Sveti Franjo Paolski

Sveti Franjo Paolski bio je kalabrijski pustinjak i utemeljitelj Reda najmanjih. Rođen je 27. ožujka 1416. u Paoli, gradiću na tirenskoj obali južne Italije. Roditelji su mu bili skromna podrijetla i sina su nazvali po Franji Asiškomu, kojemu su se molili za potomstvo. Veza s franjevačkom tradicijom obilježila je i njegove prve korake, ali Franjo Paolski poslije je oblikovao zasebnu zajednicu s vlastitim pravilom i izrazito strogim načinom života.

Kao dječak proveo je godinu dana u franjevačkom samostanu u San Marcu Argentanu, prema zavjetu koji su njegovi roditelji dali tijekom njegove bolesti. Ondje je naučio čitati i upoznao uređen redovnički život. Nakon toga s roditeljima je hodočastio u Asiz i Rim. Po povratku u Paolu, uz njihovo dopuštenje, povukao se u samoću. Najprije je boravio blizu grada, a potom u špilji na obali, gdje je više godina živio u molitvi, postu i tjelesnom radu.

Njegova samoća nije dugo ostala potpuna. Mladiće koji su željeli dijeliti takav život privukao je njegov primjer. Oko 1435. ili 1436. nastala je prva mala zajednica. Stanovnici okolice pomogli su izgraditi ćelije i kapelu, a broj pustinjaka postupno je rastao. Do sredine stoljeća u Paoli su podignuti veći samostan i crkva. Franjo nije bio zaređen za svećenika; ostao je redovnik laik, dok su svećeničku službu u zajednici obavljali drugi članovi.

Zajednica je isprva nosila naziv pustinjaka svetoga Franje Asiškoga. Mjesni nadbiskup odobrio ju je 1470., a papa Siksto IV. potvrdio 1474. Papa Aleksandar VI. poslije je prihvatio pravilo i dao članovima ime Najmanji, latinski Minimi. Naziv je izražavao Franjin ideal: braća nisu trebala tražiti ugled ni prvenstvo, nego živjeti kao najmanji među vjernicima.

Uz uobičajene redovničke zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, Franjo je uveo trajni korizmeni način života. Članovi su se uzdržavali od mesa, jaja, mlijeka i drugih namirnica životinjskoga podrijetla. Takva strogost nije bila zamišljena kao prehrambeni program, nego kao trajna pokora i škola samosvladavanja. Red je poniznost povezivao s nenasiljem i jednostavnošću. Franjo je inzistirao da vanjska stega nema vrijednosti bez obraćenja savjesti i međusobne ljubavi.

Nove su zajednice osnovane u Paternu Calabru, Spezzanu, Coriglianu, Crotonu i na Siciliji. Uz muški red razvile su se ženske zajednice i treći red za ljude koji su njegov duh željeli živjeti u svijetu. Franjo je među narodom stekao glas čovjeka molitve i čudotvorca. Najpoznatija predaja govori kako je, nakon što mu je lađar odbio prijevoz, položio plašt na more i prešao Mesinski tjesnac. Takve pripovijesti pripadaju njegovu hagiografskom liku; povijesno je sigurno da je djelovao na objema stranama tjesnaca i privlačio velik broj sljedbenika.

Franjo nije šutio ni pred moćnicima. Izvori pamte njegove prijekore napuljskomu kralju zbog nepravedna postupanja i poreznog opterećenja siromašnih. Njegov autoritet nije proizlazio iz crkvenoga čina, obrazovanja ili plemićkoga položaja, nego iz dosljednosti života. Upravo je zato postao tražen savjetnik ljudi koji su raspolagali vlašću kakvu on nikada nije želio.

Sačuvana pisma pokazuju da se nije bavio samo osobnom pobožnošću. Pisao je o miru među vladarima, pravednosti i potrebi popravljanja učinjene štete. Ljude koji su od njega tražili čudo često je usmjeravao prema promjeni života. U njegovu shvaćanju tjelesno ozdravljenje nije bilo odvojeno od pomirenja, poštenja i brige za bližnje. Zato se njegov ugled širio među siromašnima, ali i među onima koji su morali donositi javne odluke.

Njegov odnos prema crkvenom priznanju zajednice također je bio praktičan. Premda je težio skrovitosti, znao je da rastućoj skupini trebaju pravilo, zakonit položaj i odgovornost prema crkvenoj vlasti. U tome mu je pomogao Baltasar de Spigno, pravnik i svećenik koji je isprva došao ispitati prestrogi način života pustinjaka, a zatim im se pridružio. Tako je mala laička zajednica postupno dobila ustroj koji joj je omogućio trajanje.

Francuski kralj Luj XI., teško bolestan i uplašen pred smrću, doznao je za kalabrijskoga pustinjaka i zatražio da dođe na dvor. Franjo je isprva odbijao napustiti svoju zajednicu. Tek nakon papine zapovijedi krenuo je 1483. u Francusku. Kralj je očekivao čudesno ozdravljenje, ali Franjo ga je usmjeravao prema prihvaćanju smrti, pomirenju i odgovornosti. Ostao je uz njega do smrti iste godine.

Lujev nasljednik Karlo VIII. također je cijenio Franju, tražio njegov savjet i podupirao osnivanje samostana Najmanjih u Francuskoj i Rimu. Nakon Karlove smrti kralj Luj XII. nije mu dopustio povratak u Kalabriju. Franjo je tako posljednja desetljeća života proveo u Plessis-lez-Toursu. Premda okružen dvorom, zadržao je jednostavan pustinjački način života i upravljao širenjem reda.

U posljednjim danima povukao se u samoću. Na Veliki četvrtak 1507. okupio je braću i potaknuo ih na međusobnu ljubav i vjernost pravilu. Umro je sljedećega dana, 2. travnja 1507., u dobi od devedeset i jedne godine. Pogrešna godina 1519. u jednom lokalnom izvoru zapravo je godina njegove kanonizacije, dok brojni drugi izvori potvrđuju smrt 1507.

Papa Leon X. proglasio ga je svetim 1. svibnja 1519., samo dvanaest godina nakon smrti. Njegov se spomendan slavi 2. travnja. Štuje se kao zaštitnik Kalabrije i pomoraca, a uz njega se vežu brojna talijanska i francuska mjesta. Red najmanjih nastavio je djelovati u Europi i izvan nje.

Franjin život pokazuje neobičan spoj povučenosti i javnoga utjecaja. Nije napustio pustinjački ideal kada je stupio na kraljevski dvor; upravo mu je neovisnost o časti omogućila govoriti vladarima otvoreno. Naziv Najmanji sažima njegovu duhovnu ostavštinu: veličina se ne mjeri položajem, nego spremnošću na poniznost, mir i služenje.

Njegov dugi život povezao je kalabrijsku obalu, sicilijanske gradove i francuski kraljevski dvor. Na svakom je mjestu ostao laik i pustinjak, bez težnje za svećeničkim ili biskupskim naslovom. Upravo je ta dosljednost dala vjerodostojnost njegovim zahtjevima. Od braće je tražio ono što je sam živio: jednostavnost, odricanje od nasilja, trajnu pokoru i svijest da se zajednica gradi ljubavlju, a ne ugledom.