Sveti Grgur iz Nise

U Grgurovu životu susreću se tišina i velika crkvena previranja. Bio je čovjek koji je rado razmišljao, čitao i tražio riječi za ono što nadilazi riječi. Ipak, nije ostao po strani kada je trebalo braniti vjeru Crkve, voditi povjerenu zajednicu ili pružiti glas ljudima čije se dostojanstvo olako zaboravljalo. Kao biskup maloga kapadocijskoga grada Nise postao je jedan od najdubljih kršćanskih mislilaca četvrtoga stoljeća.

Rodio se oko 335. godine u kršćanskoj obitelji u Kapadociji, na području današnje Turske. Njegovi roditelji, Bazilije Stariji i Emelija, odgajali su brojnu djecu u vjeri koja je već bila iskušana progonima. Među Grgurovom braćom i sestrama posebno mjesto u njegovu životu imali su stariji brat Bazilije Veliki i sestra Makrina. Bazilija je nazivao ocem i učiteljem, a Makrina mu je bila duhovna učiteljica čiju će svetost kasnije opisati vlastitim perom. Grgur je odrastao u domu u kojemu su obrazovanje i molitva pripadali istomu životu.

Privlačili su ga govorništvo, književnost i filozofija. Neko je vrijeme poučavao retoriku, umijeće jasna i uvjerljiva govora, te je bio oženjen. O njegovu obiteljskom životu sačuvano je malo pouzdanih podataka. Svoje je darove postupno stavljao u službu evanđelja. Poznavanje jezika i misli svojega vremena nije odbacio; njime se kasnije služio da bi približio kršćansku vjeru i odgovorio na pitanja koja su mu suvremenici postavljali.

Grgur je pripadao krugu koji nazivamo kapadocijskim ocima. Uz njega su u tom krugu Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski. Sličnost imena katkad stvara zabunu: Grgur Nazijanski bio je njegov prijatelj i suvremenik, a ne isti čovjek; Bazilije mu je bio brat. Postoji i stariji sveti Grgur Čudotvorac, biskup Neocezareje iz trećega stoljeća, o kojemu je Grgur iz Nise pisao. Nisenski biskup pripada idućemu naraštaju, onomu koji je morao objasniti i obraniti ispovijest vjere u Oca, Sina i Duha Svetoga.

U to se doba Crkva još nosila s posljedicama arijanskih sporova. Nije bila riječ samo o učenoj raspravi. Ako Krist nije pravi Bog, tada se mijenja i način na koji kršćani razumiju spasenje, molitvu i vlastiti susret s njime. Bazilije je kao metropolit Cezareje nastojao učvrstiti crkveno zajedništvo u Kapadociji. Grgur je oko 372. postao biskup Nise, male biskupije za koju će njegovo ime zauvijek ostati vezano. Upravljačka služba nije mu dolazila lako kao promišljanje i pisanje, ali ju je prihvatio i s vremenom stekao ljubav svoje zajednice.

Protivnici su ga optužili za nepravilnosti u upravljanju crkvenom imovinom. U ozračju vjerskih i političkih sukoba morao je napustiti svoju biskupiju; nakon smjene na carskom prijestolju mogao se 378. vratiti. Taj povratak nije bio samo rasplet jednoga osobnog spora. Grgur je ponovno došao među ljude kojima je bio pastir, noseći iskustvo koliko položaj biskupa može biti izložen pritisku vlasti i razmiricama unutar Crkve.

Nedugo zatim umro je Bazilije. Bratova smrt teško ga je pogodila, ali mu je otvorila i razdoblje veće odgovornosti. Grgur je nastavio braniti nicejsku vjeru, sudjelovao na crkvenim skupovima i pokušavao miriti zavađene zajednice. Na Carigradskom saboru 381. imao je istaknutu ulogu u vremenu kada je Crkva jasnije izražavala vjeru u božanstvo Duha Svetoga. Zajedno s drugim biskupima pomagao je Crkvi izreći ono što vjeruje i moli.

U djelu Protiv Eunomija odgovarao je onima koji su tvrdili da Sin nije istoga božanstva kao Otac. Njegova su teološka djela znala biti zahtjevna, ali cilj im nije bio pobijediti u nadmetanju riječima. Grgur je vjerovao da je kršćanska ispovijest o Bogu povezana sa stvarnim životom: s nadom čovjeka koji se obraća Kristu, sa zajedničkom molitvom i s dostojanstvom svakoga stvorenja. Pisao je i o stvaranju čovjeka, o Gospodnjoj molitvi, blaženstvima i duhovnom rastu. U Velikome katehetskom govoru nastojao je učiteljima vjere dati oslonac za razumljivo tumačenje njezinih temeljnih istina.

Posebno je dragocjen njegov Život Mojsijev. U biblijskom Mojsiju Grgur ne vidi samo vođu nekadašnjega naroda. Njegov put prema Sinaju postaje slika čovjekova hoda prema Bogu. Na tom hodu ima svjetla, ali ima i tame: ne tame beznađa, nego iskustva da Boga ne možemo obuhvatiti svojim pojmovima. Što ga više upoznajemo, to više otkrivamo da je veći od svega što smo već razumjeli. Zato duhovni život za Grgura nije stajanje na dosegnutu vrhuncu. To je neprestano otvaranje Božjoj dobroti, rast u ljubavi koji ne iscrpljuje svoje odredište.

Slična se čežnja čuje u njegovim propovijedima o Pjesmi nad pjesmama. Biblijske slike ljubavi čitao je kao govor o odnosu duše i Boga. Pritom nije zamišljao da čovjek vlastitom snagom osvaja nebo. Bog prvi poziva, a čovjek odgovara, očišćuje srce i uči ljubiti. Grgurovo tumačenje molitve Očenaša polazi od iste blizine: riječ „Otac” nije samo predmet rasprave nego poziv da se živi kao Božje dijete. Zato se njegova duboka misao uvijek vraća jednostavnom pitanju kako molitva mijenja čovjekove postupke.

Grgur je snažno govorio o siromašnima. Podsjećao je vjernike da Krista susreću i u čovjeku kojemu je potrebna pomoć te da post i molitva gube smisao ako se pritom uskraćuje kruh bližnjemu. Njegovo shvaćanje čovjeka kao slike Božje vodilo ga je i prema neobično odvažnoj osudi ropstva. U propovijedima o Propovjedniku pitao je kakvim pravom jedan čovjek može drugoga nazivati svojim vlasništvom. Ta misao nije bila odvojena od njegove teologije: nitko ne može prisvojiti osobu kojoj je Bog dao slobodu i dostojanstvo.

Makrina je u njegovim spisima ostala više od uspomene na voljenu sestru. Nakon njezine smrti Grgur je napisao njezin životopis i dijalog O duši i uskrsnuću. U njemu razgovor s Makrinom postaje prostor za razmišljanje o smrti i kršćanskoj nadi. Iza filozofskih pitanja osjeća se brat koji je upoznao žalost te u vjeri traži odgovor pred konačnošću ljudskoga života. Zato njegova djela nisu hladna rasprava o besmrtnosti: u njima progovara nada da čovjekov život ostaje u Božjim rukama.

Grgurov zadnji pouzdani trag nalazi se na crkvenom skupu u Carigradu 394. godine. Točan datum njegove smrti nije poznat; obično se smješta oko kraja četvrtoga stoljeća. Crkva ga časti kao svetoga biskupa i crkvenoga oca. U njegovim se riječima i danas prepoznaje posebna širina: um koji se ne boji pitanja, vjera koja se oslanja na Krista i srce koje u siromašnome prepoznaje bližnjega. Grgur iz Nise ostavlja nam sliku svetosti koja ne prestaje tražiti Boga, jer zna da Božja dobrota uvijek poziva dalje.