Sveti Fijakar

O svetom Fijakru sačuvano je malo čvrstih povijesnih podataka, ali njegova trajna povezanost s pustinjaštvom i obrađivanjem zemlje nosi jasnu kršćansku poruku: povučeni život pred Bogom nije besplodan kada se molitva pretače u strpljiv rad i gostoljubivost.

Predaja ga opisuje kao irskoga pustinjaka koji je živio u 7. stoljeću. Povezuje ga s Breuilom kraj Meauxa u današnjoj Francuskoj, gdje je navodno osnovao samotničko prebivalište. U kasnijim se zapisima naziva i opatom, no sačuvani podatci ne omogućuju sigurnu rekonstrukciju njegove službe, putovanja ni zajednice koja se oko njega mogla oblikovati. Godina smrti tradicionalno se navodi kao 670.

Njegovo se ime pojavljuje u više oblika, među njima Fiacre, Fiaker, Fiachra i Fiacrius. Ta sličnost ne znači da svaki stari svetac takva imena pripada istoj biografiji. Fijakra stoga valja razlikovati od svetoga Fiachre od Erarda i drugih irskih svetaca s bliskim imenima.

U pobožnoj se predaji Fijakar osobito povezao s vrtovima, vrtlarima i zemljoradnicima. Lopata, košara i obrađena zemlja postali su njegovi uobičajeni znakovi u umjetnosti. Ta zaštitništva ne dokazuju pojedinosti njegova života, ali svjedoče o načinu na koji su ga naraštaji vjernika pamtili: kao čovjeka pustinje koji je vlastitim rukama uređivao prostor za molitvu, rad i primanje drugih.

Njegov se spomendan tradicionalno slavi 30. kolovoza. Taj datum ostaje podatak predaje, a ne neovisno potvrđena pojedinost njegova životopisa. I u tako oskudnoj povijesnoj jezgri Fijakrov lik ostaje razumljiv: svetost se može očitovati u tišini, obrađivanju zemlje i vjernosti svakodnevnom radu, bez potrebe da predaja popuni svaku prazninu njegova života.