Sveti Filip Neri

Filip Romolo Neri, treće od petero djece, rođen je u građanskoj obitelji srednjega staleža u Firenci, u današnjoj Italiji. Kao dijete, prijatelji i obitelj često su ga zvali „Pippo Buono” (dobri mali Filip) zbog njegove vedrine i ćudoredna života. Filipova majka umrla je kad mu je bilo tek oko pet godina, pa su se za njega i njegove dvije sestre brinuli baka i ostali ukućani. Dobro su ga obrazovali dominikanci u Firenci, a kasnije je u životu priznavao kolik su dobar utjecaj imali na njega. Već s jedanaest godina Filip je bio poznat po svojoj pobožnosti i molitvenosti te po čestim pohodima firentinskim crkvama. Kad je navršio osamnaest godina, poslan je živjeti k očevu bogatom rođaku Romolu, kojega je zvao ujakom, blizu benediktinskog samostana Monte Cassino. Budući da Romolo nije imao djece, Filip je k njemu poslan kako bi postao njegov nasljednik.

Ubrzo nakon što se doselio k svome ujaku, Filip je doživio duboko obraćenje. To se obraćenje možda zbilo u kapeli uz more zvanoj Svetište Presvetoga Trojstva. Predaja kaže da se golema stijena koja se nadvijala nad kapelom razdvojila na dvoje kad je Isus umro te se tako otvorilo svetište s pogledom na more. Filipovo je obraćenje već bilo snažno na djelu kad je napustio Firencu i pošao živjeti k ujaku, ali kad je stigao i suočio se sa stvarnom mogućnošću da naslijedi dovoljno za siguran i ugodan život u svijetu, morao je izabrati. Želi li udoban život poslovna čovjeka ili želi slijediti Duha Svetoga koji mu je dirao srce? Izabrao je ovo drugo.

Godine 1533. Filip je zahvalio svome ujaku i obavijestio ga da Duh Sveti želi da pođe u Rim. Ondje je stigao bez novca, ali je našao smještaj u potkrovlju jednoga carinskoga službenika. Za taj skroman stan plaćao je podučavajući njegova dva sina. U Rimu je Filip obilazio sveta mjesta, molio na grobovima apostolâ Petra i Pavla te drugih rimskih mučenika i čekao da ga Bog usmjeri. Hrana mu je bila jednostavna, obično tek kruh i voda jednom na dan. Upisao je sveučilište gdje je studirao filozofiju, teologiju i humanističke znanosti. Dok je studirao teologiju na Sveučilištu svetoga Augustina, Filip je bio duboko nutarnje dirnut dok je promatrao veliko raspelo. Zbog toga je napustio studij, prodao svoje knjige i posvetio se molitvi punim srcem. Sljedećih deset godina, sve do svoje trideset i treće godine, Filip je živio gotovo pustinjačkim životom, često moleći u katakombama mučenika i često bdijući cijele noći. Odricao se ispraznih zabava i vrijeme dijelio između molitve i djela ljubavi. Posjećivao je bolnice, s siromasima razgovarao o svetim stvarima, obraćao grešnike i unosio humor i smijeh kamo god bi došao. Ta služba pojedinačnim dušama, koju je vršio kao laik, združena s njegovim životom molitve, postavila je temelj onomu što je trebalo doći.

Oko 1544. godine, neposredno prije svetkovine Pedesetnice, Filip je molio u jednoj katakombi i doživio duboko mistično iskustvo. Ognjeni krug sišao je i ušao u njegova usta te se nastanio u njegovu srcu. Taj ga je plamen ispunio tako silnom ljubavlju prema Bogu da je pao na zemlju i povikao: „Dosta, Gospodine, ne mogu više to podnijeti!” Kad je došao k sebi, primijetio je vidljivu oteklinu na prsima iznad srca. Sve do kraja Filipova života, osobito za vrijeme molitve i svetih razgovora, njegovo je srce zamjetno snažno kucalo. Premda su neki smatrali da je to tjelesna bolest, drugi su u tome vidjeli plod božanske ljubavi koja je ispunjala njegovo srce i prelijevala se iz njega. Govorilo se da su ljudi, kad bi ugledali Filipa, bili privučeni njemu, a osobito njegovu srcu. Poslije smrti ustanovljeno je da je imao uvećano srce, toliko da su mu dva rebra bila pomaknuta.

Nakon toga mističnog iskustva Filip je počeo djelovati u aktivnijem apostolatu kao ulični propovjednik u Rimu. Njegov pristup „propovijedanju” bio je posve drukčiji od pristupa drugih. Umjesto da žestoko kori nemorale svojega vremena, okupljao je oko sebe mladiće kao svoje drugove te je svojom radosnom i srdačnom osobnošću počeo druge nadahnjivati radošću nasljedovanja Krista. On i njegovi drugovi provodili su mnogo vremena služeći bolesnima po bolnicama i čineći mnoga ponizna djela služenja, poput čišćenja, namještanja kreveta, razgovora i pomaganja na svaki način na koji su mogli. Svoje bi razgovore često započinjao riječima: „Pa, braćo moja, kada ćemo početi činiti dobro?” Činiti dobro s radošću i oduševljenjem privlačilo je mnoge da ga slušaju i slijede njegov primjer. Filip je obraćao jednu po jednu dušu životu kreposti.

Godine 1548. jedan svećenik koji je bio Filipov ispovjednik pomogao mu je osnovati Bratovštinu Presvetoga Trojstva. Članovi su se redovito sastajali na molitvu, osobito na euharistijsko klanjanje, te su vodili svete razgovore i živjeli u duhovnom zajedništvu. Godine 1551., ponovno na poticaj i uz pomoć svojega ispovjednika, Filip je pristao postati svećenik u dobi od trideset i pet godina te se pridružio zajednici svećenika pri crkvi San Girolamo della Carita. Kao svećenik, otac Filip ubrzo je ušao u novu službu koja će ga zaokupljati do kraja života. Postao je ispovjednik bezbrojnim grešnicima, siromašnima i bogatima podjednako. Isprva je svakoga dana provodio nekoliko sati u ispovjedaonici, ali s vremenom bi ondje provodio veći dio dana. Kao ispovjednik, otac Filip imao je duboke duhovne darove. Mogao je čitati duše, prepoznati grijehe koje je trebalo ispovjediti, davati nadnaravne savjete, činiti čudesa i govoriti riječi božanske ljubavi koje su izravno tekle iz Kristova Srca.

Unutar godine dana nakon svojega ređenja otac Filip počeo je okupljati mladiće u svojoj sobi na molitvu i svete razgovore. Razgovarali bi, čitali o svecima, blagovali zajedno, pjevali, išli u šetnje i zajedno molili. Naposljetku je broj njegovih sljedbenika vrlo porastao pa je sagradio oratorij za njihove susrete. Tijekom sljedećih petnaest godina ta je slobodno oblikovana zajednica nastavila rasti te je 1575., uz papino odobrenje, otac Filip osnovao Kongregaciju oratorija, čija je služba obuhvaćala molitvu, propovijedanje i sakramente.

Sveti Filip Neri bio je istinski misionar koji je iznova evangelizirao rimske kršćane, jednu po jednu dušu. Njegova čudesa, zanosi u molitvi i sposobnost čitanja duša bili su dostatni da sve uvjere u njegovu svetost. No ostavimo li po strani te nadnaravne pojave, upravo je radost koja je zračila iz njegova srca, srca sjedinjenoga s božanskim Srcem Kristovim, bila najsigurniji znak njegove svetosti. Dok častimo ovoga sveca radosti, promišljaj o važnosti dara radosti u vlastitom životu. Radost je duhovni dar, a ne samo naravni osjećaj. Radost dolazi samo od Boga. Otvori svoje srce tome daru i zamoli svetoga Filipa Nerija da moli da ga primiš u izobilju.