Sveti Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj

U vremenu u kojemu su se katolici i protestanti često susretali preko oštrih granica, sveti Franjo Saleški govorio je jasno o vjeri, a čovjeku pristupao strpljivo. Bio je misionar u Chablaisu, ženevski biskup koji nije mogao živjeti u Ženevi, duhovni voditelj mnoštva laika i suosnivač Reda pohođenja svete Marije. Nije držao da je pobožnost povlastica samostana. U njegovu je učenju svaki poziv, od obiteljskoga doma do upravljanja biskupijom, mogao postati prostor vjernosti Bogu.

Rodio se 21. kolovoza 1567. u dvorcu Sales u Savoji. Kao najstarijemu sinu plemićke obitelji otac mu je namijenio uglednu pravničku i javnu službu. Franjo je stekao široko humanističko obrazovanje, učio kod isusovaca u Parizu, a potom u Padovi studirao pravo i teologiju. Uz knjige su pripadale i vještine mladoga plemića: jahanje, mačevanje i dvorsko ophođenje. Sve je to poslije mogao upotrijebiti u susretu s ljudima različita staleža, premda se njegov vlastiti poziv postupno udaljavao od karijere koju je obitelj očekivala.

Pariške su godine za Franju donijele i mučno duhovno iskušenje. Rasprave o predestinaciji potaknule su u njemu strah da bi mogao biti odbačen od Boga. U crkvi Saint-Étienne-des-Grès molio je pred Marijinom slikom i odlučio ljubiti Boga, prepuštajući mu svoju sudbinu. Ta molitva nije izbrisala svaku buduću teškoću, ali je usmjerila njegovo razumijevanje vjere: pouzdanje u Božju dobrotu postalo je važnije od neprestanoga preispitivanja vlastita stanja. Kasnije će ljudima koje je vodio savjetovati da se nakon pada vrate Bogu ponizno i mirno, bez očajavanja.

Po završetku studija vratio se u Savoju. Otac mu je pripremao mjesto u senatu i ženidbu, no Franjo je želio postati svećenikom. Nakon obiteljskoga protivljenja zaređen je 1593. i postao prošt ženevskoga kaptola. Prve je propovijedi oblikovao razumljivo, ne zadovoljavajući se učenim nadmetanjem. Znao je da se istina mora izreći, ali i da način na koji se izriče može otvoriti ili zatvoriti srce slušatelja.

Godine 1594. njegov biskup Claude de Granier poslao ga je u Chablais, područje južno od Ženevskoga jezera koje je nakon političkih promjena ponovno bilo pod savojskom vlašću, dok je među stanovništvom prevladavala reformirana vjera. Poslanje je bilo teško i nesigurno. Franjo je nailazio na otpor, vrata za javno propovijedanje često su mu bila zatvorena, a putovanja su nosila opasnosti. Zato je razgovarao s ljudima pojedinačno, obilazio naselja i sastavljao kratke pisane pouke koje su se mogle ostaviti pod vratima kuća. U njima je obrazlagao katoličko vjerovanje onima koji ga nisu htjeli slušati u crkvi. Njegova ustrajnost nije isključivala odlučnost u raspravi; s vremenom je i sam bolje upoznao granicu između obrane uvjerenja i tvrdoglavosti koja ne čuje drugoga.

Chablais nije bio samo mjesto njegovih rasprava. Ondje je učio govoriti o vjeri ljudima čije su odluke bile povezane s obitelji, susjedstvom i političkom pripadnošću. Obraćenje nije želio svesti na pobjedu u prepirci. Poslije su se o plodovima njegova rada prenosile velike brojke, ali pouzdanije od njih ostaje slika svećenika koji se vraćao istim ljudima, pisao im i razgovarao s njima. Pisanu je riječ upotrijebio kao put do osobnoga susreta.

Franjo je 1599. imenovan biskupom koadjutorom, a 1602. preuzeo je Ženevsku biskupiju. Ženeva je bila pod kalvinističkom vlašću, pa je biskup živio u Annecyju. Ta udaljenost od naslovnoga sjedišta nije ga udaljila od naroda: obilazio je župe, propovijedao, ispovijedao, poučavao i nastojao obnoviti život klera. Od svećenika je tražio ozbiljnost u službi, a od sebe jednaku raspoloživost. Njegova je biskupija obuhvaćala siromašna planinska područja, gdje je trebalo prijeći duge putove da bi se došlo do raspršenih zajednica. Nije se oslanjao samo na biskupsku upravu. Slušao je pojedince, odgovarao na pisma i nalazio vrijeme za one koji nisu imali društveni položaj. U crkvenoj obnovi nakon Tridentskoga sabora povezivao je pouku, sakramentalni život i osobni susret. Blagost po kojoj je postao poznat bila je povezana s radom i strpljenjem, a ne s ravnodušnošću prema istini.

Tijekom jedne diplomatske zadaće u Parizu 1602. susreo je ljude različitih staleža koji su željeli ozbiljno živjeti vjeru usred svojih poslova. Ti su susreti proširili njegovo pastoralno vidno polje. Govorio je ženama i muškarcima koji nisu namjeravali napustiti obitelji, sudove, dvor ili trgovinu, ali su pitali kako ondje služiti Bogu. Duhovno vodstvo koje im je pružao tražilo je pozornost na stvarne dužnosti: ono što je prikladno redovniku ne mora biti moguće roditelju ili obrtniku. U njegovim pismima zato nema jednoga vanjskog obrasca za sve.

Iz savjeta jednoj osobi postupno je nastao Uvod u pobožni život, poznat i po imenu zamišljene čitateljice Filotee. Knjiga je pozvala ljude u svijetu na molitvu, sakramente, vršenje dužnosti i ljubav prema bližnjima. Franjo nije tražio da se brak, posao ili javna odgovornost napuste kako bi se živjelo sveto. Tražio je da čovjek u vlastitu zvanju razlučuje što ga približava Bogu, a što mu zarobljava srce. Razlikovao je istinsku pobožnost od mnoštva pobožnih radnji koje ne donose plod ljubavi. Znao je da i pretjerana zaokupljenost vlastitom duhovnom savršenošću može čovjeka učiniti nestrpljivim prema drugima. Zato je poučavao kako u molitvi i svakodnevnim odlukama uskladiti gorljivost s razboritošću. Pobožnost bez ljubavi prema bližnjemu, poštenja u poslu i vjernosti obitelji ne bi bila zrela pobožnost. Time je širokoj publici otvorio put ozbiljnoga duhovnog života.

U Raspravi o ljubavi prema Bogu, upućenoj zrelijemu čitatelju kojega naziva Teotimom, razvio je dublje promišljanje o Božjoj milosti i čovjekovu slobodnom odgovoru. Promatrao je kako Bog privlači ljudsko srce, ne lomeći njegovu slobodu, te kako se ljubav prema Bogu potvrđuje djelatnom ljubavlju prema ljudima. Nije podcjenjivao obraćenje, molitvu ili samosvladavanje. Ipak, srce njegove duhovnosti nije bilo natjecanje u izvanjskoj strogosti, nego ljubav koja čovjeka pokreće na vjernost i u malim djelima. Kontemplacija za njega nije završavala odmakom od potreba bližnjih; ono što se primi u molitvi trebalo je postati strpljivost, služenje i milosrđe. Pisao je učenim jezikom kada je trebalo razložiti zahtjevno pitanje, ali su mu slike iz svakodnevnoga života pomagale da i složenu misao učini bliskom.

Posebno je važno bilo prijateljstvo sa svetom Ivanom Franciskom de Chantal, udovicom koju je duhovno pratio. Njihova pisma pokazuju uzajamno povjerenje i ozbiljnost zajedničkoga razlučivanja. Ivana Franciska nije bila tek primateljica Franjinih savjeta: s njim je nosila odgovornost za novu zajednicu, njezine sestre i rast u duhu koji su zajedno oblikovali. Godine 1610. u Annecyju osnovali su Red pohođenja svete Marije. Franjo je želio zajednicu obilježenu poniznošću, jednostavnošću i ljubavlju, otvorenu i ženama kojima su dob ili zdravlje otežavali ulazak u strože redove. U početku se razmišljalo i o služenju bolesnima i siromašnima izvan kuće; red je poslije poprimio klauzurni oblik. Njegov je temeljni duh ostao poziv da se Bogu pripada u svakodnevnoj vjernosti, bez potrage za izvanrednim ugledom. Sestre su trebale svjedočiti da se duboka molitva može povezati s jednostavnim kućnim dužnostima, pažnjom prema zajednici i tihom poniznošću.

Tisuće pisama svjedoče o širini Franjine službe. Savjetovao je redovnice i redovnike, plemkinje i služavke, one koji su bili na početku obraćenja i one koji su već dugo molili. Znao je ohrabriti čovjeka koji je posrnuo, ali i upozoriti onoga koji je u vlastitoj pobožnosti postao samodostatan. U duhovnom vodstvu nije želio proizvesti strah od svakoga pogrešnog koraka. Želio je da osoba raste u slobodnoj poslušnosti Bogu, razlikujući strah koji sputava od savjesti koja potiče na dobro. Premda je u sebi poznavao žestinu, u ophođenju je nastojao steći krotkost. Zato njegova blagost nije bila laka narav bez napora, nego krepost koja se učila u odnosu s Bogom i ljudima.

Posljednje godine donijele su mu iscrpljenost. Na putu u Lyon 1622., poduzetom radi diplomatske dužnosti, i dalje je primao ljude, ispovijedao i razgovarao s njima. Boravio je skromno uz kuću sestara Pohođenja. Ondje je 28. prosinca 1622. umro nakon nagla pogoršanja zdravlja. Pokopan je u Annecyju. Papa Aleksandar VII. proglasio ga je blaženim 1661., a svetim 1665.; papa Pio IX. uvrstio ga je 1877. među crkvene naučitelje. Njegov se spomendan slavi 24. siječnja. Poslije je proglašen i zaštitnikom katoličkih pisaca i novinara, što podsjeća na način na koji je u Chablaisu znao doći do onih koji ga nisu mogli ili nisu željeli slušati.

Franjo Saleški ostavio je Crkvi pouku da istina i ljubav ne smiju postati suparnice. Od teške mladenačke tjeskobe do biskupske službe učio je povjeriti se Božjoj dobroti, a zatim je pomagao drugima da isti oslonac pronađu u vlastitu životu. Nije se odrekao jasnoće katoličke vjere ni onda kada su vjerske podjele to od njega tražile veliku hrabrost. Svetost koju je naviještao nije bila daleka od kuće, posla, bolesti ili odgovornosti. Rasla je ondje gdje čovjek iz dana u dan prima Božju milost i odgovara joj ljubavlju.