Sveti Filip i Jakov

U šestome stoljeću papa Pelagije I. otputovao je u Carigrad i donio relikvije apostola Filipa i Jakova natrag u Rim, položivši ih u crkvu koja se danas zove Bazilika svetih apostola. Upravo zato častimo ovu dvojicu apostola zajedno u jednom blagdanu.

Sveti Filip bio je jedan od Dvanaestorice apostola. Vrlo je vjerojatno bio sljedbenik svetoga Ivana Krstitelja i znao je da je Ivan pokazao na Isusa kao na Mesiju. Filip je možda bio brat Šimuna Petra i Andrije, pa je po zanimanju bio ribar. Dan nakon što su Šimun i Andrija bili pozvani poći za Isusom, Isus je susreo Filipa i rekao mu: „Pođi za mnom” (Iv 1, 43). Filip je poslušao. Bio je iz Betsaide, grada sjeverno od Galilejskoga mora. Filipov prvi čin evangelizacije bio je da svom prijatelju Natanaelu kaže kako su našli Mesiju. Natanael je isprva oklijevao te rekao Filipu: „Iz Nazareta da može biti što dobro?” Filipov je odgovor bio uzoran. Rekao je svomu prijatelju: „Dođi i vidi” (Iv 1, 46). Kad je Natanael došao i vidio, odmah je ispovjedio svoju vjeru u Isusa kao Mesiju, Sina Božjega. Teolozi rane Crkve vjeruju da je Filip od toga časa slijedio našega Gospodina te svjedočio Isusovu prvom čudu u Kani.

Kad je Isus ustanovio Dvanaestoricu, Filip je bio među njima. Spominje se u Ivanovu Evanđelju prigodom umnažanja kruhova za pet tisuća ljudi, kada Isus ugleda veliko mnoštvo pa se obrati Filipu i kaže: „Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?” (usp. Iv 6, 5). Filip se također spominje u vezi s Grcima koji su željeli vidjeti Isusa (usp. Iv 12, 21), što možda upućuje na to da je govorio grčki i bio poznat grčkoj zajednici. Na Posljednjoj večeri, dok je Isus govorio o Ocu, Filip mu reče: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!” Nato mu Isus blago odgovori: „Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca” (usp. Iv 14, 8–14).

Nakon Pedesetnice malo se zna o Filipovu misionarskom djelovanju. Drevne predaje govore da je propovijedao u Grčkoj, Frigiji i Siriji te da je u poodmakloj dobi podnio mučeništvo u Hijerapolu u Frigiji, na području današnje jugozapadne Turske, nedaleko od Efeza gdje je sveti Pavao osnovao Crkvu. Vjeruje se da je Filip umro ili raspet naglavce ili smaknut odrubljivanjem glave.

Sveti Jakov također je jedan od Dvanaestorice. Tradicionalno je mišljenje, još od drugoga stoljeća, da u Novome zavjetu postoje samo dvojica Kristovih učenika po imenu Jakov. Neki suvremeni znanstvenici prepoznaju trojicu ili više njih. Ako ostanemo pri tradicionalnom shvaćanju, koje je u četvrtome stoljeću zastupao i sveti Jeronim, tada su ta dvojica Jakov Zebedejev i Jakov Mlađi, koji se naziva i Jakovom, bratom Gospodnjim, te Jakovom Alfejevim. Kasniji ga pisci nazivaju Jakov Pravedni. Ako je Jakov Mlađi ujedno i onaj Jakov koji je Gospodinov brat, tada je Jakovljev otac bio Alfej, a majka Marija Kleofina, sestra Blažene Djevice Marije. To bi značilo da je Jakov bio nećak Blažene Djevice i Isusov rođak u prvom koljenu. Naziva ga se Isusovim „bratom” jer je u ono vrijeme bilo uobičajeno rođake i drugu rodbinu oslovljavati kao braću i sestre. U Markovu Evanđelju Levija, poznatijega kao Mateja, također se naziva sinom Alfejevim (Mk 2, 14), što bi moglo značiti da su Jakov i Matej bili braća.

U svojoj Poslanici Korinćanima sveti Pavao navodi da se Gospodin nakon uskrsnuća ukazao Jakovu (1 Kor 15, 7). Nakon Pedesetnice Jakov je postao prvi biskup Crkve u Jeruzalemu. Djela apostolska pripovijedaju da je upravo Jakov, kao poglavar jeruzalemske Crkve, predsjedao Prvom jeruzalemskom saboru i izrekao konačnu odluku u Petrovo ime (usp. Dj 15). Euzebije, biskup iz četvrtoga stoljeća, piše da je Jakov provodio duge sate u jeruzalemskom Hramu: „...imao je običaj ulaziti sam u Hram i često bi ga nalazili na koljenima kako moli oproštenje za narod, tako da su mu koljena otvrdnula poput devinih.” Euzebije je također pisao o Jakovljevu mučeništvu: „...bio je bačen s vrha Hrama i zatim ubijen toljagom.” Prema predaji, novozavjetnu Jakovljevu poslanicu napisao je upravo Jakov Mlađi, premda neki suvremeni znanstvenici dovode tu činjenicu u pitanje. Ta je poslanica opća poslanica, najvjerojatnije upućena svim židovskim kršćanskim zajednicama. Započinje riječima: „Jakov, sluga Boga i Gospodina Isusa Krista, pozdravlja dvanaest plemena u iseljeništvu” (Jak 1, 1). Poslanica zatim donosi ohrabrenje u kušnjama i progonstvima, poticaje i opomene, a završava govoreći o snazi molitve.

Ono što sa sigurnošću znamo o ovoj dvojici učenika jest da su bili među Dvanaestoricom apostola. Spasitelj ih je na osobit način izabrao da nastave njegovo božansko poslanje evangelizacije svijeta. Oni su junački prigrlili svoju službu, osnivajući zajednice vjernika, propovijedajući Evanđelje, dijeleći sakramente, čineći čudesa i upravljajući ranom Crkvom. Neka vas danas apostolska revnost i hrabro mučeništvo ovih apostola nadahnu istom takvom revnošću i hrabrošću, kako bi i vas Bog mogao poslati u poslanje.