Sveti Feliks iz Nikozije

Sveti Feliks rodio se 5. studenoga 1715. u Nikoziji na Siciliji. Na krštenju je dobio imena Filippo Giacomo. Njegov otac Filippo Amoroso umro je nekoliko tjedana prije njegova rođenja, a majka Carmela Pirro podizala je obitelj u skromnim prilikama. Dječak je rano počeo učiti postolarski zanat u radionici blizu kapucinskoga samostana. Ondje je upoznao braću čijemu se načinu života s vremenom poželio pridružiti.

Stariji životopis pamti ga kao marljiva šegrta koji je mirno primao zadirkivanja zbog svoje pobožnosti. Uz rad je nalazio vremena za molitvu; osobito se spominju krunica i petak kao dan spomena na Kristovu muku. Želja da postane kapucin nije ga odvojila od rada. I dalje je učio zanat i obavljao svoje dužnosti dok je čekao odgovor na molbu za primanje u red.

Oko dvadesete godine zatražio je da ga prime kao brata laika. Nije znao čitati ni pisati, ali je želio živjeti među kapucinima i služiti u njihovoj zajednici. Molba mu je više puta bila odbijena. Ustrajao je približno osam godina, a u listopadu 1743. primljen je u novicijat u Mistretti. Tada je dobio ime Feliks. Redovničke zavjete položio je 10. listopada 1744.

U novicijatu je prihvatio ritam zajedničke molitve, rada i poslušnosti. Nije mogao sam čitati duhovne knjige, pa je pažljivo slušao čitanja i propovijedi te pamtio ono što je čuo. Stariji životopisi ističu njegovu spremnost da primi i neugodan nalog bez prigovora. Takvo držanje pratilo ga je tijekom redovničkih godina, osobito u službama koje su ga svakodnevno dovodile među ljude.

Feliks je potom desetljećima živio i radio u rodnoj Nikoziji. Kao brat zadužen za skupljanje milostinje obilazio je domove i okolna naselja, noseći priloge za uzdržavanje zajednice. Na njegovu su se putu izmjenjivali darovi, odbijanja i susreti s ljudima kojima je samima trebala pomoć. Predaja čuva njegov običaj da i odbijanje primi riječima o ljubavi prema Bogu. Povratak s prikupljenim milodarima nije završavao njegovu brigu za one koje je putem upoznao.

Stariji kapucinski prikaz govori o njegovoj suradnji s Fidelom Laportom, franjevačkom trećoredicom iz Nikozije. Živjela je izvan samostana i pomagala siromašnima. Feliks je poznavao njezin rad te je dobročinitelja koji mu je želio dati novac za siromašne uputio da ga odnese njoj. Prema jednoj pripovijesti, Fidela je od Feliksova ogrtača načinila odjeću za djecu koja su oskudijevala. U tim se susretima vidi kako su brat koji je obilazio grad i žena koja je živjela među njegovim stanovnicima mogli zajedno priskočiti u pomoć potrebitima.

Služio je i bolesnima. Stariji životopis opisuje vrt ljekovitoga bilja koji je uredio u samostanskom dvorištu. Sam je uzgajao biljke i pripravljao ih za njegu oboljelih; pomoć iz vrta dopirala je i do siromašnih ljudi iz okolice. Kad je 1777. epidemija pogodila obližnji Cerami, Feliks je, prema životopisnoj predaji, odlazio među bolesne i pomagao u njihovoj njezi. Njegova se služba tako protezala od kućnih pragova na kojima je molio milostinju do mjesta na kojima je bolest tražila strpljivu prisutnost.

Molio je i tijekom svojih obilazaka. Štovao je Kristovu muku, Blaženu Djevicu Mariju i Presveti Oltarski Sakrament. Nakon dana provedenih na putu rado je ostajao pred svetohraništem. Stariji životopis spominje i mali prostor blizu samostanske crkve iz kojega je mogao vidjeti svetohranište dok je obavljao službu vratara. Tako je i između dolazaka posjetitelja nalazio priliku za molitvu.

U samostanu je dugo živio pod gvardijanom Macariom, kojega stariji prikazi opisuju kao stroga poglavara. Feliks je nosio terete, izvršavao naloge i primao prijekore. Premda su ga mnogi u gradu poštovali, nastavio je obavljati poslove brata laika. U životopisima se njegova poniznost vidi upravo u tome što se nije udaljio od svakodnevnih dužnosti koje su mu bile povjerene.

Ljudi su mu se obraćali i s molbama za molitvu. Stariji životopis pripovijeda o ženi koja je došla u Nikoziju nakon teške ozljede oka. Feliks je s njom kleknuo pred Marijinom slikom i molio, a pripovijest njezino ozdravljenje povezuje s tom molitvom. Takve su zgode dio predaje o bratu uz kojega su bolesni tražili utjehu, dok se njegova svakodnevna skrb očitovala u posjetima, njezi i pomoći koju im je mogao pružiti.

Krajem svibnja 1787. Feliks se teško razbolio. Primio je sakramente i zamolio poglavara za blagoslov. Umro je u Nikoziji 31. svibnja 1787. Kapucini njegov spomendan slave 2. lipnja. Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 12. veljače 1888., a papa Benedikt XVI. svetim 23. listopada 2005. Feliks je najveći dio redovničkoga života proveo među ljudima rodnoga grada: s košarom za milostinju, uz bolesničke postelje i u molitvi pred svetohraništem.