Sveti Filip Neri, svećenik i utemeljitelj Oratorija

U Rimu šesnaestoga stoljeća Filip Neri nije tražio ljude samo ondje gdje se očekivalo susresti svećenika. Prilazio im je na ulici, u bolnici i među hodočasnicima; poslije ih je okupljao na razgovor o Svetom pismu, pjesmu i molitvu. Njegova vedrina otvarala je vrata ozbiljnu duhovnom radu. Iz tih susreta nastao je Oratorij, a Firentinac koji je u Rimu proveo gotovo sav odrasli život ostao je poznat kao Apostol Rima.

Filippo Romolo Neri rodio se 21. srpnja 1515. u Firenci, u obitelji bilježnika Francesca Nerija. Majka Lucrezia umrla je dok je bio dijete, a otac se ponovno oženio. Školovao se i kod dominikanaca u samostanu San Marco. Kao mladić otišao je rođaku u San Germano, današnji Cassino, gdje se pred njim otvarala mogućnost trgovačkoga posla. Nije se u njemu zadržao. Oko 1533.–1534. krenuo je u Rim, grad u kojem će ostati više od šezdeset godina.

U početku je živio skromno i poučavao djecu u domu Galeotta Caccije. Smještaj i jednostavna hrana bili su dio njegove naknade. Neko je vrijeme pohađao predavanja iz filozofije i teologije, ali je studij napustio prije dovršetka. Nije odmah pristupio svećeništvu: tijekom dugih rimskih godina kao laik učio je grad upoznajući njegove stanovnike. Posjećivao je bolesnike u bolnici San Giacomo degli Incurabili, razgovarao s ljudima na trgovima i molio u rimskim crkvama i katakombama. U njegovoj se osobi spajala samoća molitve s lakoćom pristupa drugima.

U tim je godinama upoznao i prve isusovce u Rimu, među njima svetoga Ignacija Loyolskoga, te slušao njihove propovijedi. Razmišljao je o misionarskim putovanjima, ali se njegov poziv oblikovao u gradu pred njim. Rimske četvrti nosile su siromaštvo koje se nije moglo ukloniti lijepim govorom. Filip je bolesnicima donosio blizinu, a mladima nudio društvo u kojem razgovor nije morao završiti u besposlici ili tučnjavi. Prijateljstvo je postalo početak njegova apostolata, ne nagrada koju čovjek stječe tek kad se promijeni.

Godine 1548. s ispovjednikom Persianom Rosom i skupinom suradnika osnovao je Bratovštinu Presvetoga Trojstva. Njezina je zadaća bila prihvaćati hodočasnike i pomagati siromasima koji su nakon izlaska iz bolnice još trebali njegu. Za Jubilej 1550. otvorili su svratište kod mosta Sisto. Hodočasnici su ondje dobivali hranu, postelju i pomoć pri dolasku u nepoznat grad. Bratovština je rasla: tijekom Jubileja 1575. skrbila je za stotine putnika na dan. Filipova ljubav prema Crkvi dobila je tako sasvim opipljiv oblik gostoprimstva.

Na poticaj ispovjednika primio je svećeničko ređenje 23. svibnja 1551. i nastanio se uz crkvu San Girolamo della Carità. Ljudi su i prije tražili njegov savjet; sada su mu dolazili i na ispovijed. Poslušati pojedinca, pratiti ga kroz teškoće, pomoći mu da se vrati sakramentima i ustraje u promjeni: tome je Filip posvetio desetljeća. Dolazili su mu obrtnici, studenti, plemići i crkveni ljudi. U posljednjim je danima života još primao pokornike. Iza slavnih priča o njegovu humoru stajala je ta duga, strpljiva služba.

U njegovoj sobi kod San Girolama počela su redovita okupljanja prijatelja i učenika. Čitali su Sveto pismo, živote svetaca i crkvenu povijest; o pročitanome su razgovarali, molili i pjevali. Nije to bila samo škola znanja. Nakon susreta odlazili su pomagati bolesnima ili sudjelovati u drugim djelima milosrđa. Filip je poticao sudionike da govore vlastitim riječima i slušaju jedni druge. Među onima koje je oblikovalo takvo zajedništvo bio je Cezar Baronije, poslije znamenit povjesničar Crkve. I glazba je u tim susretima dobila važno mjesto, pa se uz Oratorij razvila tradicija duhovnih glazbenih izvedbi.

Filip je oživio i hodočašće do sedam rimskih crkava. Skupina je kroz grad prolazila pješice, zastajala na molitvi, pjevala i dijelila jednostavan obrok. Mladi su u tom hodu upoznavali grobove apostola i mučenika, ali i drukčiji način zajedničkoga provođenja vremena. Nije im nametao tmurno lice kao dokaz ozbiljnosti. Znao je da radost može pomoći čovjeku da ustraje u dobru, a znao je i zaustaviti taštinu kada bi se skrila iza pobožnoga nastupa.

Oratorij je postupno prerastao sobu u kojoj je započeo. Godine 1564. Filip je na poziv firentinske zajednice preuzeo crkvu San Giovanni dei Fiorentini. Ondje su s njim živjeli prvi suradnici svećenici, među njima Baronije, Alessandro Fedeli i Giovanni Francesco Bordini. Njihova je zajednica zadržala bliskost svakodnevna razgovora, ispovijedanja i molitve, ali je dobila čvršći ritam. Filip nije htio osnovati red koji bi članove vezao redovničkim zavjetima; želio je zajedništvo dijecezanskih svećenika koji će zajedno služiti, a ostati slobodno povezani ljubavlju i odgovornošću.

Papa Grgur XIII. 15. srpnja 1575. bulom Copiosus in misericordia utemeljio je Kongregaciju Oratorija i povjerio joj crkvu Santa Maria in Vallicella. Malena je crkva uskoro obnovljena te je postala poznata kao Chiesa Nuova, „Nova crkva”. Ondje je 1577. slavljena misa, a Filip je kasnije izabran poglavarom zajednice. Iako je dugo ostao vezan uz svoju sobu u San Girolamu, 1583. preselio se među braću u Vallicellu. Kuće Oratorija razvijale su se kao samostalne zajednice, s istim pastoralnim duhom, ali bez jedinstvene stroge redovničke uprave.

Njegov je rad bio dio katoličke obnove nakon Tridentskoga sabora. Filip nije pisao rasprave protiv vjerskih protivnika niti je svoju važnost tražio u crkvenoj karijeri. Vodio je ljude sakramentima, poticao svećenike da budu blizu narodu i vjerovao da dobra pouka mora prijeći u dobra djela. Duhovno je pratio osobe koje su poslije preuzele odgovorne zadaće u Crkvi, a Baronijevu je učenost usmjerio prema proučavanju crkvene povijesti. Njegova jednostavnost nije bila protivna znanju; tražila je da znanje služi vjeri i ljudima.

Predaja čuva i Filipova mistična iskustva, osobito molitvu u katakombama svetoga Sebastijana oko 1544., koju su njegovi učenici povezivali s neobičnom žarom srca. Svjedoci su govorili i o njegovoj tjelesnoj toplini u molitvi. Ta svjedočanstva pripadaju intimnoj povijesti njegova života. Mnogo je vidljiviji put kojim je vodio druge: redovita ispovijed, čitanje Božje riječi, euharistija, prijateljstvo i služenje. Humorom je znao probiti ukočenost, ali nije izbjegavao poziv na obraćenje.

U starosti je često pobolijevao. Umro je u Rimu u prvim satima 26. svibnja 1595., nakon što je blagoslovio svoju zajednicu. Pokopan je u Chiesi Nuovi. Papa Pavao V. proglasio ga je blaženim 25. svibnja 1615., a Grgur XV. svetim 12. ožujka 1622. Njegov se spomendan slavi 26. svibnja. Oratorij je nadživio osnivača i proširio se izvan Rima, čuvajući ono što je u Filipovu radu bilo najplodnije: otvorena vrata, razgovor koji vodi Kristu, molitvu koja okuplja i radost koja ne zaboravlja bolesne i siromašne.