Sveti Filip Smaldone

Filip Smaldone, svećenik iz Napulja i utemeljitelj Salezijanskih sestara Presvetih Srdaca, posvetio je velik dio života gluhoj djeci. U vremenu kada su mnoga od njih ostajala na rubu obrazovanja i župnoga života, nastojao im je osigurati školu, skrb i kršćanski odgoj. Njegov je rad izrastao iz svećeničke službe među bolesnicima i siromasima te dobio trajno središte u Lecceu. Uz osnivanje odgojnih ustanova, promicao je euharistijsko klanjanje i pomagao svećenicima i redovnicima u duhovnom životu.

Rođen je u Napulju 27. srpnja 1848. kao prvo od sedmero djece Antonija Smaldonea i Marije Concette De Luca. Odrastao je u razdoblju velikih promjena talijanskoga društva i političkoga ujedinjenja zemlje. U obitelji je primio kršćanski odgoj; prvoj je pričesti pristupio 1858., a potvrdu je primio 1862. Njegov se životni put postupno usmjerio prema svećeništvu. Već je tijekom priprave za ređenje počeo pomagati gluhim osobama u rodnome gradu, pa je služenje ljudima s posebnim teškoćama postalo dijelom njegova poziva prije nego što je preuzeo prvu svećeničku službu.

Takvo je zauzimanje katkad otežavalo studij. Vrijeme koje je posvećivao apostolatu smanjivalo je vrijeme za učenje, a ispite je polagao s teškoćama. Svećenička priprava zahtijevala je od njega da uskladi neposrednu pomoć ljudima s obvezama bez kojih nije mogao dovršiti školovanje. Za nastavak svećeničke priprave prihvatila ga je biskupija Rossano, dok je studij nastavio u Napulju. U tim je godinama nastavljao razvijati zanimanje za one kojima su i obrazovanje i razumljiva vjerska pouka bili teško dostupni. Nije još imao vlastitu ustanovu: početak njegova kasnijeg djela bio je osoban rad s ljudima koje je susretao.

Za podđakona je zaređen 31. srpnja 1870., a za đakona 27. ožujka 1871. Svećeničko je ređenje primio 23. rujna iste godine. Kao mlad svećenik poučavao je katekizam, skrbio se za bolesnike u bolnicama i posjećivao ih po kućama. Pomagao je siromašnima i napuštenima. U tom je poslu dušobrižništvo uključivalo i tjelesne potrebe: do bolesnika je trebalo doći, uz njega ostati i pružiti mu pomoć, a djeci pronaći mjesto gdje će moći rasti i učiti. Svećenička služba vodila ga je tako iz crkve u domove i ustanove njegova grada.

Osobitu je pozornost zadržao na gluhoj djeci. Prepreke s kojima se susretao bile su velike, a rad nije brzo donosio rezultate kakvima se nadao. U jednom je razdoblju razmišljao o odlasku u inozemne misije. Taj bi odlazak značio i napuštanje dotadašnjega apostolata. Posavjetovao se s duhovnikom, koji ga je ohrabrio da ostane uz ljude kojima je već služio. Filip je prihvatio taj savjet i nastavio rad. Njegovo se poslanje potom sve jasnije vezivalo uz djecu kojoj je trebalo omogućiti obrazovanje i sudjelovanje u životu Crkve.

S vremenom je stekao veliko praktično iskustvo u poučavanju gluhih. Njihovu vjersku pouku smatrao je važnom zadaćom svećenika, a skrb za njih nije ograničavao na povremenu dobrotvornu pomoć. Nastojanje da se osnuje trajna ustanova proizlazilo je iz potrebe za redovitim odgojem i ljudima koji će mu se posvetiti. Buduća zajednica sestara trebala je osigurati upravo takvu postojanost: odgojni rad koji se može nastavljati iz dana u dan i obuhvatiti različite potrebe djece.

Za vrijeme jedne epidemije i sam je teško obolio, nakon služenja oboljelima. Ozdravljenje je pripisivao zagovoru Gospe od Pompeja, prema kojoj je zadržao osobitu pobožnost. To je iskustvo pripadalo njegovu životu među bolesnima i njegovu pouzdanju u Marijinu pomoć. Nakon oporavka nastavio je svećenički rad. Uskoro će napustiti Napulj zbog pothvata koji je njegovu apostolatu dao novo središte i omogućio nastanak redovničke družbe.

Dana 25. ožujka 1885. došao je u Lecce, na jugu Italije. Ondje je sa svećenikom Lorenzom Apicellom i skupinom žena koje je pripremao za odgojni rad otvorio zavod za gluhu djecu. Iz toga je početka nastala družba Salezijanskih sestara Presvetih Srdaca. Zavod je postao njezina matična kuća, a Filip je preuzeo brigu za razvoj zajednice i njezino poslanje. Djetetu koje je primljeno trebali su i odgojitelji i svakodnevna skrb; zato je školu trebalo podupirati trajnim zajedničkim životom i pripravljanjem sestara za odgovornu službu.

Naziv družbe povezuje njezinu duhovnost sa svetim Franjom Saleškim i s pobožnošću prema Srcima Isusa i Marije. Filipovo je osnivačko djelo imalo vlastitu povijest i poslanje. Sestre je pripremao za poučavanje i kršćanski odgoj, a osobito su mjesto među njihovim štićenicima imala gluha djeca. Kako se rad širio, obuhvatio je i slijepu djecu, siročad i napuštene. Ustanove su povezivale obrazovanje s duhovnom potporom i svakodnevnom skrbi.

Razvoj djela pratile su i ozbiljne kušnje. U Lecceu mu se oštro protivila gradska uprava sklona protuvjerskoj politici. Teškoće su došle i iz same zajednice: odvajanje prve vrhovne poglavarice dovelo je do dugotrajne apostolske vizitacije Svete Stolice. Družba je prolazila kroz razdoblje provjere i nesigurnosti, a Filip je nastavio njezino učvršćivanje. Djelo se održalo i razvijalo unatoč vanjskim pritiscima i unutarnjoj krizi.

Uz vođenje zajednice ostao je dostupan za propovijedanje, ispovijedanje i duhovno vodstvo. Služio je svećenicima, sjemeništarcima i bogoslovima te različitim redovničkim zajednicama. Njegov se apostolat zato nije svodio na upravljanje ustanovama. Pastoralno iskustvo koje je stjecao među obiteljima i bolesnicima prenosio je u odgojni rad, dok je članovima crkvenih zajednica pomagao da ustraju u vlastitom pozivu.

Godine 1897. djelo se proširilo novim ustanovama u Rimu i Bariju. Rast nije značio samo veći broj kuća: tražio je nove odgojiteljice i sposobnost da se duh početne zajednice očuva izvan Leccea. Filip je godinama pratio razvoj družbe kojoj je dao početni oblik. Priznanje je dolazilo i od crkvenih i od građanskih vlasti, koje su u njegovu radu prepoznavale pomoć ljudima dotad nedovoljno obuhvaćenima postojećim ustanovama. U Lecceu je imenovan i kanonikom katedrale.

U središtu njegova duhovnoga života bila je Euharistija. Osnovao je Euharistijsku ligu svećenika klanjatelja i Euharistijsku ligu žena klanjateljica, promičući molitvu pred Presvetim Sakramentom. Tako je uz škole i zavode nastajalo i djelo posvećeno molitvi. Klanjanje je povezivao sa svećeničkom službom i ljubavlju prema ljudima kojima je bio poslan. Marijanska pobožnost, osobito povezanost s Gospom od Pompeja, pratila ga je od ozdravljenja nakon teške bolesti. Njegov se odnos prema svetim Srcima izražavao i u imenu družbe koju je osnovao.

Kraće je vrijeme bio i poglavar Misionara svetoga Franje Saleškoga. Uz taj zadatak nastavljao je duhovno pomagati drugim svećenicima i redovničkim zajednicama. U njegovu su se životu susretali poučavanje djece, skrb za bolesnike, vođenje sestara i promicanje klanjanja.

Filip je u posljednjim godinama trpio od šećerne bolesti i srčanih tegoba. Umro je u Lecceu 4. lipnja 1923., nakon više od pola stoljeća svećeničke službe.

Postupak za njegovo proglašenje svetim započeo je 1964. Papa Ivan Pavao II. priznao je 1995. njegove junačke kreposti, a blaženim ga je proglasio 12. svibnja 1996. Na Trgu svetoga Petra u Rimu papa Benedikt XVI. proglasio ga je svetim 15. listopada 2006. Crkva ga se spominje 4. lipnja, na dan njegove smrti. U njegovu se životu osobito pamti svećenik koji je gluhim osobama nastojao omogućiti da prime obrazovanje, upoznaju kršćansku vjeru i nađu svoje mjesto u crkvenoj zajednici. Salezijanske sestre Presvetih Srdaca nastavile su to poslanje nakon njegove smrti.