Sveti Franjo Asiški

Sveti Franjo Asiški možda je najpoznatiji i najomiljeniji svetac u Katoličkoj Crkvi. Premda mnogi hrle k njemu zbog toga što ga se prikazuje kao onoga koji je ljubio životinje i prirodu, on je postao jedan od najvećih svetaca u povijesti iz jednoga jednostavnog razloga: bio je istinski sluga Svevišnjega Boga.

Franjo Asiški najvjerojatnije je rođen 1181. godine u gradiću Asizu u Italiji, oko stotinu milja sjeverno od Rima. Rođen je u trgovačkom staležu; njegov je otac prodavao skupocjenu svilu. U mladosti je Franjo bio poznat kao vrlo živahan, često u središtu pozornosti među prijateljima. Kao tinejdžer uživao je u zabavama i pjevanju te je bio prilično svjetovan.

Njegov je otac želio da mu se Franjo pridruži u obiteljskom poslu, što je Franjo činio bez osobita zanimanja. Mnogo su ga više zanimali prijatelji i dobar provod nego rad. To je redovito izazivalo napetosti u domu.

Kao mladić, Franjo je sanjao o velikim djelima. No „velika djela” o kojima je sanjao imala su mnogo više veze sa stjecanjem svjetovnih počasti nego s iskazivanjem časti Bogu. Jedna od njegovih glavnih želja bila je postati velik vitez. I njegova je obitelj željela da postane vitez kako bi se uzdigao njihov društveni položaj.

Oko 1202. godine Franjin san da postane velik vitez počeo se ostvarivati. Opremljen je lijepim oklopom, mačem i konjem te poslan u bitku protiv susjednoga grada Perugie. Uspjeh u toj bitki pripremio bi ga da jednoga dana postane križar u papinoj vojsci i tako se, nadao se, domogne časti viteštva. Ali bitka kod Perugie bila je kratka i završila je Franjinim zarobljavanjem i tamnovanjem. Dok je Franjo godinu dana čekao da njegov otac plati otkupninu za njegovo oslobođenje, teško je trpio zajedno s ostalim zatvorenicima.

Nakon oslobođenja Franjo je mjesecima bolovao od teške bolesti. I tamnovanje i bolest duboko su utjecali na njega te je počeo iznova promišljati svoj život. Unatoč tomu, 1205. godine krenuo je u novu bitku u vojsci grofa od Briennea, ponovno dobro opremljen konjem, mačem i oklopom. No prije nego što je stigao, Franjo je imao viđenje koje mu je promijenilo život. U tom je viđenju čuo glas koji mu je rekao: „Tko ti može više učiniti? Gospodar ili sluga? Bogataš ili siromah?” Franjo je brzo odgovorio: „Bogati gospodar!” Tada je glas upitao: „Zašto onda ostavljaš Gospodina radi sluge i Boga beskrajnoga bogatstva radi siromašnoga smrtnika?” To je viđenje bilo dostatno da se Franjo vrati natrag u Asiz tražeći Božju volju.

Tijekom sljedeće godine Franjo i njegov otac često su bili u sukobu. Franjo je počeo moliti i tražiti Božju volju za svoj život, dok je njegov otac i dalje ustrajao na tome da Franjo postane vitez ili radi u obiteljskom poslu. Tijekom te godine Franjo je rastao u ljubavi prema siromasima te je čak služio gubavcima u obližnjoj bolnici. Jednoga dana, dok je molio u trošnoj crkvi svetoga Damjana, Franjo je čuo glas s neba kako mu govori: „Idi i popravi moju kuću koja se, kao što vidiš, posve ruši.” Na to je počeo vlastitim rukama obnavljati tu crkvu, živjeti u samoći i neprestano moliti.

Obiteljski sukob između Franje i njegova oca dosegnuo je vrhunac 1206. godine, kada je Franji bilo dvadeset i pet godina. On i njegov otac službeno su se razišli u prisutnosti asiškoga biskupa, kada se Franjo odrekao svoje baštine, izabravši samo Boga za svoga Oca. Tijekom sljedeće tri godine Franjo je počeo živjeti svoj novi život siromaštva, molitve i služenja Bogu.

U početku je većina stanovnika grada mislila da je Franjo sišao s uma i rugali su mu se. No kako je vrijeme prolazilo, Franjo je počeo privlačiti sljedbenike. On i njegovi sljedbenici mnogo su vremena provodili u molitvi, osluškujući Božji glas, služeći siromasima i gubavcima te radeći svojim rukama na obnovi napuštenih crkava.

Do 1209. godine Franjo i njegovi sljedbenici brojili su dvanaestoricu. Odlučili su napisati novo Pravilo za svoj zajednički život te su pošli na hodočašće u Rim kako bi dobili papino odobrenje za svoje Pravilo. Nakon što je papa usmeno odobrio njihovo Pravilo, Franjo i njegova družba vratili su se u Asiz i nastanili se u maloj crkvi zvanoj Porcijunkula. Odatle su brat Franjo i njegova Manja braća započeli svoj život molitve i misionarskoga propovijedanja. Sada, umjesto da obnavljaju fizičke crkve, počeli su obnavljati Božju Crkvu, duhovno Tijelo Kristovo.

Tijekom sljedećih deset godina Red manje braće narastao je od samo dvanaestorice na oko pet tisuća. Nastanili su se diljem Europe i počeli snažno djelovati na mnoge ljude. Franjo je nastavio propovijedati, a bio je i sredstvo bezbrojnih čudesa. Godine 1223. papa je pismeno odobrio konačno i završno Pravilo manje braće, a Franjo je ušao u posljednje godine svoga života.

Godine 1224., za vrijeme četrdesetodnevnoga povlačenja, Franjo je primio dar svetih rana, vidljivih Kristovih rana na rukama, nogama i boku. Te posljednje dvije godine bile su također obilježene velikim trpljenjem zbog raznih bolesti i gubitka vida.

Dana 4. listopada 1226., nakon što nije bilo lijeka za njegove mnoge bolesti, sveti Franjo umro je okružen svojom braćom u Asizu, u Porcijunkuli, gdje je započeo njegov život manjega brata. Samo dvije godine poslije papa Grgur IX. proglasio ga je svetim, a njegova je baština nastavila rasti.

Sveti Franjo bez sumnje je bio jedan od najvećih svetaca koji su ikada živjeli. Način na koji je ostvario tu veličinu vrijedi proučavati i nasljedovati. Premda nam je teško zamisliti da bismo ikada mogli dosegnuti visine svetosti koje je dosegnuo sveti Franjo, znajte da je to moguće svima nama. Sveti Franjo prigrlio je Božju volju s radikalnim predanjem i postojanim žarom. To je dovelo do toga da je postao jedno s Kristom i u vrlo kratku vremenu učinio velika djela za Boga i njegovu Crkvu.