Sveti Grgur Čudotvorac

Sveti Grgur Čudotvorac, biskup Neocezareje u Pontu, pripada naraštajima koji su oblikovali život Crkve u trećem stoljeću. Njegovo se ime pamti po čudesima, ali i po dugom radu među ljudima koji su tek upoznavali kršćansku vjeru. Bio je učenik, propovjednik i pastir zajednice izložene progonima i ratnom nasilju. U njegovim sačuvanim spisima susrećemo zahvalna mladića koji govori o svojem učitelju, a zatim zrela biskupa koji traži da se vrati tuđa imovina i zaštite ljudi pogođeni nesrećom.

Rođen je oko 213. godine u Neocezareji, današnjem Niksaru u Turskoj, u poganskoj obitelji koja mu je mogla pružiti dobru izobrazbu. Isprva se zvao Teodor. Kad mu je bilo četrnaest godina, umro mu je otac. Grgur je poslije upravo uz to razdoblje vezao početak svojega upoznavanja s kršćanskom vjerom. Majka se brinula za njegovu budućnost: učio je govorništvo, a zatim latinski i rimsko pravo. Sve je upućivalo na život obrazovana čovjeka kojemu će znanje služiti u javnim poslovima.

Zajedno s bratom Atenodorom namjeravao je nastaviti pravne studije u Beritu, današnjem Bejrutu. Put ih je, međutim, odveo u Cezareju u Palestini. Njihov je šurjak ondje radio uz rimskoga upravitelja, pa su braća pratila sestru na putu k mužu. U Cezareji su susrela Origena, kršćanskoga učitelja koji je prije djelovao u Aleksandriji. Susret je promijenio njihove planove. Ostali su uz njega više godina, zaokupljeni učenjem koje je obuhvaćalo filozofiju, prirodne znanosti i tumačenje Svetoga pisma.

O tom je razdoblju Grgur ostavio osobito živo svjedočanstvo u zahvalnom govoru Origenu. Učitelj nije počinjao gotovim odgovorima. Postavljao je pitanja, slušao učenikove odgovore i otkrivao gdje se iza uvjerljivih riječi krije slabo promišljena tvrdnja. Grgur priznaje da takva izobrazba nije uvijek bila ugodna. Trebalo je napustiti brzoplete sudove i podnijeti ispravak. Origen je učenike učio da ne prihvaćaju nešto samo zato što lijepo zvuči, ali ni da odbace istinu zato što je izrečena nespretno.

Uz vježbanje u rasuđivanju išlo je proučavanje svijeta: prirode, geometrije i astronomije. Čitali su različite filozofske pisce, uspoređivali njihova mišljenja i učili razlikovati ono što je vrijedno od onoga što zavodi. Grguru je osobito ostalo u pamćenju da je učitelj svoj nauk o krepostima potvrđivao životom. Naposljetku je sve vodilo prema upoznavanju Boga i razumijevanju Pisma. U tom širokom školovanju vjera nije ostala usputna tema; postala je središte oko kojega se uređivao njegov život.

Prije povratka u Pont Grgur je javno zahvalio Origenu. Njegov govor čuva tragove obiteljske povijesti, mladenačkih planova i duboke privrženosti učitelju. U vlastitom je putu prepoznavao Božju providnost: putovanje poduzeto radi sestre i studija dovelo ga je do susreta koji nije predvidio. Zahvalnost Bogu u tom je govoru povezana i sa zahvalnošću anđelu čuvaru. Tako se iza učenih riječi razaznaje osobna pobožnost čovjeka koji primljeno dobro nije smatrao samo svojim uspjehom.

Po povratku u rodni kraj čekala ga je druga služba. Fedim, biskup Amaseje, posvetio ga je za biskupa Neocezareje. Ondje je kršćanska zajednica bila malena, a većina stanovništva držala se starih kultova. Predaja koju prenosi sveti Grgur Nisenski pamti da je novi biskup zatekao samo sedamnaest kršćana, a da je pred kraj njegova života ostalo tek sedamnaest pogana. Tom se upečatljivom slikom sačuvala uspomena na snažno širenje vjere tijekom njegova biskupstva. Grgur je morao poučavati nove vjernike i okupljati zajednicu ondje gdje je kršćanski život tek puštao korijenje.

Uspomena na njega ubrzo se povezala s izvanrednim Božjim djelima. Grgur Nisenski, koji je živio u četvrtom stoljeću, pripovijeda o ozdravljenjima i zaštiti od opasnosti te o drugim čudesnim događajima. U istom se životopisu nalazi i predaja o ukazanju Blažene Djevice Marije i apostola Ivana, povezana s Grgurovim ispovijedanjem vjere. Takve su pripovijesti oblikovale njegovo štovanje i naslov Čudotvorac. U njima se ističe pouzdanje da Bog djeluje po molitvi svojega sluge i dolazi u pomoć ljudima.

Biskupova se briga za ljude jasno vidi u njegovoj Kanonskoj poslanici, nastaloj nakon provale osvajača u Pont. Rat je za sobom ostavio ubijene, zarobljene i opljačkane. Neki su se u toj nesreći pokušali obogatiti tuđim dobrom. Grgur se tomu oštro usprotivio. Ono što su ljudi morali ostaviti bježeći pred napadačima nije pripalo onome tko bi to pronašao. Pronađene stvari trebalo je sačuvati za vlasnika i vratiti mu ih. Ni vlastiti gubitak nije davao pravo da se čovjek naplati imovinom drugoga stradalnika.

Još je teža bila vijest da pojedinci zadržavaju ljude koji su uspjeli pobjeći iz zarobljeništva. Grgur je zahtijevao da se takvo postupanje istraži. Odbjeglim je zarobljenicima bila potrebna sloboda i pomoć, a ne novo ropstvo među vlastitim sunarodnjacima. Osudio je i one koji su pomagali napadačima, pokazivali im putove i kuće ili sudjelovali u nasilju. Poslanica razlikuje prisilu koju je netko pretrpio od zla na koje je pristao. U slučaju žena izloženih spolnom nasilju poziva se i na biblijsko pravilo prema kojemu žrtva prisile ne snosi krivnju za napad koji nije mogla spriječiti.

Grgur je pritom uređivao i put pokore. Nije bilo svejedno je li počinitelj skrivao tuđe dobro dok nije bio otkriven ili je sam priznao i vratio što je uzeo. Povratak u puno zajedništvo zahtijevao je obraćenje koje se moglo prepoznati po djelima. Od onih koji su vraćali tuđe stvari tražio je da za to ne zahtijevaju nagradu ni naknadu. U tim odredbama sačuvala se slika pastira koji usred razorenih odnosa nastoji obnoviti pravednost i povjerenje među ljudima.

Uz zahvalni govor i Kanonsku poslanicu, s Grgurovim je imenom povezano kratko Izlaganje vjere. Ono ispovijeda Oca, Sina i Duha Svetoga te naglašava vječnost i nepromjenjivost Presvetoga Trojstva. U Trojstvu nema ničega stvorenoga niti nečega što bi bilo pridodano naknadno. Taj sažeti tekst važan je dio predaje o Grguru i njegove teološke baštine. Grgur Čudotvorac tako je ostao zapamćen i kao svjedok vjere koju je prenosio svojim vjernicima.

Umro je u drugoj polovici trećega stoljeća, oko 270. godine. Crkva ga slavi 17. studenoga. Njegov život povezuje strpljivo učenje i odvažnu pastirsku službu: mladića koji je dopustio da ga istina pouči i biskupa koji je od svojih vjernika tražio konkretna djela pravednosti. Uz predaje o njegovim čudesima ostaje i njegov jasan zahtjev da se opljačkanomu vrati imovina, zarobljenomu pomogne, a tuđa nesreća ne pretvori u priliku za dobitak.