Sveti Grgur Veliki

Sveti Grgur Veliki rodio se u gradu Rimu u aristokratskoj obitelji čiji su članovi obnašali političke i crkvene službe. Grgurov otac bio je senator, a poslije je postao prefekt Rima, što je bilo slično službi gradonačelnika. Njegova majka Silvija bila je kreposna žena koja je poslije priznata svetom, kao i dvije njegove tete. Tako je Grgurova ugledna, bogata i svetačka obitelj pružila njemu izvrsno obrazovanje i od najranije ga dobi odgajala u katoličkoj vjeri.

Tijekom prvih četrnaest godina svoga života Grgur je gledao kako rat i bolest pustoše grad Rim. Ostrogoti su vladali Rimom od 479., no od 535. do 554. istočnorimski je car vodio rat nastojeći ponovno uspostaviti vlast. Rat je prouzročio velika razaranja u Rimu i odnio mnoge živote. Moguće je da su Grgur i njegova obitelj neko vrijeme čak morali pobjeći. Kada je 554. ponovno zavladao mir i Italija došla pod vlast istočnorimskoga cara, ljudi su se počeli vraćati u Rim, obnavljati grad i ponovno uspostavljati red.

Od 554. do 574. Grgur je krenuo očevim stopama, preuzimajući različite građanske upravne službe. Oko 573. godine izabran je na istu službu koju je njegov otac prije obnašao: za prefekta Rima. No nedugo nakon što je Grgur preuzeo tu dužnost, njegov je otac preminuo, što je Grgura potaknulo na veliku životnu promjenu. Dao je ostavku na službu prefekta, svoju obiteljsku kuću pretvorio u samostan i položio redovničke zavjete. To vrijeme duboke molitve bilo mu je neprocjenjivo i pripravilo ga je za važne zadaće koje će mu Bog poslije povjeriti.

Kao redovnik, Grgur je sljedeće četiri godine proveo uronjen u tihu molitvu i studij. Te su godine bile među najsretnijima u njegovu životu. Godine 578. papa Pelagije II. zaredio je Grgura za jednoga od sedmorice rimskih đakona i godinu dana poslije poslao ga u Carigrad kao svoga apokrizijara, odnosno papinskoga izaslanika. Unatoč teškoćama tijekom šest godina provedenih ondje, đakon Grgur ostao je vjeran svome redovničkom životu molitve i studija, dok je istodobno izvršavao svoje dužnosti na carskom dvoru. U to je vrijeme đakon Grgur počeo pisati svoj znameniti komentar na Knjigu o Jobu, u kojem je izložio učenja o Božjoj naravi, o problemu zla, o kršćanskom razumijevanju ljudske patnje i o kreposti strpljivosti.

Nakon što je dovršio svoju službu u Carigradu, đakon Grgur vratio se u Rim, bio izabran za opata svoga samostana i uživao još nekoliko godina mirnoga redovničkog života. Godine 590. papa Pelagije II. umro je, a rimski je narod izabrao Grgura za njegova nasljednika. Prihvatio je tu odgovornost, premda nevoljko. Bio je prvi redovnik izabran za papu.

Tijekom sljedećih četrnaest godina, unatoč trajno narušenu zdravlju, papa Grgur I. pokazao se jednim od najznačajnijih papa u povijesti. Među njegovim postignućima bile su važne reforme u upravi Crkve i u liturgiji. Na upravnom području reformirao je način upravljanja crkvenim dobrima i financijama. Uveo je stroge smjernice kako bi se ti resursi odgovorno koristili, postavio mjere protiv zlouporaba poput nepotizma, povećao transparentnost i silno proširio karitativna djela, do te mjere da je ispraznio papinsku riznicu. Također je sklopio važne strateške vojne i političke saveze koji su ojačali papinstvo te osigurali zaštitu i boljitak onih koji su mu bili povjereni. Mnogi su se građanski vođe čak obraćali njemu za savjet.

Na liturgijskom području papa Grgur pridonio je ujednačavanju liturgije dajući jasne smjernice i propise. Uredio je molitve, tijek mise i liturgijsku godinu te pomogao razvoju liturgijskoga pjevanja koje je poslije postalo poznato kao „gregorijanski koral“.

Papa Grgur pokazao je i snažan misionarski duh. Najpoznatije je što je pokrenuo misiju koja je započela obraćenje anglosaksonskih naroda u Engleskoj. Pripovijeda se da je papa Grgur jednom na rimskom trgu ugledao dječake robove. Upitao je odakle su, a rečeno mu je da su Angli iz Engleske. Grgur je odgovorio da nisu Angli nego anđeli. Prizor te djece koja se prodaju kao robovi u Grgurovu je srcu pobudio želju da obrati taj poganski narod i učvrstio njegovu odluku da pošalje misionare Anglima i Saksoncima u Englesku. Te su misije na koncu bile vrlo uspješne zahvaljujući naporima svetoga Augustina Canterburyjskog i četrdesetorice njegove subraće redovnika, koji su bili poslani upravo iz samostana pape Grgura.

Osim svojih komentara na Sveto pismo, papa Grgur napisao je i „Pastoralno pravilo“ (Regula Pastoralis), utjecajan priručnik za biskupe i druge crkvene poglavare. U njemu je iznio njihove pastirske odgovornosti i ponašanje koje se od njih očekuje u osobnom i javnom životu. Njegovi „Dijalozi“ zbirka su nadahnjujućih viđenja, čudesa i pripovijesti o životima svetaca, uključujući i jedan rani životopis svetoga Benedikta. Oko 800 pisama pape Grgura pruža dragocjen uvid u crkvene, društvene i političke prilike njegova vremena. Ta pisma sadrže praktične teološke i pastoralne savjete koji su ostavili trajnu baštinu i snažno utjecali na vodstvo Crkve tijekom stoljeća.

Trajne baštine ne mogu se izraditi, kupiti ni umjetno stvoriti. One su plod istinskoga vodstva i dubokoga utjecaja koji čovjek ostavlja za sobom. Papa Grgur I. danas je poznat kao Sveti Grgur Veliki. „Veliki“ je zato što nije snažno utjecao samo na ljude svoga vremena, i vjerski i politički, nego i zato što su njegov utjecaj i njegovi spisi učvrstili smjer kojim će Crkva nakon njega ići. Njegove prve ljubavi bile su Krist i redovnički način života. Bog je Grgurov ponizan život upotrijebio kao temelj na kojem će nastaviti graditi svoju Crkvu.

Dok častimo ovoga velikog papu, razmatraj važnost toga da od svoga života načiniš temelj na kojem će drugi rasti i cvjetati. Čvrst temelj za svoj duhovni život i za živote onih oko sebe postavljamo samo onda kada molitvu i zajedništvo s Bogom učinimo svojim prvim poslanjem. Sveti Grgur to je dobro činio i Bog se njime proslavio na divne načine. Neka se isto može reći za svakoga od nas.