Sveti Filip i Jakov, apostoli

Sveti Filip i sveti Jakov dvije su različite osobe koje se zajedno slave 3. svibnja. Obojica pripadaju Dvanaestorici, ali Novi zavjet o njima ne govori jednako opširno niti su sve kasnije predaje jednako sigurne. Filip je u Evanđelju po Ivanu prikazan u nekoliko živih susreta s Isusom i drugim ljudima. Jakov se u popisu apostola naziva Alfejevim sinom, a crkvena ga je predaja povezala s Jakovom Manjim i s istaknutim Jakovom jeruzalemske zajednice. Zajednički spomendan ne stapa njihove životopise, nego čuva uspomenu na dvojicu apostola čije su relikvije u šestom stoljeću zajedno položene u rimskoj crkvi Svetih apostola.

Sveti Filip

Filip je bio iz Betsaide, galilejskoga mjesta iz kojega su potjecali i Petar i Andrija. Evanđelje po Ivanu opisuje njegov poziv kratkim Isusovim riječima: „Pođi za mnom.” Filip odmah potom traži Natanaela i govori mu da su pronašli onoga o kome su pisali Mojsije i proroci, Isusa iz Nazareta. Kada Natanael sumnjičavo pita može li iz Nazareta doći što dobro, Filip ne ulazi u raspravu. Odgovara jednostavnim pozivom: „Dođi i vidi.” Taj prvi prizor predstavlja ga kao učenika koji osobno iskustvo susreta prenosi drugomu, bez prisile i bez skrivanja pitanja.

Kada je Isus izabrao Dvanaestoricu, Filip je bio među njima. Ivan ga ponovno spominje prije hranjenja mnoštva. Isus ga pita gdje bi se moglo kupiti kruha za toliko ljudi, a Filip proračunava da ni velika svota ne bi bila dovoljna da svatko dobije makar malo. Njegov je odgovor razuman, ali ograničen onim što je ljudski moguće; događaj koji slijedi pokazuje mu da Isusovo djelovanje nadilazi tu računicu.

U Jeruzalemu neki Grci koji su došli na blagdan prilaze upravo Filipu sa željom da vide Isusa. Možda su ga odabrali zbog njegova grčkog imena ili poznavanja jezika, no tekst to ne objašnjava. Filip njihovu molbu prenosi Andriji, a zatim je zajedno iznose Isusu. Tako se ponovno pojavljuje kao posrednik susreta, ovaj put između Isusa i ljudi izvan neposrednoga židovskog kruga.

Na Posljednjoj večeri Filip traži: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je.” Isusov odgovor vodi ga dublje u tajnu vlastite osobe: tko je vidio njega, vidio je Oca. Filipovo pitanje otvara jedan od najsnažnijih evanđeoskih iskaza o odnosu Sina i Oca. Učenik pritom nije prikazan kao netko tko sve razumije, nego kao čovjek koji iskreno pita i upravo tako omogućuje da pouka bude izrečena.

Nakon Pedesetnice pouzdani podatci o Filipovu djelovanju postaju rijetki. Drevne predaje povezuju ga s propovijedanjem u Grčkoj, Siriji i Frigiji. Njegova se smrt smješta u Hierapolis, na području današnje jugozapadne Turske, ali predaje se razlikuju o tome je li umro raspet ili pogubljen na drugi način. Te pojedinosti zato nije moguće navesti kao čvrstu povijesnu činjenicu. Sigurna jezgra njegova životopisa ostaje pripadnost Dvanaestorici i evanđeoski prizori u kojima druge dovodi Isusu, postavlja pitanja i postupno raste u razumijevanju.

Sveti Jakov

Jakov iz ovoga zajedničkog slavlja nije Jakov, Zebedejev sin i Ivanov brat, koji se često naziva Jakovom Starijim. Riječ je o Jakovu Alfejevu, jednom od Dvanaestorice, kojega predaja naziva Jakovom Manjim. Poteškoća nastaje zato što Novi zavjet spominje više osoba imena Jakov, a drevni i suvremeni tumači ne razlučuju ih uvijek na isti način.

Tradicionalno poistovjećivanje povezuje Jakova Alfejeva s Jakovom Manjim, „Gospodinovim bratom” i Jakovom Pravednim, vodećom osobom jeruzalemske Crkve. Izraz „brat” u biblijskom i semitskom govoru može označavati i bliskoga rođaka, pa predaja Jakova smatra Isusovim srodnikom, a ne nužno Marijinim sinom. Neki suvremeni istraživači razlikuju dvije ili više osoba iza tih imena. Zbog te rasprave potrebno je odvojiti ono što pripada novozavjetnom Jakovu Alfejevu od onoga što mu pripisuje staro crkveno poistovjećivanje.

Jakov Alfejev izrijekom je naveden u popisima Dvanaestorice. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima svjedoči da se uskrsli Krist ukazao Jakovu, a Djela apostolska prikazuju Jakova kao predvodnika jeruzalemske zajednice. Na saboru u Jeruzalemu on nakon rasprave oblikuje zaključak o primanju obraćenika iz poganstva: ne treba im nametati čitav Mojsijev zakon, ali ih treba pozvati na život u skladu s temeljnim zahtjevima zajednice. Ako je riječ o istom Jakovu, taj prizor pokazuje apostola koji čuva židovske korijene Crkve, a istodobno otvara prostor narodima.

Predaja ga pamti po strogom molitvenom životu i naziva Pravednim. Crkveni povjesničar Euzebije prenosi stariji opis prema kojemu je dugo molio u Hramu za narod. Prema istoj predaji, protivnici su ga bacili s hramskoga vrha, a zatim usmrtili udarcima. Njegova se smrt obično smješta oko 62. godine. Poslanica Jakovljeva tradicionalno se pripisuje njemu, iako suvremena rasprava o autorstvu ostaje otvorena. Njezina poruka o postojanosti u kušnjama, odgovornosti za riječi, brizi za siromašne i vjeri koja se pokazuje djelima dobro pristaje slici pravednoga jeruzalemskog vođe.

Zajedničko slavlje

Filip i Jakov nisu povezani zato što su zajedno djelovali ili zajedno umrli. Njihovo je zajedničko slavlje nastalo iz rimske povijesti relikvija. U šestom stoljeću papa Pelagije I. donio je njihove relikvije iz Carigrada i položio ih u rimsku baziliku posvećenu apostolima. Liturgijska je uspomena tijekom povijesti padala na različite datume; danas se slavi 3. svibnja.

Njihove se osobnosti u sačuvanim izvorima razlikuju. Filip je učenik susreta i pitanja: poziva Natanaela, prima Grke i moli Isusa da pokaže Oca. Jakov je u predaji čovjek molitve, postojanosti i razboritoga vodstva jeruzalemske zajednice. Zajedno predstavljaju različite načine apostolske službe: otvoriti drugomu put do Krista i čuvati zajednicu u istini, djelima i slozi.