je iz njegovih spisa da je na kršćanstvo prešao iz židovstva: Hegezip je poznavao židovske predaje i služio se tekstovima na semitskim jezicima. Točno mjesto njegova rođenja nije poznato. Pouzdanije se može pratiti njegovo djelovanje sredinom i u drugoj polovici drugoga stoljeća, osobito putovanje prema Rimu i rad na knjigama kojima je branio vjeru Crkve.

Na putu u Rim zadržao se u Korintu. Ondje je biskup bio Prim, a Hegezip je s mjesnim kršćanima proveo mnogo dana. O tom je boravku ostavio jednostavno, vedro svjedočanstvo: razgovor o istinitoj vjeri krijepio je i njega i domaćine. Susret s Crkvom kojoj je apostol Pavao nekoć pisao poslanice za njega je bio prilika da upozna njezin život i nauk. Nije se ograničio na prolazak kroz grad; ostao je među vjernicima i upoznao njihovu zajednicu.

U Rimu je boravio za biskupa Aniceta, u vrijeme kada je Eleuterije još bio njegov đakon. Poznavao je i slijed rimskih biskupa: poslije Aniceta došao je Soter, a nakon njega Eleuterije. U svojim je zapisima govorio o suglasju vjere u različitim gradovima i o njezinu čuvanju kroz biskupsko nasljeđivanje. Zakon, proroke i Gospodinov nauk promatrao je zajedno. U jednoj je Crkvi prepoznavao vjeru koju je nalazio i u drugoj, premda su ih dijelili putovi, jezici i mjesne prilike.

Ta je podudarnost bila važan oslonac njegova svjedočenja. U razdoblju u kojem su nastajala nova i međusobno oprečna učenja, Hegezip je upućivao na ono što se u crkvenim zajednicama javno čuvalo od apostola. Apostolska predaja za njega je imala konkretne nositelje: biskupe i zajednice koje su poučavali. Putovanje i razgovori omogućili su mu da o tom zajedništvu piše na temelju susreta.

Svoje je djelo sastavio u pet knjiga pod naslovom Uspomene. Pisao je jednostavnim stilom, nastojeći prenijeti apostolski nauk i sačuvati važne predaje. Nije ostavio samo niz imena i datuma: zapisao je i događaje iz života ranih zajednica, njihova iskušenja i vjernost pojedinih svjedoka. Djelo je nastajalo u blizini apostolskoga doba, dok su se još prenosila sjećanja na prve naraštaje vjernika. Hegezipovi zapisi poslije su poslužili Euzebiju pri pisanju Crkvene povijesti, a sveti Jeronim uvrstio je Hegezipa među crkvene pisce.

Hegezip se osobito protivio učenjima koja su narušavala jedinstvo Crkve i udaljavala vjernike od primljenoga navještaja. Među skupinama koje spominje nalaze se marcioniti, valentinovci i drugi gnostički krugovi. Pratio je kako su nastajali i širili se njihovi nauci. U njegovu je opisu razdor povezan s unošenjem vlastitih tvrdnja protivnih vjeri u Boga i njegova Krista. Nasuprot takvu razilaženju stajalo je suglasje koje je upoznao u crkvenim zajednicama tijekom svojih putovanja.

Jedan od najopsežnijih sačuvanih ulomaka njegovih Uspomena govori o Jakovu Pravednom, jeruzalemskom pastiru iz apostolskoga vremena. Hegezip je prikupio predaju koja Jakova prikazuje kao čovjeka snažne molitve i velike pravednosti. Opisao je njegovu smrt nakon javnoga svjedočenja za Krista. U toj se pripovijesti posebno ističe molitva za progonitelje: i pod udarcima Jakov traži oproštenje za one koji ga ubijaju.

Sačuvao je i predaju o dvojici Judinih unuka, pripadnicima Gospodinove rodbine, koje su za cara Domicijana doveli na ispitivanje zbog njihova podrijetla. U Hegezipovu izvještaju oni pokazuju ruke otvrdnule od rada i govore o zemlji od koje žive. Na pitanje o Kristovu kraljevstvu objašnjavaju da ono nije zemaljska vlast, nego nebesko kraljevstvo. Pušteni su na slobodu. Ta pripovijest u njegovu djelu čuva lik kršćana koji žive od vlastitoga rada i svoju vjeru ispovijedaju pred carskom moći.

U jeruzalemskoj je predaji posebno mjesto imao i Šimun, Kleofin sin, koji je nakon Jakovljeve smrti preuzeo vodstvo zajednice. Hegezip je zapisao njegovo imenovanje i mučeništvo za cara Trajana. Izvještaj ističe ustrajnost staroga biskupa koji je podnio mučenje i smrt na križu. Tako se kroz Hegezipove zapise može pratiti pamćenje jeruzalemske Crkve: njezini pastiri, Gospodinova rodbina i svjedoci koji su ostali vjerni Kristu usred progona. Njihova je imena i iskustva unosio u širu sliku crkvenoga života.

Poznavao je i pismo koje je rimska Crkva preko Klementa uputila Korinćanima. Bilo je povezano s nemirima u korintskoj zajednici, a Hegezip ga je spominjao u svojim zapisima. Njegova briga za jedinstvo tako je obuhvaćala i prijašnje pokušaje da se narušeni mir ponovno uspostavi. Čuvao je uspomenu na veze među zajednicama, na pastirsku odgovornost i na vjeru koja je prethodila prijeporima njegova vlastitog vremena.

U svojim se zapisima osvrnuo i na idolopoklonstvo. Spominjao je počasti koje su se u njegovo doba iskazivale Antinoju, mladiću povezanom s carem Hadrijanom, kojemu su podizani hramovi i priređivane svečanosti. Ta bilješka pokazuje kako su se u njegovim spisima susretali crkveno pamćenje i vjerske prilike Rimskoga Carstva. Živio je među ljudima koji su priznavali mnoga božanstva, a svoje je pisanje posvetio svjedočenju vjere koju je Crkva primila od apostola.

O posljednjim godinama njegova života i okolnostima smrti nema pouzdanih podataka. Njegove Uspomene nisu sačuvane u cjelini. Najveći dio onoga što se danas može čitati dugujemo ulomcima koje je Euzebije prenio u svojem djelu. U njima ostaje prepoznatljiv Hegezipov rad: putovanje, susret, slušanje i zapisivanje. Sačuvao je imena i svjedočanstva ljudi preko kojih se vjera prenosila, a kasnijim je kršćanima omogućio da bolje upoznaju prve zajednice.

Crkva ga časti kao svetca, sa spomendanom 7. travnja. Njegova je služba bila služba pisca koji je primljenu vjeru nastojao vjerno predati dalje. Među sačuvanim ulomcima njegove knjige zajedno stoje suglasje zajednica, hrabrost mučenika i jednostavnost vjernika koji su živjeli od rada svojih ruku. Time je Hegezip ostavio svjedočanstvo o Crkvi koja je čuvala apostolski nauk i u vrlo različitim životnim prilikama nastojala ostati vjerna Kristu.