Sveti Fidelis Sigmaringenski

Sveti Fidelis Sigmaringenski rodio se oko 1577. u Sigmaringenu, u kneževini Hohenzollern-Sigmaringen, kao Marko Roy ili Rey. Otac Johannes bio je gradski načelnik, a obitelj mu je omogućila temeljito obrazovanje. Mladi Marko na Sveučilištu u Freiburgu studirao je filozofiju i pravo, ondje je neko vrijeme i predavao, a studij je završio doktoratom prava. Već su ga suvremenici pamtili po ozbiljnosti, skromnosti i samodisciplini. Te osobine nisu ostale zatvorene u studentski život: postale su okosnicom njegova odnosa prema znanju, pravednosti i ljudima koji su mu bili povjereni.

Godine 1604. prihvatio je zadaću odgojitelja trojice mladih švapskih plemića. S njima je tijekom približno šest godina prošao mnoge europske krajeve. Putovanje, uobičajeno za obrazovanje mladih velikaša, Marko je pretvorio u školu odgovornosti. U gradovima kroz koje su prolazili posjećivao je crkve i bolnice, dugo molio te pomagao siromasima, katkada im dajući i vlastitu odjeću. Mladićima nije prenosio samo znanje i društvene vještine, nego ih je nastojao oblikovati u kreposti. Tako se već prije redovničkoga poziva pokazala crta koja će obilježiti sav njegov život: obrazovanje je shvaćao kao služenje, a vjeru kao obvezu prema konkretnom čovjeku.

Po povratku je radio kao odvjetnik u Colmaru u Alzasu. Postao je poznat kao „odvjetnik siromaha”, jer je zauzeto branio ljude koji nisu imali ni novca ni utjecaja. U sudskim se raspravama klonio klevetanja protivnika i svega što bi nepravedno naudilo njihovu ugledu. Ipak, pravničko ga je okruženje sve više razočaravalo. Teško je podnosio spletke, nepoštenu zaradu i pretvaranje spora u sredstvo osobne koristi. Njegov odlazak iz odvjetništva stoga nije bio bijeg od pravde, nego traženje potpunijega načina da joj služi.

Pridružio se kapucinima, među kojima je već bio njegov brat George, te dobio redovničko ime Fidelis, latinski „vjeran”. Ime je upućivalo na poziv iz Knjige Otkrivenja da čovjek ostane vjeran do smrti. Za svećenika je zaređen 1612., a prvu je misu slavio 4. listopada iste godine u Freiburgu, na blagdan svetoga Franje Asiškoga. Nakon novicijata i teološke izobrazbe posvetio se propovijedanju i ispovijedanju. Iz ranoga razdoblja redovničkoga života potječe i zbirka molitava i razmatranja poslije objavljena pod naslovom Vježbe serafske pobožnosti. Tekst otkriva da iza javne odlučnosti nije stajala samo naravna hrabrost, nego strog život molitve, pokore i svakodnevnoga obraćenja.

Fidelis je obavljao odgovorne službe u kapucinskim zajednicama, među ostalim i službu poglavara u Feldkirchu, u današnjoj Austriji. Za vrijeme epidemije skrbio je o oboljelim vojnicima, ne povlačeći se pred opasnošću. Bio je cijenjen kao jasan i snažan propovjednik. Živio je u doba dubokih vjerskih i političkih podjela, kada su se sporovi između katolika i protestanata prepletali s borbom za vlast. Tridesetogodišnji rat, započet 1618., učinio je takvu sredinu još nasilnijom. Fidelisovo djelovanje zato se ne može odvojiti od napetosti protureformacije, premda njegovo služenje bolesnima i siromašnima pokazuje da se njegova zauzetost nije iscrpljivala u polemici.

Godine 1622. povjerena mu je misija u Graubündenu, na području današnje istočne Švicarske. S osmoricom kapucina djelovao je u Prättigauu, gdje su odnosi između vjerskih zajednica bili posebno zaoštreni. Propovijedao je, razgovarao s ljudima i pisanim tekstovima izlagao vjeru. Njegov nastup izazivao je i prihvaćanje i snažan otpor. Prijetnje smrću postale su otvorene, a on ih nije skrivao od sebe ni od subraće. Predaja bilježi da se posljednjih dana ponašao kao čovjek svjestan blizine smrti, ali bez tjeskobne ogorčenosti.

Dana 24. travnja 1622. slavio je misu i propovijedao u Grüschu, a zatim otišao u obližnji Seewis. Ondje je govorio u crkvi dok je izvan nje rasla pobuna. U napetoj političkoj situaciji bili su prisutni i austrijski carski vojnici, pa se vjerski sukob lako pretvorio u oružani. Kada je postalo jasno da mu je život ugrožen, Fidelis je napustio mjesto i krenuo prema Grüschu. Na putu ga je presrela skupina naoružanih protivnika. Tražili su da se odrekne vjere; nakon njegova odbijanja oborili su ga udarcima i usmrtili mačevima i noževima. Različiti izvještaji ponešto se razlikuju u mjestu i slijedu pojedinosti, ali se slažu u bitnom: ubijen je zbog svojega misionarskog djelovanja i odbijanja da zaniječe vjeru.

Predaja njegov posljednji trenutak pamti kao čin oprosta. Dok su ga napadači tukli, molio je za njih i svoj je život predao Kristu. Upravo je taj završetak dao puno značenje imenu koje je primio ulaskom u red: Fidelis je ostao vjeran do smrti. Kapucini ga časte kao prvoga mučenika svojega reda, a povezuje ga se i s početcima djelovanja Kongregacije za širenje vjere. Njegova je smrt vrlo brzo ostavila snažan trag; izvori prenose i obraćenje jednoga propovjednika koji je sudjelovao u napadu.

Fidelisovi posmrtni ostatci poslije su razdijeljeni između katedrale u Churu i kapucinske crkve u Feldkirchu. Blaženim ga je 24. ožujka 1729. proglasio papa Benedikt XIII., a svetim 29. lipnja 1746. papa Benedikt XIV. Njegov se liturgijski spomen slavi 24. travnja. Zaštitnikom ga drže odvjetnici i pravnici, što njegovu redovničku svetost trajno povezuje s prvim zvanjem u kojem je branio siromašne.

U umjetnosti ga se prikazuje u kapucinskom habitu, s palmom mučeništva, mačem ili toljagom. Ti atributi sažimaju njegovu smrt, ali ne iscrpljuju njegov život, koji je mnogo prije posljednjega dana bio obilježen tihom stegom, učenjem i milosrđem.

U Fidelisovu životu pravnik, redovnik, njegovatelj bolesnika i propovjednik nisu četiri nepovezana lika. Sve ih povezuje zahtjev da istina ne ostane apstraktna. Kao odvjetnik štitio je dostojanstvo protivnika i prava siromašnih; kao kapucin prihvatio je jednostavnost; u epidemiji je vjeru pretvorio u blizinu patnicima; u posljednjoj je kušnji odbio spasiti život poricanjem vlastitoga uvjerenja. Njegova povijesna epoha bila je obilježena nasiljem koje danas traži pažljivo i pošteno pripovijedanje. Upravo zato njegovo svjedočanstvo najjasnije govori ondje gdje nadilazi sukob: u služenju slabima, u savjesti koja se ne prodaje i u oprostu ponuđenom usred nepravde.