Sveti Fidelis Sigmaringenski

Isaac Newton, engleski fizičar i matematičar, glasovito je ustvrdio da „svako djelovanje izaziva jednako i suprotno protudjelovanje“. Godine 1517. augustinski svećenik po imenu Martin Luther objavio je svojih devedeset i pet teza u Wittenbergu u Njemačkoj. Taj je čin označio početak onoga što je poznato kao protestantska reformacija. Na to je djelovanje uslijedilo jednako i suprotno protudjelovanje, koje se obično naziva katoličkom protureformacijom. Današnji je svetac rođen upravo u razdoblju kad je taj odgovor sve više dobivao na snazi.

Marko Roy rodio se u gradiću Sigmaringenu, u današnjoj Njemačkoj. Otac mu je bio imućan trgovac koji je poslije postao gradonačelnik toga mjesta, a majka mu je bila protestantica koja je, udavši se za Markova oca, prešla na katoličku vjeru. Marko je imao troje starije braće i sestara te jedno mlađe dijete u obitelji. Njegovi brižni roditelji pobrinuli su se da još od mladosti bude dobro poučen u jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj vjeri, kao i u uljudnosti, samodisciplini i strahopoštovanju prema Bogu.

Nakon završene početne izobrazbe Marko je poslan na studij filozofije i prava na Sveučilište u Freiburgu, u današnjoj Njemačkoj. Bio je izvrstan student, a poslije i učitelj koji je stekao divljenje mnogih. Godine 1603., u dobi od dvadeset i pet godina, pozvan je da prati nekolicinu mladića iz plemićkih obitelji na putovanju koje će se pretvoriti u šestogodišnji obilazak Europe, s posjetima mnogim glavnim gradovima i znamenitim mjestima Francuske, Italije i dijelova Španjolske. Tijekom toga putovanja Marko je tim mladićima bio učitelj i odgojitelj, oblikujući ih u kreposti i katoličkoj vjeri. I sam je ostao vrlo pobožan, redovito je pohodio crkve, kad god je mogao svakodnevno sudjelovao na misi te uvijek bio pozoran prema siromasima i bolesnima.

Po završetku putovanja Marko se vratio na Sveučilište u Freiburgu, gdje je doktorirao pravo, a zatim počeo raditi kao odvjetnik u Francuskoj. Kao odvjetnik osobito je zastupao siromašne. Odlučio je svoj posao obavljati s potpunim poštenjem, a ne radi sebične koristi. No nakon samo kratka vremena provedenog u pravničkom zvanju, Marku je omrzla pokvarenost koja je bila česta među njegovim kolegama, od kojih su mnogi više nastojali nepošteno zaraditi na parnicama nego djelovati časno i pravedno.

Razočaran pravnim sustavom, Marko je odlučio poći stopama svoga brata koji je postao kapucin. Godine 1612., u dobi od trideset i četiri godine, Marko je zaređen za svećenika, stupio je među kapucine i uzeo ime „Fidelis“, što znači „vjerni“. Kad je napokon spoznao svoj pravi poziv kapucinskoga svećenika, isprva se borio s napastima očaja zbog, kako mu se činilo, trideset i četiri „izgubljene godine“ života. Prijelaz u redovnički život u početku mu je bio težak jer sloboda koju je uživao kao laik više nije postojala, ali je ustrajao u tom razdoblju uz molitvu i odlučnu postojanost. Tijekom te prve godine napisao je knjigu za vlastitu osobnu uporabu, koja će više od stoljeća poslije biti objavljena pod naslovom Exercitia spiritualia seraphicae devotionis, zbirka molitava i razmatranja. Nakon četiri godine daljnjega teološkog studija i formacije poslan je u samostan u današnjoj Švicarskoj, gdje je ubrzo postao poznat po svojem propovijedanju i snažnoj obrani katoličke vjere usred trajnih sukoba s protestantizmom, osobito sa zwinglijanstvom i kalvinizmom.

Godina 1618. označila je početak onoga što će postati jedan od najdužih i najsmrtonosnijih ratova u cijeloj Europi, Tridesetogodišnjega rata. Taj je rat ponajprije bio posljedica trajnih napetosti između protestantske reformacije i katoličke protureformacije. U tom je razdoblju otac Fidelis nastavio živjeti dubokim životom molitve i pokore te je gorljivo propovijedao, vraćajući mnoge katoličkoj vjeri. Evanđelje je naviještao i tako što je pisao letke o vjeri, koji su potajno dostavljani onima koji su napustili Crkvu i prešli na protestantizam.

Godine 1621. Fidelis je poslan u današnju Austriju, gdje je nastavio propovijedati s velikim uspjehom. Mnoge je priveo natrag katoličkoj vjeri, uključujući plemiće i vladare. Kad je izbila epidemija, pomagao je u njegovanju bolesnika, osobito vojnika, a njegovo suosjećanje, iskrena brižnost i svetost nisu prošli nezapaženo. Među onima koji su ga zamijetili bili su i mnogi kalvinisti, ogorčeni njegovim uspjehom u vraćanju ljudi Katoličkoj Crkvi.

Godine 1622. novoosnovana Sveta kongregacija za širenje vjere povjerila je ocu Fidelisu misionarsko poslanje na području današnje istočne Švicarske. U toj su ga misiji pratila osmorica njegove subraće kapucina. Ondje je, na temelju ovlasti mandata koji je primio iz Rima, objavio spis nazvan „Deset članaka vjere“. Taj je mandat omogućio građanskim vlastima da obustave protestantska bogoslužja i nametnu katoličko bogoštovlje. Mnogi od onih koji su napustili katoličku vjeru bili su zbog toga razjareni, ali je otac Fidelis nastavio s još većom gorljivošću, tražeći jedino spasenje duša. Ipak, neprijateljstvo s kojim se suočavao navelo ga je da s radošću predosjeti svoje skorije mučeništvo.

Dana 24. travnja otac Fidelis propovijedao je u jednoj švicarskoj crkvi kad je stigla razjarena svjetina. Ispaljen je hitac, ali ga je promašio, pa je on brzo napustio crkvu. Dok je putovao prema sljedećem selu, gdje je bio odsjeo, svjetina ga je sustigla; među njima je bio i jedan zwinglijanski propovjednik. Zahtijevali su od njega da se odrekne katoličke vjere i prigrli Zwinglijev nauk. On im je odgovorio: „Poslan sam k vama da pobijem, a ne da prigrlim vašu herezu. Katolička je vjera vjera svih vjekova; smrti se ne bojim.“ Nato su oca Fidelisa mačem udarili po glavi i oborili na zemlju. Tada je kleknuo i pomolio se: „Oprosti mojim neprijateljima, Gospodine: zaslijepljeni strašću ne znaju što čine. Gospodine Isuse, smiluj mi se. Marijo, Majko Božja, pomozi mi.“ Nakon toga zadali su mu još mnogo udaraca, više su ga puta izboli, a jednu su mu nogu odsjekli u znak osvete zbog mnogih misionarskih putovanja koje je poduzeo po njihovu kraju. Otac Fidelis imao je samo četrdeset i pet godina, od kojih je deset proveo u redovništvu.

Mučeništvo oca Fidelisa snažno je djelovalo na mnoge. Zwinglijanski propovjednik koji je sudjelovao u njegovu mučenju poslije se pokajao i vratio katoličkoj vjeri. Mjesne su vlasti ubrzo ugušile pobunu i mir je bio obnovljen. Šest mjeseci poslije ustanovljeno je da je tijelo oca Fidelisa ostalo neraspadnuto, pa je preneseno u katedralu u Coireu i pokopano pod glavnim oltarom. Tijekom sljedećega stoljeća čak je 305 čudesa pripisano njegovu zagovoru po onima koji su molili na njegovu grobu.

Dok danas tražiš njegov zagovor, moli da i ti žudiš jedino za slavom Božjom i spasenjem duša. Svijet je ispunjen lažnim naučavanjima, pomutnjom u vjeri i nepoznavanjem Boga. Sa svetim Fidelisom obnovi vlastitu čvrstu odlučnost da postaneš oruđe jedne, svete, katoličke i apostolske Kristove vjere.