Sveti Gerard Majella

Pred vratima redemptorističke kuće u Materdominiju Gerard Majella nije pitao tko je vrijedan pomoći. Kao brat vratar susretao je ljude kojima su trebali kruh, razgovor ili molitva. Isti je čovjek u samostanu šivao, kuhao, obrađivao drvo i brinuo se za sakristiju. Njegov kratki život, dug samo dvadeset devet godina, pokazuje koliko mjesta za apostolat može biti u poslu koji drugima ostaje neprimjetan.

Gerard je rođen 1726. u Muro Lucanu, gradiću na jugu Italije, u obitelji krojača Domenica Majelle i njegove žene Benedette. Bio je najmlađi među petero djece. Kad mu je otac umro, Gerard je još bio dječak, a obitelji je nedostajao prihod. Učio je očev zanat i rano upoznao što znači raditi za vlastiti kruh. Predaja pamti i neugodna iskustva u radionici, gdje je nadređeni radnik prema njemu postupao grubo. Iz tih godina nije izašao s mnogo novca ni s uglednim zanimanjem, ali je stekao spretnost ruku koja će mu kasnije koristiti u redovničkoj zajednici.

Neko je vrijeme služio biskupu u Lacedoniji. Nakon biskupove smrti vratio se u Muro Lucano i ponovno radio kao krojač. Redemptoristički životopisi ističu da je od zarade podupirao majku i sestre, a pomagao i siromašnima. Takva je raspodjela bila osobito zahtjevna čovjeku koji ni sam nije imao mnogo. U isto je vrijeme rastao njegov duhovni život: sudjelovao je u misi, molio pred Presvetim oltarskim sakramentom i želio svoj život potpuno posvetiti Bogu. Pokušao je pristupiti kapucinima, no zbog krhka zdravlja nije bio primljen.

Preokret je donijela pučka misija koju su redemptoristi 1749. održali u njegovu gradu. Kongregacija Presvetoga Otkupitelja, koju je osnovao sveti Alfons Marija de Liguori, nastojala je doprijeti do ljudi bez redovite duhovne skrbi, osobito siromašnih. Gerard je u tome prepoznao život kojemu želi pripadati. Misionari su sumnjali da će fizički izdržati njihove napore. Predaja slikovito pripovijeda da je, kada su odlazili iz Mura, izišao kroz prozor i pješice ih sustigao, odlučan da mu barem dopuste pokušati. Prihvaćen je na kušnju u zajednici u Delicetu.

Nije ušao u red kao kandidat za svećeništvo. Postao je redovnički brat, a 16. srpnja 1752. položio je zavjete. Praktični rad bio je dio njegova poslanja, ne usputna stepenica prema nekoj važnijoj službi. Bio je krojač, vrtlar, kuhar, vratar, sakristan i stolar; pomagao je i pri radovima na novoj redovničkoj kući u Caposeleu. Poslovi su ga vodili među braću, radnike i posjetitelje, a time i među ljude koje je red želio susresti. Evanđelje je svjedočio i u razgovoru s čovjekom kojemu je otvorio vrata.

Gerard nije bio školovani teolog, ali nije bio ni čovjek bez riječi. Sačuvana su njegova pisma duhovnoga vodstva, većinom upućena redovnicama u Ripacandidi, koje su tražile njegov savjet. Znao je govoriti o molitvi i obraćenju jednostavno, iz vlastita iskustva. Papa Ivan Pavao II. poslije će u njegovu životu osobito istaknuti brigu za duhovne i materijalne potrebe bližnjih. Gerard nije odvajao glad od tjeskobe, niti je mislio da je dovoljno dijeliti savjete ondje gdje čovjeku najprije treba stvarna pomoć. Tijekom oskudne zime u okolici Materdominija pomagao je organizirati pomoć koju je samostan mogao pružiti gladnima.

Za njega je središnja bila Božja volja. Tu je misao lako pogrešno razumjeti kao mirenje sa svim što se dogodi. Gerard ju je živio djelatno: radio je koliko je mogao, molio, odlazio ljudima i prihvaćao službe koje nisu donosile ugled. Redemptoristička duhovnost povezivala je njegovu ljubav prema Kristu raspetomu s brigom za najnapuštenije. U njegovim se zapisima i životopisima zato stalno vraća ista želja: ljubiti Boga, ostati s njime povezan i činiti sve iz te ljubavi. Odricanje i pokora pripadali su njegovu vremenu i njegovu osobnom putu, ali nisu iscrpili smisao njegova života. Njegovu je molitvu trebalo prepoznati po tome što se pretvarala u djela milosrđa.

Godine 1754. pogodila ga je ozbiljna optužba. Mlada žena koju je ranije pomagao optužila ga je pred Alfonsom Liguorijem za nedoličan odnos. Gerard se, prema redemptorističkoj predaji, nije branio. Poglavar mu je privremeno zabranio kontakte s ljudima izvan zajednice i pristup pričesti, što mu je osobito teško palo. Optužba je poslije povučena, a njegovo je ime očišćeno. Iskustvo nepravde nije prekinulo njegovu povezanost sa zajednicom ni njegovu želju da služi.

Uz njegovo su se ime za života i nakon smrti vezala izvješća o izvanrednim događajima. Životopisi govore o hrani koja je dostajala siromašnima, o pomoći bolesnima, o spašavanju ljudi na moru i o neobičnu poznavanju tuđih potreba. To su svjedočanstva pobožne predaje; povijesne okolnosti pojedinih prizora nisu jednako provjerljive kao datumi njegova života i zavjeta. Ipak, smjer tih priča je dosljedan. One Gerarda ne prikazuju kao čovjeka koji traži pozornost, nego kao nekoga čija se molitva, u očima vjernika, očitovala u pomoći drugima.

Posebno je poznata predaja o rupčiću. Pri odlasku iz kuće obitelji Pirofalo Gerard je, prema priči, ostavio rupčić. Kada ga je jedna djevojka htjela vratiti, rekao joj je da ga zadrži jer bi joj jednom mogao zatrebati. Godinama poslije, pri teškom porodu, prisjetila se njegovih riječi, zatražila rupčić i sretno rodila. Ne može se iz te priče izvesti medicinski zaključak, ali se može razumjeti zašto su se žene u strahu za vlastiti život i život djeteta počele obraćati Gerardovu zagovoru. Njegovo zaštitništvo majki, trudnica i djece raslo je iz susreta s konkretnom ljudskom ranjivošću, a ne iz udaljene, općenite slike majčinstva. Molitva za njegov zagovor prati odgovornu skrb o majci i djetetu.

Posljednjih mjeseci Gerard je bio teško bolestan. Redemptoristički prikazi spominju krvarenja i iscrpljenost; povijesni opisi bolesti nisu dovoljno jednoznačni da bi svaku pojedinost valjalo pretvoriti u sigurnu suvremenu dijagnozu. Umro je u Materdominiju u listopadu 1755., s dvadeset devet godina. Njegov se spomendan slavi 16. listopada. Na vratima njegove sobe, prema predaji, stajala je kratka misao o Božjoj volji: neka bude kako Bog hoće i dokle Bog hoće. U završnici života te riječi nisu poništavale bol, nego su izražavale povjerenje kojemu se vraćao dok su mu snage nestajale.

Štovanje je nastavilo rasti nakon njegove smrti, osobito među obiteljima i ljudima koji su ga pamtili po pomoći. Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 1893., a papa Pio X. svetim 11. prosinca 1904. Njegov je grob u svetištu u Materdominiju postao mjesto hodočašća. Redemptoristi i danas u njemu prepoznaju brata koji je ozbiljno shvatio poslanje njihove zajednice: donositi vijest o Božjem otkupljenju onima koje je najlakše previdjeti.

Gerardova svetost nije ovisila o položaju koji bi ga učinio vidljivim. Rasla je dok je uzdržavao obitelj, popravljao odjeću, primao ljude na vratima i nalazio riječi za one koji su tražili utjehu. Njegov život podsjeća da se služenje Crkvi ne može svesti na propovijedanje i upravljanje. U zajednici koja želi biti blizu siromašnima potrebno je i srce sposobno čuti, i ruka spremna otvoriti vrata.