Sveti Gabrijel od Žalosne Gospe

Mladić kojega su u Spoletu poznavali kao Francesca Possentija volio je ples, kazalište i društvo. Kad je s osamnaest godina odlučio otići u samostan, izbor je iznenadio mnoge koji su ga poznavali. U nekoliko godina redovničkoga života postao je Gabrijel od Žalosne Gospe, pasionist čije je ime ostalo osobito blisko mladima. Nije stigao biti zaređen za svećenika. Njegov kratki put vodio je od živahne gradske mladosti prema molitvi, studiju i bolesti koju je proživio među svojom braćom.

Francesco se rodio 1. ožujka 1838. u Asizu. Bio je jedanaesto od trinaestero djece Santea Possentija, službenika Papinske Države, i njegove supruge Agneze. Kršten je u crkvi svetoga Rufina, u gradu svetoga Franje Asiškoga. Zbog očeve službe obitelj se selila, a trajno se nastanila u Spoletu. Ondje je dječaka rano pogodio gubitak majke, koja je umrla kada su mu bile četiri godine. Odrastao je u brojnoj obitelji, u kojoj su brigu o mlađima preuzimali otac i starija braća i sestre.

Najprije je pohađao školu Kršćanske braće, a potom isusovački kolegij. Bio je sposoban učenik, osobito sklon jezicima, ali se nije zatvarao u knjige. Volio je lijepu odjeću, ples, glumu i druženja; u Spoletu je bio poznat po vedrini i živahnosti. Ta je mladenačka strana njegova života važna za razumijevanje odluke koja je došla poslije. U samostan nije pošao zato što ga život među ljudima nije privlačio. Poznavao je njegove radosti i sam je u njima rado sudjelovao.

Dok je odrastao, u obitelji su se nizali gubitci. Nakon majčine smrti umrli su i neki od njegove braće i sestara. Osobito ga je pogodila smrt starije sestre Marije Luise 1855., jer je nakon majčine smrti prema njemu bila brižna poput druge majke. I sam je nekoliko puta ozbiljno obolio. Tijekom bolesti obećavao je da će, ako ozdravi, razmotriti redovnički život, ali se nakon oporavka vraćao prijašnjim planovima. Poziv je u njemu sazrijevao postupno, između molitve, obiteljskih rana i svega što ga je još vezivalo uz život u gradu.

U kolovozu 1856. u Spoletu je sudjelovao u procesiji s Gospinom slikom. Taj je događaj doživio kao snažan nutarnji poticaj da konačno odgovori na poziv koji je odgađao. Kasnija pasionistička predaja njegov doživljaj oblikovala je kao Marijin glas koji ga poziva da ostavi dotadašnji život. Nakon procesije njegova odluka postala je čvrsta: želio je ući među pasioniste, redovnike posvećene spomenu Kristove muke. Otac Sante isprva se protivio, zabrinut zbog nagle promjene, no naposljetku je prihvatio sinovljev izbor. Francesco je početkom rujna otišao iz Spoleta u novicijat u Morrovalleu.

Dana 21. rujna 1856. odjenuo je pasionistički habit i uzeo ime Gabrijel od Žalosne Gospe. Ime je spajalo dvije pobožnosti koje će obilježiti njegov život: Kristovu muku i Marijinu bol pod križem. Godinu dana poslije, 22. rujna 1857., položio je redovničke zavjete. Na njegov se dan otada drukčije rasporedilo vrijeme. Pasionistička zajednica živjela je od zajedničke molitve, skromna rada, studija i stroga pravila. Gabrijel je taj red prihvatio ozbiljno, ali nije izgubio vedrinu po kojoj su ga prije poznavali.

Njegova pisma obitelji daju živu sliku toga života. Pisao je o noćnoj molitvi u koru, o učenju i jednostavnim obrocima, ali i o radosti koju je nalazio među braćom. Oca je pitao za zdravlje i brinuo se za članove obitelji koji su ostali kod kuće. Jednom je bratu zahvalio za poslane svetačke sličice, napominjući mu sasvim praktično da ne šalje dvostruke listove jer bi tada zajednica morala platiti poštarinu. U takvim pojedinostima vidi se mladi redovnik koji se posvetio Bogu, a nije prestao pozorno pratiti život svojih bližnjih.

Studij ga je 1858. odveo u Pievetorinu, a sljedeće godine s ostalim studentima u samostan kod Isole del Gran Sasso. Pripremao se za svećeništvo, a duhovno ga je pratio otac Norbert Cassinelli. Gabrijel je nastojao vjerno obdržavati redovničko pravilo, ali je morao učiti i mjeru. Njegov duhovnik u jednom je pismu obitelji pisao kako je mladićeva početna sklonost pretjeranoj strogoći ustupila mjesto razboru i poslušnosti. Ljubav prema Kristovoj muci nije značila traženje boli radi nje same; usmjeravala je njegovu molitvu i odnose s ljudima s kojima je živio.

Posebno je štovao Mariju Žalosnu. U pismima je poticao braću i oca da joj se obraćaju i da uz razmatranje njezinih žalosti budu blizu Kristovu križu. Ta pobožnost nije bila samo dio njegova redovničkog imena. Pratio ju je od mladosti, a nakon gubitka majke i sestre dobila je osobnu dubinu. Mariju je promatrao kao majku kojoj može povjeriti vlastitu obitelj i njezine brige. Njegov je odnos prema njoj ostao povezan s glavnim poslanjem pasionista: čuvati spomen na Kristovu ljubav očitovanu u muci.

U svibnju 1861. primio je niže redove, jedan od koraka prema svećeništvu. Ubrzo zatim počeo je slabjeti. Tuberkuloza mu je oduzimala snagu i postupno ograničavala sudjelovanje u životu zajednice. Do Božića 1861. bio je toliko iscrpljen da mu duhovnik nije dopustio sići u crkvu na noćnu misu. Gabrijel je i tada nastavio pisati ocu, svjestan da se njegovi planovi za svećeništvo možda neće ispuniti. Bolest je prihvaćao u vjeri, bez zahtjeva da se oko njega stvori posebna pozornost, a subraća su pamtila njegovu mirnoću.

U veljači 1862. primio je popudbinu. Umro je ujutro 27. veljače u samostanu kod Isole del Gran Sasso, dva dana prije dvadeset četvrtoga rođendana. Uz njega su bili članovi zajednice. Otac Norbert poslije je svjedočio da je u posljednjim trenutcima Gabrijel posebno zazvao Mariju i da je vjerovao kako ju je ugledao. Ostaje to svjedočanstvo čovjeka koji ga je poznavao i pratio; sigurno je da je mladi pasionist do kraja ostao privržen Gospi čije je ime nosio.

Pokopan je u samostanskoj crkvi. Nakon njegove smrti pasionisti su morali napustiti samostan, ali sjećanje na njega u okolici nije iščeznulo. Kada se počelo govoriti o prijenosu njegovih posmrtnih ostataka, stanovnici Isole željeli su da ostane među njima. Grob je postupno postao mjesto molitve i hodočašća. Papa Pio X. proglasio ga je blaženim 31. svibnja 1908., a papa Benedikt XV. svetim 13. svibnja 1920. U njegovu čast izraslo je veliko svetište podno Gran Sassa, a Crkva ga časti i kao zaštitnika mladih. Njegov je spomendan 27. veljače.