Sveti Franjo Ksaverski, svećenik

Francisco de Jasso y Azpilicueta (Franjo) rodio se u plemićkoj obitelji u dvorcu Xavier u Kraljevini Navari, kao najmlađi od više djece. Njegov je otac bio seneshal, odnosno upravitelj kraljevskoga dvora kralja Navare, te je imao važnu upravnu, financijsku i sudsku vlast. Godine 1512., kad je Franji bilo šest godina, kralj Aragona i namjesnik Kastilje napao je Kraljevinu Navaru, što je imalo razorne posljedice za bogatstvo i moć Franjine obitelji. Tri godine poslije umro mu je otac. U dobi od devetnaest godina Franjo je otišao u Pariz studirati filozofiju i slobodne umjetnosti. Kao što je tada bilo uobičajeno, služio se imenom Franjo Ksaverski, poistovjećujući se sa svojim zavičajem, dvorcem Xavier.

Franjo je na Pariško sveučilište došao sa svjetovnim ambicijama. Nakon četiri godine provedene na sveučilištu, Franjo i njegov sustanar Petar Favre primili su novoga studenta koji je bio petnaest godina stariji od njih: Ignacija Lojolskoga. Ignacije je došao u Pariz studirati teologiju kao pripravu za svećeničko ređenje, nakon što je doživio korjenito obraćenje. Poslije svoga obraćenja Ignacije je počeo zapisivati svoja iskustva u ono što će postati jedan od najvećih programa obraćenja ikada napisanih: Duhovne vježbe svetoga Ignacija Lojolskoga. Kad je postao sustanar Petra i Franje, Ignacije je radio na toj dvojici, nastojeći ih obratiti i potaknuti da mu se pridruže u novoj redovničkoj družbi koju je želio osnovati. Petar je bio otvoren, ali Franjo nije. Ustrajnošću Ignacijevom Franjino je srce doživjelo obraćenje te je osjetio poziv da prigrli svećeničku službu.

Nakon četiri godine studija Franjo je 1530. stekao naslov magistra i počeo predavati na sveučilištu. Četiri godine poslije Ignacije i šestorica drugova, među kojima je bio i Franjo, prigrlili su zajedničko poslanje: posvetiti se Bogu i živjeti kao drugovi. Na brežuljku Montmartreu, iznad grada Pariza, ta su sedmorica položila privatne zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti rimskomu prvosvećeniku, s odlukom da obraćaju nevjernike u Svetoj Zemlji. Nakon tih privatnih zavjeta Franjo je sljedeće tri godine studirao teologiju prije nego što je 1537., u dobi od trideset i jedne godine, zaređen za svećenika. Zajedno sa svojim drugovima Ignacije je 1539. sastavio formalno pravilo života za njihovu novu družbu, koje je sljedeće godine odobrio papa Pavao III., čime je službeno ustanovljena Družba Isusova, kasnije nazvana isusovci, što znači „Isusovi drugovi“.

U središtu isusovačke duhovnosti nalaze se Duhovne vježbe svetoga Ignacija, utemeljene na njegovu vlastitom obraćenju. Franjo Ksaverski bio je među prvima koji su se njima služili kako bi produbili svoj molitveni život i zajedništvo s Bogom. Te su vježbe, zajedno s duhovnom potporom i ohrabrenjem njegove braće — osobito Ignacija — preobrazile Franju u jednoga od najvećih misionara u povijesti Crkve.

Tijekom prve tri godine svoga svećeništva otac Franjo Ksaverski skrbio se za siromašne i bolesne te produbljivao svoj molitveni život, najprije u Veneciji, a potom u Rimu. Desetljećima prije toga portugalski su istraživači osvojili i kolonizirali Gou, grad na zapadnoj obali Indije. Godine 1540., čuvši izvješća o nemoralnu ponašanju portugalskih kolonizatora u Goi, portugalski je kralj zamolio papu da pošalje misionare u Gou kako bi ondje pomogli. Budući da je Družba Isusova bila tek osnovana i mlada, papa je prepoznao isusovce kao idealnu skupinu za to poslanje. Primivši tu molbu, otac Ignacije Lojolski odabrao je dvojicu svojih prvih drugova za misiju. Kad se jedan razbolio, Ignacije je izabrao oca Franju te ga poslao u Portugal da stupi pred kralja i kraljicu. Godine 1541., u dobi od trideset i pet godina, nakon što ga je papa imenovao apostolskim nuncijem za Istok, otac Franjo i dvojica isusovačkih drugova isplovili su prema Mozambiku, a zatim prema Goi, kamo su stigli 6. svibnja 1542.

Tijekom sljedećih deset godina misionarsko djelovanje oca Franje — putovanja, propovijedanje, obraćanje, katehiziranje, gradnja crkava, krštavanje i činjenje čudesa — bilo je tako opsežno da su ga poslije nazivali novim svetim Pavlom i „Apostolom Istoka“. Papa Pio X. proglasio ga je 1904. zaštitnikom vanjskih misija. Uz njegovo redovito misionarsko djelovanje propovijedanja, poučavanja i dijeljenja sakramenata, brojne predaje govore kako je otac Franjo liječio bolesne, utišavao oluju na moru, uskrisivao mrtve i propovijedao darom jezika, karizmom po kojoj je govorio svojim jezikom, a drugi su ga slušali na svome.

Po dolasku na svoje prvo misijsko područje u Goi, otac Franjo i njegovi drugovi služili su među portugalskim doseljenicima. Premda su ondje bili biskup i dijecezanski svećenici, postojala je potreba za propovjednicima koji bi narod pozvali na obraćenje. Počeo je njegujući bolesne, čime je zadobio poštovanje ljudi. Djecu je pak okupljao tako što je hodao gradom i zvonio zvoncem, pozivajući ih da ga slijede u crkvu, gdje ih je poučavao o Isusu. Djeca su zatim vjeru prenosila svojim obiteljima i prijateljima. Nakon nekoliko mjeseci otac Franjo doznao je za mnoge domoroce duž južne obale i na krajnjem jugu Indije koji su bili kršteni godinama prije, ali nikada nisu bili poučeni ni učvršćeni u vjeri. U želji da služi tim ljudima, otac Franjo i domaći svećenici iz sjemeništa u Goi otputovali su na jug, poučavali, dijelili sakramente i uz pomoć domaćega stanovništva gradili desetke crkava. Mnogi nekršteni obratili su se, a tisuće su krštene tijekom te dvogodišnje misije. Premda su ga mnogi primili, drugi su mu se žestoko protivili. Ponekad se pokušalo i na njegov život, ali je ustrajao.

Tijekom desetljeća svoje misionarske djelatnosti otac Franjo uspostavio je misije u Malacci, na području današnje Malezije; na Začinskim otocima, na području današnje Indonezije; u Cochinu i priobalnim krajevima današnje Kerale u Indiji; te na otoku Šri Lanki. Godine 1548. otac Franjo napisao je svojoj isusovačkoj braći u Europi: „Svi portugalski trgovci koji dolaze iz Japana govore mi da ću, pođem li onamo, učiniti veliku službu Bogu, Gospodinu našemu, više nego među poganima u Indiji, jer su oni veoma razuman narod.“ Otac Franjo poslušao je njihov savjet i otplovio u Japan, kamo je stigao 15. kolovoza 1549. u Kagoshimu, postavši tako prvi strani misionar koji je dospio u tu zemlju. S njim su bili japanski obraćenik po imenu Anjiro (čije je kršćansko ime bilo Pavao), jedan isusovački svećenik i jedan brat laik. Nakon što je mnogo mjeseci proveo učeći japanski jezik i prevodeći Evanđelje na japanski, uspio je pridobiti znatan broj obraćenika. Početni uspjeh oca Franje u Japanu bio je posljedica toga što je upoznao i poštovao mjesne običaje i kulturu, pa je Evanđelje mogao naviještati na način koji su Japanci mogli prihvatiti. Zahvaljujući tom njegovu temeljnom radu, katolička je vjera tijekom sljedećih šezdeset i pet godina narasla na više od 300.000 japanskih obraćenika. Sveti Franjo Ksaverski poslije je o Japancima napisao: „To su najbolji ljudi koji su dosad otkriveni i čini mi se da se među nevjernicima ne može naći narod koji bi ih nadmašio.“ Do kraja stoljeća, međutim, japanski su kršćani prošli kroz desetljeća teških progona i stotine tisuća mučeništava, pa je Crkva morala prijeći u skrovitost. Vjera se ipak prenosila s naraštaja na naraštaj te se ponovno javno pokazala sredinom devetnaestoga stoljeća.

Godine 1552. otac Franjo primio je poziv da otputuje u Kinu kako bi prvi put donio Evanđelje u tu zemlju. Tijekom putovanja se razbolio i umro na otoku Shangchuanu, nedaleko od obale kopnene Kine, u dobi od četrdeset i šest godina.

Procjenjuje se da je u deset godina intenzivna misionarskog rada sveti Franjo Ksaverski kopnom i morem prevalio oko 38.000 milja, kao prvi donoseći Evanđelje u mnoge krajeve Azije i krsteći oko 30.000 duša. Premda je mnogo pisao onima koje je ostavio u Europi, nikada se nije vratio; otkako je sa svojih devetnaest godina napustio obitelj, više ih nikada nije vidio. Njegov je život bio prava žrtva. Njegovo je tijelo naposljetku preneseno natrag u Gou, gdje je i danas pokopano i čašćeno. U čast njegovim mnogobrojnim krštenjima, 1614. godine odvojena je njegova ruka od tijela te se časti u crkvi Il Gesù, isusovačkoj crkvi u Rimu.

Sveti Franjo Ksaverski doista je bio novi sveti Pavao azijskim narodima. Njegova neprestana putovanja i osnivanje misijskih crkava duboko su posijali sjeme vjere u tlo kojim je prolazio. Premda je progonstvo kasnije prigušilo rast katoličanstva u Japanu, to je gušenje naposljetku samo produbilo postojanost i vjeru progonjenih. Dok častimo ovoga velikog Kristova apostola, razmatrajmo sve što je ostvario u samo deset kratkih godina. Dok to činite, promislite i o sljedećih deset godina vlastitoga života te se ponovno posvetite poslanju koje Krist ima za vas.