Sveti Hadrijan III.

Sveti Hadrijan III. bio je rimski biskup i 109. papa. Rođen je u IX. stoljeću, najvjerojatnije u Rimu, a Katoličkom je Crkvom upravljao od 17. svibnja 884. do smrti 8. srpnja 885. Njegov kratki pontifikat obilježili su glad, ratovi i politička nesigurnost u Italiji te zamršeno pitanje nasljedstva u Franačkom Carstvu. Umro je na putu prema Wormsu, kamo ga je pozvao car Karlo III. Debeli. Pokopan je u benediktinskoj opatiji Nonantola, gdje mu je grob ubrzo postao hodočasničkim mjestom. Papa Lav XIII. potvrdio je njegovo štovanje 2. lipnja 1891., a spomendan mu se slavi 8. srpnja.

Podrijetlo i izbor za papu

O Hadrijanovu životu prije izbora na Petrovu stolicu zna se vrlo malo. Većina izvora navodi da je rođen u Rimu i da mu je otac nosio ime Benedikt. Kasnija predaja spominje i Teano u Kampaniji kao moguće mjesto rođenja, ali taj podatak nije jednako dobro potvrđen. Ne zna se ni godina njegova rođenja. Broj 884., koji se pojavljuje kao godina rođenja u jednom zapisu, zapravo je godina početka pontifikata i ne smije se prihvatiti kao biografski podatak.

Jean Mabillon tvrdio je da je Hadrijanovo krsno ime bilo Agapit. Povjesničar Reginald L. Poole upozorio je, međutim, da je vjerojatno došlo do zamjene dvaju papa: Hadrijan III. naslijedio je Marina I., dok je Agapit II. gotovo stoljeće poslije naslijedio Marina II. Zbog toga se ime Agapit može navesti samo kao sporna predaja, a ne kao utvrđena činjenica.

Hadrijan je za papu izabran 17. svibnja 884. Prema sačuvanoj predaji, pri njegovu izboru nisu bili nazočni svjetovni predstavnici. Ta pojedinost pokazuje koliko je u tadašnjem Rimu bilo važno pitanje odnosa između crkvenoga izbora i utjecaja moćnih gradskih obitelji ili vladara. Papa nije preuzeo mirnu i čvrstu upravu. Papinska Država bila je izložena unutarnjim stranačkim sukobima, dok su suša, oskudica i neprekidni ratovi povećavali bijedu stanovništva.

Kratak pontifikat u nemirnom vremenu

Hadrijanov je pontifikat trajao manje od četrnaest mjeseci. Izvori ga pamte po nastojanju da ublaži patnju ljudi pogođenih glađu i ratom. Pojedinosti tih pothvata nisu sačuvane, ali se upravo pomoć rimskomu puku u vrijeme oskudice navodi među razlozima zbog kojih ga je narod nakon smrti štovao. Njegova se služba odvijala u razdoblju kada rimski biskup nije bio samo pastir mjesne i opće Crkve nego i poglavar Papinske Države, prisiljen suočavati se s nasilnim suparništvima u Rimu i nestabilnošću na Apeninskom poluotoku.

Jedan hrvatski izvor navodi da je Hadrijan strogo postupao s pristašama svojega prethodnika Marina I. Dostupni tekstovi ne daju dovoljno pojedinosti da bi se pouzdano opisali uzroci, razmjeri ili posljedice tih mjera. Sigurno je tek da su političke podjele snažno pritiskale njegovu upravu i da se njegov pontifikat ne može razumjeti izvan borbe rimskih stranaka za utjecaj.

Hadrijan se bavio i pitanjima koja su nadilazila Italiju. Napisao je pismo u kojem je osudio kršćane u muslimanskim i kršćanskim dijelovima Španjolske zato što su, prema njegovoj ocjeni, bili odviše prisni sa Židovima. Taj podatak pripada povijesnom zapisu i svjedoči o međureligijskim napetostima IX. stoljeća; ne treba ga ublažavati, ali ni proširivati zaključcima koje izvori ne pružaju.

U Carigrad je poslao Teodozija, biskupa Brindisija i Orije, da patrijarhu Fotiju I. preda sinodalno pismo o vjeri i pitanju Filioque. Odnosi Rima i Carigrada tada su već bili opterećeni prijeporima oko crkvene vlasti, patrijarha Fotija i dodatka vjerovanju o proizlaženju Duha Svetoga. Sačuvana vijest pokazuje da je Hadrijan i tijekom vrlo kratke službe sudjelovao u jednom od najvažnijih crkvenih pitanja svojega doba.

Poziv cara Karla

U zapadnom se Carstvu istodobno zaoštravalo pitanje vladarskoga nasljedstva. Karlo III., poznat kao Karlo Debeli, vladao je velikim dijelom nekadašnjega carstva Karla Velikoga, ali nije imao zakonitoga sina koji bi ga naslijedio. Želio je učvrstiti položaj svoje dinastije i osigurati nasljedstvo nezakonitomu sinu Bernardu. U Wormsu je 885. sazvao carski sabor na kojem se trebalo raspravljati o nasljedstvu i rastućoj moći Saracena.

Car je na sabor pozvao i papu. Hadrijan je prihvatio poziv, a jedan izvor dodaje da je putem namjeravao urediti određena pitanja njemačkih biskupija. Prije odlaska iz Rima svojim je zamjenikom imenovao Ivana, biskupa Pavije. Put prema Wormsu bio je stoga i crkvena i politička zadaća: papa je trebao sudjelovati u rješavanju pitanja koja su se ticala budućnosti carstva, obrane kršćanskih zemalja i odnosa crkvenih pokrajina sa Svetom Stolicom.

Hadrijan ipak nije stigao na odredište. Umro je u blizini Modene. Kao mjesto smrti navode se susjedna naselja San Cesario sul Panaro i Spilamberto, koje stariji zapis povezuje s nazivom Spinae Lamberti. Razlika među tim mjesnim predajama ne mijenja osnovni tijek događaja: papa je preminuo na putu prema sjeveru i pokopan je u obližnjoj Nonantoli.

Nejasne okolnosti smrti

Pouzdan datum Hadrijanove smrti jest 8. srpnja 885. U jednome se kasnijem tekstu pojavljuje razdoblje od sredine kolovoza do sredine rujna, ali ono proturječi ostalim dostupnim izvorima i utvrđenu spomendanu. Zato prednost treba dati datumu 8. srpnja.

Uzrok smrti nije poznat. Prema jednoj predaji Hadrijana su ubili politički protivnici, a prema drugoj razbojnici. Jednako je moguće da je iznenada obolio i umro prirodnom smrću. Budući da izvori ne omogućuju konačan zaključak, Hadrijana se ne smije predstavljati kao dokazano ubijenoga mučenika. Katolička ga tradicija štuje kao svetoga papu, a njegovo je štovanje povezano s glasom svetosti, pomoći siromašnima i čašćenjem njegova groba, ne sa službeno potvrđenim mučeništvom.

Grob u Nonantoli i potvrda štovanja

Hadrijanovo tijelo nije vraćeno u Rim. Pokopan je u crkvi svetoga Silvestra u opatiji Nonantola kraj Modene. Grob mu je ubrzo privukao hodočasnike, a njegove se relikvije čuvaju blizu glavnoga oltara. Kameni reljefi nastali oko 1122. na portalu opatijske crkve prikazuju njegovu smrt i pokop. Oni svjedoče da je Nonantola stoljećima čuvala uspomenu na papu koji je neočekivano završio put u njezinoj blizini.

Hadrijanovo je štovanje nastalo mnogo prije nego što je u Crkvi ustaljen današnji postupak kanonizacije. Papa Lav XIII. nije 1891. proveo suvremeni oblik kanonizacije, nego je 2. lipnja potvrdio već postojeći kult. Time je drevno i mjesno štovanje dobilo službenu crkvenu potvrdu. Hadrijanov se spomendan slavi na dan smrti, 8. srpnja.

Hrvatski oblik njegova imena glasi Hadrijan, kao i kod drugih papa toga imena. Oblici Adrian, Adrianus, Hadrianus i talijanski Adriano pripadaju drugim jezicima i povijesnim zapisima. Ne treba ga miješati sa svetim Adrijanom Nikomedijskim, opatom Adrijanom Cantuarijskim, blaženim Adrijanom Fortescueom, čiji je spomendan također 8. srpnja, ni s Adrijanom Ondrušovskim, ruskim redovnikom iz XVI. stoljeća. Hadrijan III. prepoznaje se po papinskoj službi od 884. do 885., putu prema Wormsu, grobu u Nonantoli i kultu koji je potvrdio papa Lav XIII.

Njegov je pontifikat bio kratak, a mnoge pojedinosti njegova života ostale su nepoznate. Ipak, sačuvani podatci o pomoći stanovništvu, nastojanju da obavlja crkvene dužnosti usred političkih sukoba te prihvaćanju zahtjevna puta prema carskomu saboru oblikovali su trajno crkveno pamćenje. Nonantola je to pamćenje sačuvala kroz hodočašća, relikvije i umjetnost, a Crkva ga je potvrdila štovanjem svetoga pape Hadrijana III.