Sveti Gerard Sagredo

Na brdu iznad Dunava, usred današnje Budimpešte, ime svetoga Gerarda čuva uspomenu na biskupa koji je u Ugarsku stigao kao putnik, a ondje ostao do smrti. Njegov je život prošao između mletačkoga samostana, tišine Bakonjske šume i prve biskupske stolice u Csanádu. Umro je u nasilju koje je 1046. zahvatilo kraljevstvo svetoga Stjepana. Crkva ga 24. rujna slavi kao biskupa i mučenika: čovjeka čiji se navještaj nije ugasio kada se politički poredak na koji se oslanjao raspao.

Gerard je potekao iz Venecije, vjerojatno oko 980. godine. Točna godina njegova rođenja nije poznata, kao ni pouzdano ime obitelji. Prezime Sagredo, pod kojim ga danas često poznajemo, pojavljuje se u kasnijoj predaji; za povijest njegova života sigurnije je ime Gerard iz Csanáda. O djetinjstvu pripovijedaju srednjovjekovni životopisi. Prema njima, nakon teške bolesti kao dječak je povjeren benediktincima samostana San Giorgio Maggiore, na otoku nasuprot Veneciji. Predaja u njegovu ozdravljenju vidi početak darovanoga života, a u samostanu mjesto gdje je taj dar postupno dobio svoj oblik.

Ondje je Gerard upoznao ritam molitve, rada i učenja. Benediktinski samostan nije ga pripremao samo za osobnu pobožnost. Čitanje Svetoga pisma, liturgija i proučavanje crkvenih pisaca oblikovali su redovnika sposobna govoriti o vjeri i poučavati druge. Kasniji životopisi spominju i njegovo daljnje školovanje, ali se pojedinosti o mjestu i službama koje je obnašao ne mogu jednako pouzdano utvrditi. Ono što je nedvojbeno jest da je ostao čovjek knjige i molitve i onda kada su ga obveze odvele daleko od samostanskih zidina.

Rani životopis pamti njegovu namjeru da pođe prema Svetoj zemlji. Želja za hodočašćem i samotnijim životom bila je razumljiva redovniku koji je u svetome Jeronimu mogao vidjeti uzor. Put se, međutim, prekinuo na Jadranu. Prema kasnijoj predaji, nevrijeme je njegov brod prisililo pristati uz istarsku obalu, gdje je susreo ljude koji su ga usmjerili prema Ugarskoj. Gerard je namjeravao poći na sveta mjesta, a otvorio mu se put prema ljudima kojima će sam služiti.

Ugarska u koju je došao nije bila zemlja s dovršenom crkvenom mrežom. Kralj Stjepan I. učvršćivao je novo kraljevstvo i nastojao u njemu urediti život Crkve. Kršćanstvo se širilo, ali su među stanovništvom postojale različite vjerske navike i otpori, osobito u krajevima koji su tek ulazili u kraljevu vlast. Kasnija predaja opisuje Gerardov susret s pečuškim biskupom Maurom i kraljem Stjepanom. Hodočasnik koji je želio nastaviti prema Jeruzalemu ostao je u Ugarskoj. Za redovnika je to bio velik zaokret: služba koja se pred njim otvorila tražila je propovijedanje, strpljenje i spremnost na život među ljudima različitih jezika.

Kasnija predaja prikazuje Gerarda kao odgojitelja Stjepanova sina Emerika. Ta je uloga duboko ušla u crkveno sjećanje, premda je ne potvrđuju najraniji i najpouzdaniji prikazi njegova života. Ona ipak izražava blizinu koju je predaja vidjela između trojice svetaca ranoga ugarskog kršćanstva: kralja koji je gradio crkveni poredak, mladića kojemu je namijenjeno nasljedstvo i redovnika kojemu je bilo povjereno poučavanje. Gerardov život ne iscrpljuje se u toj dvorskoj epizodi. Privukla ga je i osama Bakonjske šume, gdje se povukao na molitvu i razmatranje. Nije prestao biti benediktinac kada je napustio samostan: vrijeme tišine ostalo je sastavnim dijelom njegova poslanja.

Oko 1030. Stjepan ga je postavio za prvoga biskupa novoosnovane Csanádske biskupije. Njezino se područje prostiralo na prostoru današnjega Banata, uz rijeke Tisu i Mureš. Ondje je valjalo podizati crkveni život gotovo od temelja: okupljati svećenike, poučavati, krstiti, uređivati bogoslužje i graditi zajednice koje će moći trajati. Predaja govori da su Gerardu pomagali benediktinci koji su poznavali jezik mjesnoga stanovništva. Ta pojedinost otkriva stvarnu težinu njegove zadaće. Biskup je mogao doći s knjigama i kraljevom potporom, ali evanđelje je trebalo izreći razumljivim riječima i susretati ljude ondje gdje su živjeli.

U Csanádu je Gerard spajao pastirsku zauzetost i sklonost samoći. Kasniji ga životopisi prikazuju kako, uz biskupske dužnosti, čuva jednostavne redovničke navike. Položaj nije potisnuo molitvu, a molitva ga nije oslobađala odgovornosti za povjerene ljude. Jedna predaja pripovijeda o ženi koja je pjevala meljući žito. Gerard je zastao, poslušao njezinu pjesmu i darovao je. U sjećanju na biskupa ostalo je mjesta i za glas osobe koju povijest inače ne bi imenovala.

Gerardovo sačuvano djelo, Razmišljanje o pjesmi trojice mladića (Deliberatio supra hymnum trium puerorum), pokazuje drugu stranu njegova služenja. Nadahnut biblijskom pjesmom iz Knjige Danielove, pisao je kao čovjek uronjen u Sveto pismo i teološku misao svojega doba. Djelo nije jednostavan priručnik za misije. Njegove složene stranice podsjećaju da je prvi csanádski biskup bio i učen redovnik. Riječ koju je naviještao drugima najprije je dugo promatrao, tumačio i nosio u sebi. Druge spise koji mu se pripisuju vrijeme nije sačuvalo.

Nakon Stjepanove smrti 1038. kraljevstvo su potresle borbe za prijestolje. Vladavine Petra Orseola i Sámuela Abe, smjene moći i sukobi velikaša stvorili su ozračje u kojemu je nasilje sve snažnije zahvaćalo i Crkvu. Za Gerarda je to značilo djelovanje u promijenjenim političkim okolnostima i pitanje kako ostati vjeran svojoj biskupskoj službi usred novih podjela. Kasniji životopisi donose njegove oštre riječi pojedinim vladarima; njihove pojedinosti nije moguće svaku zasebno potvrditi. Pouzdana je šira slika: u godinama političkoga rasapa Gerard nije nestao iz javnoga života ni napustio Crkvu kojoj je služio.

Godine 1046. izbila je pobuna u kojoj je neprijateljstvo prema kraljevskoj vlasti bilo povezano s napadima na kršćanstvo. Gerard je s drugim crkvenim ljudima putovao prema području današnje Budimpešte. Ondje su ga napadači presreli i ubili 24. rujna. Predaje opisuju kamenovanje i pad s brda prema Dunavu; kasniji prikazi dodaju kola, koplje i druge pojedinosti. Biskup je stradao u nasilju usmjerenom i protiv Crkve te je od početka čašćen kao mučenik. Brdo koje danas nosi njegovo mađarsko ime, Gellért, čuva spomen na mjesto njegove smrti.

Gerardovo je tijelo poslije preneseno u Csanád, grad u kojemu je obnašao biskupsku službu. Godine 1083. njegove su relikvije svečano uzdignute na čašćenje, u razdoblju kada je Ugarska javno slavila i svetost kralja Stjepana i njegova sina Emerika. Njegovo je štovanje otada zauzelo osobito mjesto u životu Crkve. U pamćenju vjernika ostao je prvi biskup Csanáda, mletački redovnik koji je prihvatio tuđu zemlju kao svoju službu i mučenik čiji se spomendan slavi 24. rujna.

Njegov se put nije kretao ravnom crtom od samostana prema biskupskoj stolici. Započeo je željom za hodočašćem, prošao kroz samoću i učenje te završio među ljudima kojima je trebalo navijestiti Krista i s njima izgraditi Crkvu. Upravo u tome život svetoga Gerarda ostaje prepoznatljiv: u otvorenosti pozivu koji se pokazao drukčijim od vlastitoga nauma, u povezanosti molitve i rada te u vjernosti koja je izdržala i onda kada je izgubila zemaljski oslonac.