Sveti Franjo Paolski, pustinjak

Jakov Martotille i njegova zaručnica vjenčali su se i živjeli u gradu Paoli, u najjužnijem dijelu Italije. Tijekom prvih godina braka nisu mogli začeti dijete. Budući da su bili pobožni katolici, obratili su se molitvi i zazvali zagovor Svetoga Franje Asiškoga. Njihove su molitve bile uslišane kada su bili blagoslovljeni rođenjem sina. Kao izraz zahvalnosti Svetomu Franji Asiškomu, bračni par svome je sinu dao ime Franjo.

Dok je još bio dojenče, Franjo je obolio od otekline na očima, što je ugrožavalo njegov vid. Martotilleovi su se ponovno obratili zagovoru Svetoga Franje Asiškoga za ozdravljenje. Prema pobožnom srednjovjekovnom običaju, zavjetovali su se da će, ako njihov sin ozdravi, povjeriti ga na godinu dana jednom samostanu kad bude dječak, kako bi ondje bio odgajan i oblikovan u življenju vjere. Njihovo je dijete doista bilo izliječeno, a njegovi su roditelji poslije ispunili svoj zavjet.

Još kao dječak, Franjo je pokazivao mnoge znakove pobožnosti. Redovito se uzdržavao od mesa kao pokore, tražio je samoću i nalazio veliku radost u molitvi. Kada je s trinaest godina bio povjeren brizi franjevaca (u obližnjem samostanu svetoga Marka), njegova ljubav prema Bogu i odanost molitvi i pokori još su više porasle. Premda nije bio zavjetovani redovnik, živio je franjevačke zavjete na način koji je nadilazio čak i same fratre. Nakon što je vjerno proveo ondje godinu dana, u skladu sa zavjetom svojih roditelja, Franjo se zajedno s njima uputio na hodočašće na sjever, u Asiz. Zaustavivši se putem u Rimu i na drugim mjestima, završili su svoje hodočašće i vratili se kući u Paolu.

Po povratku u Paolu, Franjina je želja za molitvom, pokorom i samoćom postala još snažnija. Kao odgovor na to, Franjo je zamolio oca dopuštenje da živi kao pustinjak. Otac mu je udovoljio, dopustivši mu da živi na obližnjem dijelu svojega posjeda. Franjo je brzo otkrio da mu pustinjački život potpuno odgovara i da je to njegov poziv. Jedini je problem bio to što su njegovu samoću prečesto prekidali dobronamjerni posjeti. Kako bi to riješio, preselio se na još zabačenije mjesto i nastanio u špilji uz more. U toj se „pustinji” Franjo potpuno oslanjao na božansku providnost. Jeo je ono što je mogao sabrati sa zemlje i ono što bi mu ljudi s vremena na vrijeme donijeli. Postelja mu je bila zemlja, a jastuk kamen ili klada. Tako je živio šest godina, sam, u miru i ispunjenju.

Kad je Franji bilo oko dvadeset godina, njegov je sveti primjer nadahnuo još dvojicu mladića da mu se pridruže u samoći. Uz pomoć nekih mjesnih građana, koje je nadahnuo Franjin poziv, sagradili su male pustinjačke nastambe i kapelicu u koju je dolazio obližnji svećenik slaviti misu za njih. Njih trojica živjela su zajedničkim životom molitve, pokore i samoće. U godinama koje su slijedile, i drugi su se osjećali privučenima da im se pridruže i žive kao pustinjaci. Tijekom sljedećih desetljeća mjesni je nadbiskup Franji i njegovim drugovima dao dopuštenje da sagrade veću crkvu i samostan, a papa Siksto IV. zatražio je od Franje da službeno sastavi pravilo života i podnese ga na odobrenje. Papa je tim Božjim ljudima dao i ime „Pustinjaci svetoga Franje”. Nekoliko godina poslije papa Aleksandar VI. promijenio je njihovo ime u „Pustinjaci reda najmanjih”, a potom jednostavno u „Red najmanjih”, odnosno najmanja braća. To je pojednostavljeno ime značilo da ih se ima smatrati najmanjima među svim redovnicima. U svemu što su činili tražili su neznatnost i poniznost kao svoj središnji cilj.

Mnogi su ubrzo upoznali i zavoljeli novoutemeljene pustinjake koji su nastojali potaknuti obnovu korizmene pokore među vjernicima tako što su sami živjeli trajnu korizmu. Ta njihova trajna pokora sastojala se u tome da su svoju prehranu ograničavali samo na bilje, uzdržavajući se ne samo od mesa i jaja nego od svega što potječe od životinja. Taj je post postao četvrti zavjet reda, uz siromaštvo, čistoću i poslušnost.

Kada je Isus hodio zemljom, neprestano je činio čudesa, koja su u očima njegovih prvih sljedbenika potvrđivala njegov sveti identitet. Po milosti Božjoj i Franjo Paolski učinio je mnoga čudesa, čitao misli i govorio proročki. Jednoga je dana Franjo putovao prema Siciliji i ogladnio. Putem je susreo neke siromašne ljude koji su tražili posao te ih zamolio za hrane, ali oni nisu imali ništa. Franjo im je rekao da pogledaju u svoje torbe, i ondje su našli svježe pečen kruh koji se, činilo se, umnažao dok su jeli. Drugom zgodom neki je lađar odbio prevesti Franju na Siciliju jer je bio siromašan i nije mu mogao platiti, pa je Franjo jednostavno prešao preko mora na svojem plaštu. U drugim se prilikama govori da je Franjo uskrisivao mrtve, ozdravljao bolesne i uzete, zaustavljao pošasti, izgonio zloduhe, proročki govorio biskupima, papama i kraljevima te činio mnoga druga čudesa.

Kao plod Franjina sveta života, združena s čudesnim znamenjima, mnogi su ga tražili unatoč njegovu pozivu na samoću. Pape su ga pozivale, a kraljevi tražili njegov savjet. Kroz sve to Franjo je neprestano naviještao da je sve što čini učinjeno „iz ljubavi”. Ljubav, čista i sveta ljubav milosrđa, bila je jedina svrha njegova života.

U devedeset i prvoj godini života Franjo je osjetio da mu se približava smrt pa se za posljednja tri mjeseca ponovno povukao u potpunu samoću. Na Veliki četvrtak ispovjedio se, primio svetu pričest i molio se pripravljajući se za smrt. Sveta mu je smrt došla na Veliki petak, 2. travnja 1519. Živio je trajnu korizmu tijekom cijeloga života; stoga je bilo prikladno da njegova korizma završi na Veliki petak. Samo dvanaest kratkih godina poslije papa Leon X. proglasio je Franju svetim. Pedeset i tri godine nakon njegove smrti skupina francuskih kalvinista provalila je u crkvu u kojoj je bio pokopan, raskopala njegov grob i našla njegovo neraspadnuto tijelo. Brzo su oskvrnuli njegovo tijelo i spalili ga kako se vjernici više ne bi molili pred njegovim grobom. Taj posljednji čin poniznosti, koji je Bog dopustio Svetomu Franji Paolskomu prihvatiti, proizašao je iz nebeske slave.

Od najranije dobi Franjo je osjećao da ga Bog poziva na radikalan poziv. Franjo je odgovorio na takav način da su njegova djela brzo postala izvanredna. Svaki je od nas pozvan na izvanredan život svetosti. Pozvani smo postati radikalni, potpuno predani Bogu, čineći sve iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Razmatraj koliko si svakoga dana radikalan i produbi svoju predanost korjenitoj svetosti kako bi ono „radikalno” s vremenom za tebe postalo normalno, baš kao što je bilo za svetoga Franju.