Sveti Grgur Nazijanski

Želio je tišinu u kojoj se može moliti i misliti. Crkva ga je pozvala u žarište svojih sporova. U Grgurovu životu ta napetost nije nestala, ali je iz nje nastalo jedno od najdubljih svjedočanstava o Presvetom Trojstvu.

U maloj carigradskoj crkvi, nazvanoj Anastazija – Uskrsnuće, Grgur je potkraj četvrtoga stoljeća govorio o Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Njegova zajednica nije raspolagala velikom bazilikom ni potporom većine. U gradu su se desetljećima širila učenja koja su poricala puno Kristovo božanstvo, a spor o Duhu Svetome još je bio otvoren. Iz toga skromnog prostora progovorio je čovjek koji je poznavao grčku učenost, ali je znao i koliko riječi o Bogu mogu biti prazne ako ih ne nosi molitva. Pet govora održanih u Anastaziji pribavilo mu je ime Bogoslov. Njihova snaga nije bila u pobjedi nad suparnicima, nego u vjernosti otajstvu koje Crkva prima, slavi i nastoji izreći.

Grgur je rođen oko 329. u Kapadociji, blizu Nazijanza. Njegova majka Nona bila je kršćanka, a otac, također Grgur, poslije je postao biskup Nazijanza. Sin je stekao izvrsnu naobrazbu u retorici i filozofiji. Studirao je u više gradova, među njima u Ateni, gdje je s Bazilijem, budućim biskupom Cezareje, sklopio prijateljstvo koje je obilježilo obojicu. U doba kada su govorništvo i javni ugled mogli otvoriti put uspješnoj karijeri, njih su dvojica razgovarala i o drukčijem životu: molitvi, proučavanju Pisma i askezi. Grgur će se toj želji za povučenošću vraćati tijekom cijeloga života. Nije bila bijeg od vjere, nego jedan od načina na koji je želio pripadati Bogu.

No očeva zajednica trebala je pomoć. Grgur je oko 361. zaređen za svećenika. Sam je poslije otvoreno pisao o tome koliko mu je ređenje bilo teško prihvatiti. Nakratko se povukao Baziliju, a zatim se vratio u Nazijanz. U njegovoj nelagodi nije teško prepoznati ozbiljnost s kojom je gledao na službu: tko govori u ime Crkve i vodi druge, mora najprije dopustiti da ga oblikuje ono što naviješta. Zato njegov otpor ne valja pretvoriti u jednostavnu priču o čovjeku koji je na kraju zavolio javni položaj. Grgur je ostao razapet između sabranosti i obveza koje su mu bile povjerene.

Ta se napetost bolno očitovala i u odnosu s Bazilijem. Kada je Bazilije postao biskup Cezareje, u crkvenom je sporu oko granica i nadležnosti Grgura posvetio za biskupa Sasime, maloga mjesta koje Grgur nije želio prihvatiti kao svoje sjedište. Nije ondje razvio biskupsku službu; vratio se pomagati ocu u Nazijanzu. Njihovo prijateljstvo pretrpjelo je udarac. Svetost te dvojice crkvenih otaca ne traži da se ta rana prikrije. Njihova zajednička obrana vjere nije ih poštedjela pogrešnih procjena, razočaranja i različitih pogleda na ono što Crkva u određenom trenutku treba.

Nakon roditeljske smrti Grgur je još neko vrijeme skrbio za nazijanzsku zajednicu, a potom se povukao u samoću. Ondje ga je zatekao poziv koji će ga odvesti najdalje od života kakav je priželjkivao. Kršćani vjerni Nicejskomu vjerovanju tražili su pastira i učitelja za Carigrad. Pristao je doći 379. godine. U gradu je započeo okupljati malu zajednicu u Anastaziji. Njegova je zadaća bila zahtjevna: govoriti o jednome Bogu u tri božanske osobe jasno, bez svođenja Sina i Duha na stvorenja, ali i bez dojma da kršćani vjeruju u tri boga.

Grgur je znao da se otajstvo Trojstva ne može iscrpiti domišljatom formulom. Pa ipak, upravo zato riječi treba birati odgovorno. Ako Sin nije istinski Bog, čovjek u Kristu ne susreće samoga Boga koji ga spašava. Ako Duh Sveti nije božanski, kršćanski život nije udioništvo u Božjem životu. Rasprava koja nam se danas može učiniti dalekom zadirala je, dakle, u samo srce molitve, krštenja i nade Crkve. Grgurovi govori čuvaju vezu između nauka i bogoslužja: Crkva ispovijeda onoga kojemu se obraća i u čije je ime krštena.

Izvrsna naobrazba dala mu je sredstva da razlučuje pojmove i odgovara na prigovore. Nije mu, međutim, dopuštala da se postavi kao gospodar otajstva. U Grgurovim spisima stalno se vraća misao da se o Bogu može dostojno govoriti samo iz života koji se čisti molitvom i obraćenjem. To ne znači da je teologija rezervirana za malobrojne savršene ljude. Znači da razum, koliko god bio potreban, ne može zamijeniti poniznost pred Bogom. Čovjek može točno ponoviti riječi Vjerovanja, a ipak zaboraviti da one izražavaju odnos sa živim Ocem, po Sinu, u Duhu Svetome.

Carigradska je služba donijela i otvoreno neprijateljstvo. Njegovu su zajednicu napadali, a Grgur je bio izložen uvredama i nasilju. Pokušaj da mu se preotme biskupski položaj dodatno je pokazao koliko se crkvena rasprava može ispreplesti s ambicijom. Kada je car Teodozije potkraj 380. podupro nicejske kršćane, promijenile su se i prilike u gradu. Grgur je preuzeo vodstvo carigradske Crkve, ali mir nije trajao dugo. Na saboru 381. godine osporeno je njegovo pravo na carigradsku stolicu, između ostaloga zbog ranijega ređenja za Sasimu. Nakon smrti biskupa Melecija predsjedao je saborom, a zatim se odrekao službe i napustio Carigrad.

Njegov odlazak lako je prikazati kao poraz ili kao bezbolno odricanje čovjeka kojemu položaj ionako nije bio drag. Ni jedno ni drugo ne zahvaća cijelu težinu odluke. Grgur je u gradu trpio i radio, naviještao vjeru pred malom zajednicom te prihvatio odgovornost za nju. Potom je, kad je njegova osoba postala dio novoga spora, procijenio da se jedinstvu Crkve može poslužiti i odstupanjem. Nije se odrekao onoga što je poučavao. Odrekao se prava da njegov rad mora završiti njegovim ostankom na čelu zajednice.

Odluke Drugoga ekumenskog sabora u Carigradu potvrdile su vjeru u božanstvo Duha Svetoga i dale trajan izraz ispovijesti Trojstva. Grgur je među onima koji su za takvo razjašnjenje pripravljali put propovijedanjem i teološkim radom. Njegovo je mjesto u povijesti Crkve zato veliko i bez potrebe da mu pripisujemo svaku riječ saborskoga Vjerovanja. Ono što je u Anastaziji izgovarao pred okupljenima postalo je dio širega nastojanja Crkve da vjerno iskaže primljenu apostolsku vjeru.

Po povratku u Kapadociju Grgur je još pomagao nazijanzskoj zajednici. Kad su mu zdravlje i snage oslabjeli, povukao se na obiteljsko imanje u Arianzu, gdje je umro oko 390. godine. Iz posljednjih godina ostali su nam pisma i pjesme, među njima i autobiografski stihovi. U njima se ne pojavljuje nedodirljiv lik crkvenoga pobjednika. Govori čovjek koji pamti gubitke, prijateljstva, teret službe i čežnju za Bogom. Upravo zato njegovo teološko djelo nije odvojeno od vlastita života. Riječi koje je nalazio za Trojstvo nastajale su uz iskustvo slabosti i potrebe za milošću.

Rimska liturgija 2. siječnja slavi zajednički spomendan svetih Bazilija Velikoga i Grgura Nazijanskoga, biskupa i crkvenih naučitelja. Zajednički dan ne briše napetosti njihove povijesti. Podsjeća da je Crkva primila plodove njihova različitog služenja istoj vjeri. Grgur ostaje osobito blizak ondje gdje se crkveni govor pretvara u nadmetanje, a služba u pitanje ugleda: u maloj Anastaziji naučio je govoriti o Bogu bez oslonca na moć većine, a na saboru je znao otići kada je zajedništvu trebalo više od njegove obrane vlastitoga položaja. Njegovo svjedočanstvo vraća teologiju njezinu izvoru – Bogu kojemu se Crkva klanja.