Sveti Genezije Rimski
- Slavi se
- 25. kolovoza
Predaja o svetom Geneziju Rimskom govori o glumcu kojemu se uloga otela poruzi i postala ispovijest vjere. Povijesni podatci o njemu oskudni su, a sačuvana priča oblikovana je stoljećima nakon navodnoga mučeništva. Ipak, njezina nosiva istina ostaje jasna: kršćanska milost može zahvatiti čovjeka upravo ondje gdje je mislio da je sve samo predstava.
Genezije se štuje kao rimski mučenik, a njegov je spomen vezan uz 25. kolovoza. Predaja njegovo stradanje smješta u vrijeme cara Dioklecijana, oko početka 4. stoljeća, premda pojedini kasniji izvori navode približno 285. godinu. Siguran životopis nije moguće sastaviti jer poznata Djela potječu tek iz 7. stoljeća i njihova je povijesna pouzdanost vrlo ograničena.
U hagiografskoj priči Genezije je voditelj glumačke družine u Rimu. Pred carem i publikom izvodi predstavu koja treba ismijati kršćansko krštenje. Glumi bolesnika koji traži sakrament, dok drugi glumci preuzimaju uloge svećenika i kršćana. U trenutku kada se obred na pozornici odvija kao poruga, Genezije navodno doživljava unutarnji preokret. Ono što je trebao izgovoriti u šali počinje govoriti kao vlastitu vjeru.
Prema istoj predaji, pred carem otvoreno priznaje Krista i odbija povući svoje riječi. Predstava se pretvara u suđenje: Genezije je predan mučenju, a zatim pogubljen odsijecanjem glave. Kasniji tekstovi dodaju viđenja, razgovore i pojedinosti muka koje se ne mogu provjeriti. Stoga ih valja čitati kao hagiografsko oblikovanje poruke o obraćenju i postojanosti, a ne kao stenografski zapis događaja.
Takva povijesna suzdržanost ne znači da je štovanje izmišljeno ili bez vrijednosti. Tragovi kulta sveca imenom Genezije u Rimu sežu u kasnu antiku, a predaja ga povezuje s grobljem svetoga Hipolita uz Via Tiburtinu. U njegovu je čast postojala rimska crkva koju je papa Grgur III. obnovio u 8. stoljeću. To potvrđuje starinu štovanja, ali ne rješava sva pitanja o identitetu i razvoju legende.
Posebno ga treba razlikovati od svetoga Genezija iz Arlesa, mučenika i bilježnika koji se također spominje 25. kolovoza. Pojedini povjesničari smatraju da su se elementi arleškoga kulta mogli tijekom vremena prenijeti u rimsko štovanje. Zbog toga Genezija Rimskoga nije opravdano predstavljati kao da je o njegovoj glumačkoj karijeri sačuvana neprekinuta suvremena dokumentacija. Rimski glumac-mučenik i arleški bilježnik u kalendaru se čuvaju kao različiti likovi, premda povijest njihovih predaja možda nije sasvim odvojena.
Crkveno pamćenje nije sačuvalo Genezijevu priču samo zbog neobična obrata. Krštenje koje se pokušava svesti na scenski rekvizit u predaji postaje mjesto na kojemu prestaje gluma. Time legenda izražava vjeru da sakramentalna stvarnost nije ljudska igra i da Božji poziv može srušiti granicu iza koje se čovjek skriva od istine. Genezijeva odlučnost nakon preokreta zatim daje priči mučenički oblik: ispovijed nije trenutni dojam, nego riječ koju ne povlači ni pod prijetnjom.
Zbog povezanosti s pozornicom Genezije je tijekom stoljeća postao zaštitnik glumaca, komičara, dramatičara i drugih scenskih umjetnika. Takvo zaštitništvo nije osuda kazališta. Naprotiv, podsjeća da umjetnik, premda govori tuđim glasovima i ulazi u mnoge uloge, ostaje osoba odgovorna istini. Pozornica može služiti podsmijehu, ali može postati i prostorom u kojemu se otkriva ono što nadilazi izvođača.
O Geneziju Rimskom zato treba govoriti istodobno s poštovanjem i povijesnom iskrenošću. Njegov drevni kult ne pretvara kasnu legendu u provjerenu biografiju, ali ni kritičko čitanje ne poništava duhovnu snagu predaje. Ona u jednoj upečatljivoj slici čuva kršćansku nadu da nijedna maska nije posljednja riječ o čovjeku i da se iskrena ispovijed može roditi čak usred poruge.
