Sveti Grgur Nazijanski

Život svetoga Grgura Nazijanskoga

Nakon krštenja u tridesetoj godini, Sveti Grgur Nazijanski radosno je prihvatio poziv svoga prijatelja Bazilija da mu se pridruži u tek utemeljenom samostanu. Samoću je prekinula potreba njegova oca, biskupa, kojemu je trebala pomoć u biskupiji i na imanju. Čini se da je Grgur gotovo silom bio zaređen za svećenika te je samo nevoljko prihvatio tu odgovornost. Vješto je izbjegao raskol koji je prijetio kada je njegov vlastiti otac učinio ustupke arijanizmu. U četrdeset i prvoj godini Grgur je izabran za sufraganskog biskupa Cezareje i odmah je došao u sukob s carem Valensom, koji je podupirao arijance.

Nesretan popratni plod te borbe bilo je zahlađenje prijateljstva dvojice svetaca. Bazilije, njegov nadbiskup, poslao ga je u bijedan i nezdrav grad na rubu nepravedno stvorenih podjela u svojoj biskupiji. Bazilije je predbacivao Svetomu Grguru Nazijanskomu što nije otišao u svoju biskupsku stolicu.

Kad je s Valensovom smrću prestala zaštita arijanizma, Sveti Grgur Nazijanski bio je pozvan obnoviti vjeru u velikoj carigradskoj Crkvi, koja je tri desetljeća bila pod arijanskim učiteljima. Povučen i osjetljiv, bojao se da će biti uvučen u vrtlog pokvarenosti i nasilja. Isprva je boravio u kući jednoga prijatelja, koja je postala jedina pravovjerna crkva u gradu. U takvu je okružju počeo držati svoje znamenite govore o Presvetom Trojstvu po kojima je postao glasovit. S vremenom je Grgur doista obnovio vjeru u gradu, ali po cijenu velikih patnja, kleveta, uvreda pa čak i osobnoga nasilja. Jedan je uljez čak pokušao preoteti njegovu biskupsku stolicu.

Posljednje je dane proveo u samoći i strogosti. Pisao je duhovno pjesništvo, dijelom i autobiografsko, velike dubine i ljepote. Bio je slavljen jednostavno kao „Teolog“. Sveti Grgur Nazijanski dijeli slavlje svoga liturgijskog blagdana sa Svetim Bazilijem Velikim 2. siječnja.

Razmišljanje

Možda je to mala utjeha, ali poslijekoncilska previranja u Crkvi, nakon Drugoga vatikanskog sabora, blaga su oluja u usporedbi s pustošenjem koje je prouzročila arijanska hereza, trauma koju Crkva nikada nije zaboravila. Krist nije obećao onu vrstu mira kakvu bismo mi rado imali — bez problema, bez protivljenja, bez boli. Na ovaj ili onaj način, svetost je uvijek put križa.