Sveti Franjo Borgija

Franjo Borgija poznavao je moć iznutra. Odrastao je u velikaškoj obitelji, služio na dvoru cara Karla V., upravljao Katalonijom i naslijedio vojvodstvo Gandíju. Poslije je, kao udovac i otac osmero djece, predao naslov sinu, stupio među isusovce i postao njihov treći vrhovni poglavar. Njegov se život ne može svesti na jednostavnu suprotnost između „svijeta” i samostana. U oba je razdoblja morao odlučivati o ljudima i ustanovama; promijenilo se ono čemu je želio podrediti svoje sposobnosti.

Rođen je 28. listopada 1510. u Gandíji, u današnjoj Španjolskoj. Potjecao je iz obitelji Borja, poznate i pod talijanskim oblikom Borgia. Po očevoj je lozi bio praunuk pape Aleksandra VI., a po majčinoj povezan s aragonskom vladarskom kućom. Takvo podrijetlo otvaralo mu je vrata dvora, ali je donosilo i očekivanja o karijeri, braku i upravljanju obiteljskim dobrima. Kao mladić obrazovao se za javne dužnosti i neko vrijeme studirao filozofiju. Nije živio izdvojeno od političkoga života svojega doba: poznavao je njegovu privlačnost, ali i prolaznost položaja koji se u njemu osvajaju.

Godine 1529. oženio se Leonorom de Castro, portugalskom plemkinjom u službi carice Izabele. Imali su osmero djece. Car Karlo V. povjeravao mu je dvoranske zadaće, a obitelj je živjela blizu vladarskoga para. Franjo je tako stekao iskustvo upravljanja i pregovaranja koje će mu mnogo poslije koristiti u Družbi Isusovoj. Njegova redovnička budućnost nije nastala iz neuspjela obiteljskog života: brak i odgovornost za djecu bili su stvaran, dugotrajan dio njegove biografije.

Smrt carice Izabele 1539. snažno ga je pogodila. Pratio je njezino tijelo do Granade, gdje se, prema kasnijoj predaji, suočio s vidljivim tragovima raspadanja nekadašnje vladaričine ljepote. Ta je zgoda postala poznata u prikazima njegova obraćenja. Ne treba je pretvarati u jedini trenutak koji je odjednom promijenio sve njegove odluke. Franjo je i prije živio vjeru, a nakon pogreba nije odmah napustio javnu službu. Ipak, susret sa smrću pomogao mu je drukčije odmjeriti trajnost časti za kojima se na dvoru težilo.

Iste je godine imenovan potkraljem Katalonije. U toj je službi ostao do 1543., nastojeći održati red i voditi poslove pokrajine. Nakon očeve smrti postao je četvrti vojvoda Gandíje te se posvetio upravljanju obiteljskim posjedima. U njegovu se životu tada isprepliću javne dužnosti, briga za ženu i djecu, molitva i zanimanje za crkvenu obnovu. Upoznao je prve isusovce, među njima Petra Fabra, jednoga od najbližih suradnika Ignacija Loyolskoga. U Gandíji je podupirao njihov kolegij. To poznanstvo nije bilo kratka dvoranska naklonost novoj zajednici: s vremenom je postalo put prema odluci da joj se i sam pridruži.

Leonora je umrla 27. ožujka 1546. Njezina smrt otvorila je novo životno razdoblje, ali Franjo nije smio zanemariti dužnosti prema djeci. Uz Ignacijevo vodstvo postupno je uređivao obiteljske poslove, nastavio teološki studij i pripremao prijenos vojvodskoga naslova. Zavjete je položio 1548., dok njegov ulazak u Družbu još nije bio javno objavljen. Godine 1550. otputovao je u Rim i boravio u isusovačkoj kući s Ignacijem. Povratkom u Španjolsku odrekao se naslova u korist sina Carlosa. Za svećenika je zaređen 1551. godine. Odreći se vojvodstva za njega nije značilo odreći se obitelji; značilo je da više neće upravljati njome kao nositelj njezine svjetovne vlasti.

U prvim godinama svećeništva propovijedao je i pomagao ljudima u duhovnome životu. No njegove sposobnosti za organizaciju ubrzo su ga dovele do širih zadaća. Ignacije ga je 1554. imenovao povjerenikom Družbe Isusove za Španjolsku i Portugal. Franjo je podupirao otvaranje kolegija i uređenje novicijata, u kojemu su se oblikovali mladi isusovci. Škole su bile važan dio poslanja mlade družbe: uz pouku i duhovni odgoj stvarale su zajednice sposobne trajno djelovati. Franjo je poznavao jezik vlasti i mogao je razgovarati s ljudima koji su donosili odluke, ali se od njega sada očekivalo da taj položaj upotrijebi za služenje drugima.

Nakon Ignacijeve smrti Družbu je vodio Diego Laínez. Kad je Laínez 1565. umro, isusovci su Franju izabrali za trećega vrhovnog poglavara. Zatekao je zajednicu koja se brzo širila i u Europi i izvan nje. Trebalo je očuvati duhovni temelj, odgajati nove članove, usklađivati rad kolegija i slati ljude u misije. U njegovo su vrijeme isusovci proširivali poslanje u Indiji i Amerikama. Franjo je znao da rast sam po sebi nije mjerilo uspjeha. Bez ozbiljne priprave novaka i jasnoga načina zajedničkoga života Družba bi mogla izgubiti upravo ono zbog čega je nastala.

Zato je posebnu pozornost posvetio novicijatima. Godine 1565. odobrio je pravila za kuće u kojima su se kandidati pripravljali za redovnički život. U njima je bilo mjesta za molitvu i misu, upoznavanje konstitucija, rad, ispit savjesti i bratski život. Mladića se nije htjelo samo naučiti redoslijedu dnevnih obveza, nego mu pomoći da prepozna vlastite nakane i nauči živjeti s drugima. Sljedeće godine u Rimu je uređen trajniji novicijat. Ta ulaganja u odgoj pokazuju da Franjo, premda naviknut na velike upravne poteze, nije zanemario spor rast pojedinačnoga čovjeka.

Njegova briga za redovnički odgoj bila je povezana s osobnom molitvom. U dnevniku je bilježio nakane koje su sezale daleko izvan vlastitih poslova: molio je za Crkvu, za braću u Družbi i za ljude kojima su njihovi misionari služili. Isusovačka je zajednica živjela u vrijeme vjerskih sukoba i velikih promjena nakon Tridentskoga sabora. Franjo nije mogao sve te prilike urediti jednom odlukom iz Rima. Mogao je, međutim, tražiti od svojih suradnika ozbiljnu pripravu, međusobnu povezanost i spremnost da tamo gdje djeluju savjesno i vjerno izvršavaju povjerene zadaće. Takva se postojanost ne vidi lako u prikazima velikih obraćenja, ali je obilježila godine njegova poglavarstva.

Pred kraj života prihvatio je zahtjevan put u Španjolsku u pratnji kardinala Michelea Bonellija. Putovanje i bolest oslabili su ga. U Rim se vratio teško narušena zdravlja i umro 30. rujna 1572. godine. Crkva ga štuje kao svetca; blaženim je proglašen 1624., a kanoniziran za pontifikata Klementa X. Njegov se spomendan u različitim kalendarima navodi 3. ili 10. listopada, dok je 30. rujna dan njegove smrti. U životu svetoga Franje Borgije plemićki položaj nije izbrisan iz prošlosti, nego je iskustvo stečeno u njemu dobilo novu svrhu: služiti Crkvi, odgajati ljude i pomagati mladoj Družbi Isusovoj da ostane vjerna svojemu poslanju.