Sveti Franjo Solano

Sveti Franjo Solano prošao je put od andaluzijskoga franjevačkog samostana do udaljenih zajednica južnoameričke unutrašnjosti. Ondje je učio jezike, propovijedao, služio bolesnima i nosio odgovornost za malobrojnu braću rasutu po velikom području. Posljednjih je godina u Limi pozivao i španjolske doseljenike na obraćenje. Evanđelje koje je naviještao domorodačkim narodima morao je, po njegovu uvjerenju, živjeti i onaj tko se već nazivao kršćaninom.

Rođen je 10. ožujka 1549. u Montilli, u Andaluziji, kao Francisco Sánchez Solano Jiménez. Odrastao je u pobožnoj obitelji i školovao se kod isusovaca. S dvadeset godina stupio je u Red manje braće. Filozofiju i teologiju učio je u samostanu Santa María de Loreto kraj Seville, a 1576. zaređen je za svećenika. U franjevačkome životu privlačili su ga i sabrana molitva i blizina ljudima. U Španjolskoj je vodio pjevanje u zajednici, poučavao novake, propovijedao po Andaluziji te obavljao službu samostanskoga poglavara. Odgovornost za braću nije ga odvratila od skromna života koji je izabrao.

Neko se vrijeme povlačio u osamu Sierra Morene, ali se odazivao i ondje gdje su ljudi bili u nevolji. Za epidemije u Montoru njegovao je oboljele, svjestan opasnosti kojoj se izlaže. Ta se služba u njegovu životu povezala s propovijedanjem: u bolesniku nije vidio prepreku svojemu apostolatu, nego osobu kojoj se treba približiti. Želio je naviještati Krista i izvan Španjolske. Razmišljao je o sjevernoj Africi, no redovnička ga je poslušnost uputila u Ameriku, gdje su franjevci tražili nove misionare.

Na put je krenuo 1589. godine. Prešao je Atlantik i stigao do Paname, a zatim brodom pošao prema obali današnjega Perua. Brod se nasukao u blizini otoka Gorgone. Preživjeli su ondje proveli teško vrijeme prije dolaska pomoći. Predaja o Franji posebno pamti njegovu brigu za ljude koji su na putovanju imali najmanje zaštite, među njima porobljene Afrikance. Nakon iskrcavanja nastavio je dug kopneni put prema Limi. Ni ona nije bila konačno odredište: trebalo je prijeći Ande i stići u područje Tucumána. Putevi preko visokih planina, hladnoća i velike udaljenosti bili su dio svakodnevice misionara koji su se upućivali u tamošnje malobrojne zajednice.

U Tucumán je stigao 1590. godine. Kustodija svetoga Jurja, franjevačko područje u kojemu je radio, obuhvaćala je udaljena mjesta današnje sjeverne Argentine i okolnih krajeva. Samostani su bili mali, a put između njih dug. Franjo je djelovao kao vjeroučitelj u Socotoniju i La Magdaleni, a poslije je kao kustod posjećivao braću i misije. U cijelome je području bilo malo redovnika: i dva desetljeća poslije njegova dolaska najveći od šest franjevačkih samostana imao je tek šest ili sedam braće. Poučavao je vjeri i slavio sakramente, no morao je upoznavati i jezike onih kojima je govorio. Učio je tonokoté, guaraní i kečuanski. Njegovo propovijedanje zato nije bilo samo prenošenje riječi iz daleka: tražilo je vrijeme, slušanje i prilagodbu ljudima pred kojima je stajao.

U kolonijalnome društvu taj susret nije bio jednostavan. Domorodačke su zajednice poznavale prisilu i nepravdu španjolskih vlasti i naseljenika, pa se navještaj kršćanske vjere odvijao u sjeni njihova iskustva s osvajačima. Franjo je mogao steći povjerenje samo ako se zadržavao među ljudima i pokazivao im poštovanje. U njegovoj su službi molitva i pouka išle zajedno s posjetima bolesnima i sa zauzimanjem za one koji su bili potlačeni. Nije stajao izvan poretka svojega vremena, ali nije ni mogao mirno prihvatiti da se kršćanskim imenom pokriva postupanje protivno Evanđelju.

Glazba je bila još jedan njegov način približavanja. Svirao je rebek, malo gudačko glazbalo nalik violini, i pjevao duhovne pjesme. Suvremenici i kasniji životopisci pamtili su njegovu radost u molitvi, osobito za božićnih slavlja. Franjevački poglavar koji je 1602. bio u Trujillu svjedočio je o Franjinu pjevanju uz jaslice. Njegov se lik zbog toga često prikazuje s glazbalom u rukama. Živahna narav i pjesma nisu umanjivale ozbiljnost njegove redovničke službe; pomagale su mu govoriti o vjeri i ondje gdje su jezične razlike bile velike.

O Franji su se rano širile priče o čudesnim ozdravljenjima, izvorima vode, životinjama koje su ga slušale i mnoštvu krštenja. Neke od njih pripadaju pobožnoj predaji, a velike brojke krštenih u starim su kronikama često slikovit izraz, ne pouzdan popis. I zgoda iz La Rioje, prema kojoj je susretom s vođama naroda Diaguita spriječio sukob s naseljenicima, sačuvana je u toj predaji. Ona govori i o stvarnoj napetosti koja je obilježavala njegov misionarski svijet: domorodačko protivljenje nije nastajalo bez povoda, nego i zbog zlostavljanja koja su trpjeli.

Poslije godina u unutrašnjosti poglavari su ga vratili u Peru. U Limi je preuzeo službu u franjevačkoj zajednici Santa María de los Ángeles, a neko je vrijeme bio poglavar i u Trujillu. Putnik iz Tucumána sada je trebao svakodnevno voditi samostan, pratiti braću i propovijedati u velikom kolonijalnom gradu. Lima je bila puna crkava i javnih vjerskih znakova, ali i dubokih društvenih razlika. Franjo je stoga poziv na pokoru i obnovu života upućivao osobito onima koji su krštenje već primili. Godine 1604. snažno je propovijedao na gradskome trgu; njegove su riječi potaknule veliko okupljanje na molitvu, a sadržaj govora ispitivale su crkvene vlasti, ne nalazeći u njemu nauka protivna vjeri.

Posljednje godine donijele su mu sve težu bolest. Već 1605. morao je boraviti u samostanskoj bolesničkoj sobi, a od lipnja 1610. više nije ustajao iz postelje. Sačuvana je njegova briga za obitelj u Montilli: sestri Inés pisao je o vjeri i povjerenju u Boga. Franjevačka radost koja ga je pratila na putovanjima nije nestala ni kad više nije mogao putovati, iako su mu vlastite stroge pokore i narušeno zdravlje otežavali posljednje dane.

Umro je u Limi 14. srpnja 1610. U gradu se brzo proširio glas o njegovoj svetosti, a nedugo nakon smrti započelo je prikupljanje svjedočanstava za crkveni postupak. Papa Klement X. proglasio ga je blaženim 1675., a papa Benedikt XIII. svetim 27. prosinca 1726. Spomendan mu je 14. srpnja; štuje se kao zaštitnik Montille te Argentine, Bolivije, Čilea, Paragvaja i Perua. Njegov život ostaje blizak svakomu tko želi naviještati Krista: riječ vjere postaje vjerodostojnija kad je prati strpljivo slušanje, služenje bolesniku i poštovanje prema ljudima kojima je upućena.