Sveti Franjo Spinelli

U životu svetoga Franje Spinellija euharistijsko klanjanje i skrb za ljude koje su drugi ostavljali bez pomoći pripadali su istoj ljubavi. Taj je talijanski svećenik osnovao i vodio Sestre klanjateljice Presvetoga Sakramenta, a osobito se posvećivao siromašnima, bolesnima, djeci i osobama s invaliditetom. Njegovo djelo nije raslo bez lomova. Doživio je financijski slom, odlazak iz Bergama i bolan prekid s prvom zajednicom, a zatim je među sestrama u Rivolti d'Adda ponovno preuzeo službu duhovnoga oca. U tome je novom početku ostao vjeran onome što je nosio od mladosti: Krista prisutnoga u euharistiji treba ljubiti i prepoznavati u potrebnome čovjeku.

Rođen je 14. travnja 1853. u Milanu, u kući plemićke obitelji Stanga, kod koje su njegovi roditelji bili u službi. Roditelji su potjecali iz Verdella kraj Bergama. Sljedećega dana kršten je u milanskoj bazilici svetoga Ambrozija. Zbog majčina slaboga zdravlja prve je godine proveo kod dojilje u Verdellu, a potom se ponovno pridružio roditeljima. Njihov je posao zahtijevao česte selidbe uz obitelj kojoj su služili. Tako je dječak rano upoznao život u kojem dom nije bio trajno vezan uz jedno mjesto.

Sa šest godina postao je učenik zavoda Gallina u Cremoni. Ondje je 19. svibnja 1861. u crkvi svete Agate primio potvrdu. Dobri školski rezultati potaknuli su roditelje da mu, uz znatna odricanja, omoguće daljnju naobrazbu. Godine 1863. upisali su ga u ugledni zavod svetoga Aleksandra u Bergamu. Prošao je gimnazijsko i licejsko školovanje, a u tim je godinama pristupio i prvoj ispovijedi te prvoj pričesti. Škola, obiteljska vjera i sakramentalni život postupno su oblikovali njegov put.

Majka mu je pokazivala vjeru i izvan crkve. Zajedno su posjećivali siromašne i bolesne, pa je od djetinjstva poznavao potrebe ljudi kojima su materijalna oskudica i bolest sužavale život. Posebno su ga privlačila djeca i oni koji nisu imali dovoljno zaštite. Njegov kasniji poziv zato nije nastao odvojen od tih ranih susreta. U svećeničkoj službi i u osnivanju redovničke zajednice razvijalo se ono što je već učio uz majku: stati uz čovjeka kojemu je potrebna pomoć.

Važnu je ulogu u razlučivanju njegova zvanja imao isusovac Giovanni Maj. Franjo je uz duhovno vodstvo prepoznao poziv na svećeništvo, a roditelji su ga poduprli. Ušao je u biskupijsko sjemenište u Bergamu. Budući da je bio krhka zdravlja, teologiju je pohađao kao vanjski učenik. Četiri godine odlazio je na predavanja iz župe svetoga Aleksandra in Colonna, gdje je stanovao kod ujaka, župnika Pietra Cagliarolija. Tako je pripravu za svećeništvo povezivao sa svakodnevicom župne zajednice i blizinom iskusnoga svećenika.

Za svećenika je zaređen 17. listopada 1875. u Bergamu. Imao je dvadeset i dvije godine. Iste je godine s bergamskim hodočasnicima otišao u Rim na Jubilej koji je proglasio papa Pio IX. Među rimskim bazilikama posebno je mjesto u njegovu životu dobila Sveta Marija Velika. Moleći pred relikvijama Isusovih jaslica, osjetio je unutarnje nadahnuće za zajednicu žena koje bi se danju i noću klanjale Isusu u Presvetome Sakramentu. Iz te bi molitve crpile ljubav za služenje siromašnima koji su trebali njegu, odgoj i pouku.

Spinelli se poslije u pismu vraćao tomu rimskom iskustvu. Opisivao ga je kao snažan molitveni trenutak u kojem je pred sobom vidio zajednicu posvećenu euharistijskomu klanjanju. To se nadahnuće nije odmah pretvorilo u ustanovu. Po povratku u Bergamo prihvaćao je poslove koje mu je povjeravao biskup: predavao je vjeronauk učenicima zavoda svetoga Aleksandra, propovijedao po župama i ispovijedao redovnice. Surađivao je i sa svećenikom Luigijem Palazzolom. U tim je službama učio kako mladoga čovjeka poučavati vjeri, kako pratiti duhovni život i kako se zauzimati za ugrožene.

Nakon nekoliko godina susreo je Caterinu Comensoli, poslije poznatu pod redovničkim imenom Gertruda. Povezivala ih je želja da život posvete klanjanju Kristu u euharistiji i služenju siromašnima. Uslijedili su razgovori, međusobno upoznavanje i susreti s bergamskim biskupom Camillom Gaetanom Guindanijem. Dana 15. prosinca 1882. Spinelli i Comensoli započeli su s prvim pratiljama zajedničko djelo u Bergamu. Na njegovu je početku bio sat klanjanja pred slikom Srca Isusova. Molitva i konkretna pomoć potrebnima od prvoga su dana pripadale istomu pothvatu.

Početak je bio vrlo plodan. U samo tri godine zajednica je narasla na približno stotinu sestara, a oko dvjesto osoba primalo je njezinu pomoć i skrb. Takav je rast tražio prostor, sredstva i odgovornost za mnoge živote. Spinelli se našao opterećen kupnjama i financijskim obvezama koje više nije mogao podmirivati. U siječnju 1889. morao je proglasiti stečaj. Kriza je pogodila djelo u koje je uložio svoj svećenički rad i nadu te je dovela do njegova udaljavanja iz ustanove i iz bergamske biskupije.

U tome se razdoblju pokazala druga strana njegove euharistijske duhovnosti: prihvaćanje poniženja bez odustajanja od ljubavi. Bol zbog gubitka nije nestala, ali Spinelli nije dopustio da posljednju riječ ima ogorčenost. Molio je, podnosio kušnju i praštao onima koji su ga povrijedili. Put ga je odveo u Rivoltu d'Adda, na području Cremonske biskupije. Primile su ga sestre tamošnje zajednice. Svećenik koji je ostao bez oslonca ponovno je našao ljude s kojima je mogao nastaviti služiti.

Obratio se cremonskomu biskupu Geremiji Bonomelliju i zamolio da bude primljen među njegove svećenike te da smije nastaviti započeto djelo. Biskup je isprva oklijevao, a zatim ga je prihvatio. U ožujku 1889. počelo je novo razdoblje Spinellijeva života i djelovanja. Zajednica u Rivolti razvijala se u velikoj oskudici, ali je nastavila živjeti od euharistijskoga klanjanja i služenja potrebnima. Bonomelli je 10. studenoga 1897. potpisao dekret o njezinu kanonskom ustanovljenju. Sestre u Bergamu nastavile su svoj put kao sakramentinke, s Gertrudom Comensoli kao utemeljiteljicom.

Više od dvadeset godina Spinelli je u Rivolti bio utemeljitelj i poglavar zajednice koja mu je bila povjerena. Odgajao je sestre za molitvu koja se pretače u strpljivu blizinu djeci, bolesnicima, osobama s invaliditetom i napuštenim siromasima. Nije bilo dovoljno otvoriti kuću: trebalo je iz dana u dan prihvaćati ljude čije potrebe nisu bile kratkotrajne ni lake. Njegovo očinsko vodstvo uključivalo je i čvrstoću i blagost. Sestre su učile da se vrijednost osobe ne mjeri njezinom snagom, zdravljem ili sposobnošću da uzvrati primljenu pomoć.

Zajednica se širila i otvarala nove kuće, među ostalim na području biskupija Como i Milano. Ni česte bolesti nisu Spinellija odvojile od odgoja sestara, propovijedanja i brige za siromašne. Bio je pozoran i prema svećenicima u teškoćama. Uz euharistijsku pobožnost njegovao je sinovsko pouzdanje u Mariju. U svetištu u Caravaggiu opetovano joj je povjeravao sestre i djelo posvećeno osobama s invaliditetom. Upravo među njima posebno se jasno očitovala njegova želja da Crkva pruži dom onima koje je drugdje teško bilo smjestiti i prihvatiti.

Umro je 6. veljače 1913., okružen sestrama, nakon bolne bolesti koju je strpljivo podnosio. Ostavio im je usmjerenje koje je sažimalo njegov život: ljubiti euharistiju, služiti najsiromašnijima i opraštati. Njegovi su posmrtni ostatci 1924. preneseni s groblja u Rivolti d'Adda u crkvu matične kuće. Ondje je zajednica nastavila čuvati spomen na svećenika koji je s njom dijelio i siromaštvo novoga početka i radost rasta.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 21. lipnja 1992. u Caravaggiu, na svetkovinu Tijelova. Papa Franjo proglasio ga je svetim 14. listopada 2018. na Trgu svetoga Petra u Rimu. Njegov se spomendan slavi 6. veljače. Crkva u njemu prepoznaje svećenika čije je klanjanje sazrijevalo u služenju i praštanju. Nakon gubitka prvoga djela ostao je sposoban ponovno prihvatiti odgovornost za druge. Zato njegov život posebno govori o vjernosti koja se nastavlja i kada se sigurnosti izgube, a ljubav mora ponovno pronaći svoj svakodnevni oblik.