Sveti Franjo Asiški

Sveti Franjo Asiški jedan je od najprepoznatljivijih svetaca Katoličke Crkve, ali njegova se veličina lako izgubi iza romantične slike čovjeka okružena pticama i cvijećem. Franjo nije pobjegao od svijeta niti je siromaštvo izabrao iz prezira prema stvorenju. Odrekao se posjedovanja kako bi slobodnije pripadao Kristu, služio siromašnima i u svakom čovjeku prepoznao brata. Njegova obnova Crkve počela je osobnim obraćenjem, nastavila se životom prvoga bratstva i prerasla u duhovnu baštinu koja traje više od osam stoljeća.

Rodio se u Assisiju 1181. ili 1182. kao Giovanni, sin uspješnoga trgovca tkaninama Pietra Bernardonea i majke Pice, koja je vjerojatno potjecala iz Francuske. Otac ga je prozvao Francesco, „Francuzić”, a mladić je odrastao u sigurnosti imućne građanske kuće. Volio je pjesmu, svečanosti i društvo vršnjaka. Bio je darežljiv, ali je težio časti i viteškoj slavi. U ratu između Assisija i Perugie 1202. dospio je u zarobljeništvo. Nakon približno godinu dana vratio se kući bolestan, no još nije odustao od vojničkih snova.

Novi pokušaj odlaska u vojni pohod prekinuo je nakon nutarnjega poticaja koji ga je vratio u Assisi. Tada je počelo postupno obraćenje. Franjo se sve češće povlačio u molitvu, dijelio milostinju i tražio Božju volju. Presudan je bio susret s gubavcem. Bolest od koje je prije osjećao odbojnost postala mu je mjesto susreta s Kristom. U svojoj će Oporuci poslije zapisati da mu je ono što mu se činilo gorkim bilo pretvoreno u slast duše i tijela. Služenje gubavcima nije bilo usputna epizoda, nego škola u kojoj se slomila njegova zatvorenost u vlastite želje.

U ruševnoj crkvici svetoga Damjana molio je pred raspelom i čuo poziv: „Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši.” Najprije je riječi shvatio doslovno. Prodavao je robu, prosio kamenje i vlastitim rukama obnavljao crkve svetoga Damjana, svetoga Petra i malu kapelu Svete Marije Anđeoske, poznatu kao Porcijunkula. Sukob s ocem dosegnuo je vrhunac pred asiškim biskupom Guidom. Franjo se odrekao nasljedstva i predao ocu čak i odjeću koju je nosio. Biskup ga je pokrio svojim plaštem. Taj dramatični čin nije bio odbacivanje obitelji iz mržnje, nego potvrda da odsad želi živjeti iz povjerenja u nebeskoga Oca.

Franjo je neko vrijeme živio kao pokornik, služio oboljelima od gube, radio vlastitim rukama i popravljao napuštene crkvice. Godine 1208., slušajući u Porcijunkuli evanđeoske riječi o slanju učenika bez zlata, torbe i suvišne odjeće, prepoznao je oblik života koji je tražio. Odjenuo je jednostavnu tuniku, opasao se užetom i počeo propovijedati pokoru, mir i obraćenje. Nije se predstavljao kao učenjak ni crkveni reformator. Govorio je jednostavno, a snagu njegovim riječima davao je život koji ih je potvrđivao.

Ubrzo su mu se pridružili Bernard iz Quintavallea, Petar Catanii, brat Egidije i drugi. Nazvao ih je manjom braćom jer nisu željeli gospodariti, nego zauzeti posljednje mjesto i služiti. Živjeli su u siromaštvu, molili, radili i naviještali Evanđelje. Kada ih je bilo dvanaestak, Franjo je sastavio kratko pravilo od evanđeoskih rečenica i poveo braću u Rim. Papa Inocent III. oko 1209. usmeno je odobrio njihov način života. Time je Franjin pokret ostao čvrsto u zajedništvu s Crkvom, premda je radikalnim siromaštvom postavljao zahtjevna pitanja društvu i samim crkvenim ljudima.

Središte bratstva postala je Porcijunkula. Broj braće brzo je rastao, a iz male umbrijske zajednice nastao je Red manje braće. Franjo nije želio da braća budu samo skupina putujućih propovjednika. Tražio je da njihov navještaj raste iz molitve, rada, međusobne ljubavi i poštovanja prema svećenicima i sakramentima. Sam je ostao đakon; nije primio svećenički red. Osobito je štovao euharistiju i upozoravao da crkve, oltari i svete prilike moraju biti čuvani s najvećim poštovanjem.

Godine 1212. plemkinja Klara iz Assisija napustila je obiteljski dom kako bi živjela istim evanđeoskim siromaštvom. Franjo ju je primio u Porcijunkuli, a njezina se zajednica poslije nastanila uz crkvu svetoga Damjana. Tako je nastao Red siromašnih sestara, danas poznat kao klarise. Franjin način života privukao je i oženjene ljude, obrtnike i građane koji nisu napuštali svoje obitelji. Iz pokorničkoga pokreta nadahnutoga njegovim primjerom razvio se Treći franjevački red, današnji Franjevački svjetovni red i redovničke trećoredske zajednice.

Rast reda donio je nove teškoće. Bratstvo koje se moglo oslanjati na osobni primjer osnivača postalo je međunarodna zajednica kojoj su trebali jasniji ustroj, obrazovanje i pravila. Franjo je strahovao da bi sigurnost posjeda i ugled mogli ugušiti prvotnu jednostavnost. Nije ipak raskinuo zajedništvo niti je svoj ideal postavio iznad Crkve. Povukao se iz neposrednoga upravljanja i prihvatio da drugi nose odgovornost za svakodnevno vodstvo. Konačno Pravilo Reda manje braće potvrdio je papa Honorije III. 1223. godine.

Franjina misionarska želja vodila ga je izvan Italije. Više je puta pokušavao poći među muslimane, a 1219., za vrijeme Petoga križarskog rata, stigao je u Egipat. Kod Damiette je prešao među protivničke snage i susreo sultana al-Kamila. Povijesna jezgra susreta dobro je potvrđena, premda se kasniji izvori razlikuju u pojedinostima. Franjo se sultanu približio nenaoružan, spreman svjedočiti vjeru i prihvatiti posljedice. Susret nije zaustavio rat, ali ostaje snažna slika naviještanja koje se ne oslanja na prisilu. Franjevačka prisutnost u Svetoj zemlji poslije će postati trajnom službom Crkve svetim mjestima i tamošnjim kršćanima.

U Grecciu je za Božić 1223. želio vjernicima približiti siromaštvo Kristova rođenja. U spilji je pripravljeno mjesto s jaslama, sijenom i životinjama, a misa je slavljena pred okupljenim narodom. Taj se događaj povezuje s razvojem božićnih jaslica. Franji nije bila važna pobožna scenografija sama po sebi: želio je da ljudi vide poniznost Boga koji je postao dijete i dopustio da ga čovjek primi.

Posljednje godine života proveo je obilježen bolešću, napetostima u rastućem redu i sve dubljom molitvom. Na brdu La Verni 1224., za vrijeme posta u čast svetomu Mihaelu arkanđelu, prema ranim franjevačkim svjedočanstvima primio je stigme, znakove rana raspetoga Krista. Franjo ih nije izlagao znatiželji. Za braću su bile pečat njegove želje da se suobliči Kristu ne samo riječima nego čitavim životom.

Premda je patio od teških bolesti i gotovo oslijepio, u tome je razdoblju nastala njegova „Pjesma stvorova”. Sunce, mjesec, voda, oganj i zemlja u pjesmi nisu božanstva, nego braća i sestre koji zajedno s čovjekom slave Stvoritelja. Franjo u istu hvalu uključuje one koji opraštaju, podnose bolest i prihvaćaju „sestru tjelesnu smrt”. Njegova ljubav prema prirodi nije bila odvojena od vjere u Krista, euharistiju i otkupljenje. Stvorenje je volio jer ga je primio kao dar Oca.

Kasnije pripovijesti, osobito „Cvjetići svetoga Franje”, sačuvale su zgode o propovijedi pticama, vuku iz Gubbija i drugim susretima sa životinjama. Te priče nastale su u hagiografskoj predaji, ali vjerno prenose temeljnu crtu njegove duhovnosti: pomiren čovjek više ne gleda na svijet samo kao na predmet uporabe. U Franjinu bratstvu sa stvorenjem uvijek ostaju povezani hvala Bogu, skrb za slaboga i odricanje od nasilnoga gospodarenja.

Pred kraj života Franjo je boravio u blizini svetoga Damjana i Porcijunkule. Kada je osjetio da se smrt približava, zatražio je da ga polože na golu zemlju. Umro je navečer 3. listopada 1226., a Crkva njegov spomendan slavi 4. listopada. Papa Grgur IX. proglasio ga je svetim 1228. Nad njegovim je grobom u Assisiju podignuta bazilika koja je postala jedno od velikih hodočasničkih mjesta kršćanstva.

Franjina je baština mnogo šira od redova koji nose njegovo ime. Zaštitnik je Italije, zajedno sa svetom Katarinom Sijenskom, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je zaštitnikom promicatelja ekologije. Njegov život nadahnuo je misionare, mirotvorce, umjetnike i ljude posvećene siromašnima. Ipak, središte njegove poruke nije neka opća dobrota odvojena od Evanđelja. Franjo je želio nasljedovati siromašnoga i raspetoga Krista, živjeti u Crkvi, slušati Božju riječ i svakomu stvorenju pristupiti bez želje za posjedovanjem. Zato njegova obnova ostaje zahtjevna i danas: Crkva se obnavlja kada se kršćanin dopusti obratiti, približi ranjenomu čovjeku i s poniznošću postane manji brat svima.