Sveti Fabijan, papa i mučenik

Sveti Fabijan bio je rimski biskup od 10. siječnja 236. do smrti 20. siječnja 250. godine. O njegovu životu prije izbora zna se vrlo malo. Kasniji zapis Liber Pontificalis naziva ga Rimljaninom plemenita roda i navodi da mu se otac zvao Fabije, dok druga predaja govori o laiku koji je u Rim stigao sa svojega imanja. Sigurno je da nije pripadao krugu istaknutih kandidata o kojima se raspravljalo nakon kratkoga pontifikata njegova prethodnika Antera.

Najpoznatiju pripovijest o Fabijanovu izboru sačuvao je Euzebije Cezarejski u četvrtom stoljeću. Prema njegovu izvještaju, okupljeni su kler i narod danima razmatrali više uglednih kandidata. Tada je na Fabijanovu glavu sletjela golubica. Prizor je podsjetio nazočne na evanđeoski opis silaska Duha Svetoga na Krista pri krštenju, pa su ga jednodušno izabrali za rimskoga biskupa. Riječ je o ranoj predaji, a ne o događaju koji se može neovisno povijesno provjeriti. Ipak, ona izražava način na koji je drevna zajednica razumjela neočekivani izbor čovjeka koji dotad nije bio u središtu pozornosti.

Fabijan je preuzeo rimsku Crkvu nakon razdoblja napetosti i progona. Njegov prethodnik Pontijan i protubiskup Hipolit bili su prognani na Sardiniju, gdje su umrli na prisilnome radu. Za Fabijanova pontifikata nastupilo je razmjerno mirnije vrijeme u odnosima s carskom vlašću. Iskoristio ga je za učvršćivanje zajedništva i uređenje života kršćanske zajednice. Predaja mu pripisuje povratak posmrtnih ostataka Pontijana i Hipolita u Rim te njihov dostojan ukop u Kalistovoj katakombi.

Podjela Rima na sedam crkvenih područja jedan je od najčešće spominjanih poteza njegova pontifikata. Svako je područje bilo povjereno đakonu, čime su pastoralna skrb i pomoć potrebitima dobile jasniji ustroj. Fabijanu se pripisuje i imenovanje sedmorice podđakona koji su nadzirali rad bilježnika. Njihova je zadaća bila prikupljati zapise o suđenjima i smrti mučenika, kako se njihovo svjedočanstvo ne bi izgubilo. Takav rad pokazuje koliko je rano kršćanska zajednica cijenila pamćenje onih koji su zbog vjere podnijeli smrt.

Neki mu kasniji izvori pripisuju ustanovljenje četiriju nižih kleričkih službi: vratara, lektora, egzorcista i akolita. Povjesničari uglavnom smatraju da su se te službe razvijale postupno, pa ih nije opravdano prikazivati kao rezultat jedne Fabijanove odluke. Vjerodostojnije je govoriti o papi koji je pridonio uređenju rimske zajednice, njezinih službi, dobrotvornoga djelovanja i čuvanja spomena na mučenike.

Fabijan je posvećivao pozornost i kršćanskim grobljima. Liberijski katalog papa povezuje ga s radovima u katakombama, gdje su vjernici pokapali svoje mrtve i častili mučenike. Briga za grobove nije bila tek graditeljska djelatnost. U razdoblju kada kršćanstvo još nije imalo javnu sigurnost, katakombe su čuvale vidljivo sjećanje na prethodne naraštaje vjernika. Upravo će u Kalistovoj katakombi poslije biti pronađen i Fabijanov vlastiti grob.

Prema predaji koju je u šestom stoljeću zapisao Grgur Tourski, Fabijan je oko 245. poslao sedmoricu biskupa u Galiju. Među njima se navode Gatijan za Tours, Trofim za Arles, Pavao za Narbonu, Saturnin za Toulouse, Dionizije za Pariz, Austremonije za Clermont i Marcijal za Limoges. O detaljima i točnome vremenu tih misija postoje povijesne dvojbe, ali predaja odražava Fabijanov ugled kao pape povezanoga sa širenjem kršćanstva izvan Rima.

S Fabijanom se povezuje i priča da je krstio cara Filipa Arapina i njegova sina. Za takvu tvrdnju nema dovoljno pouzdane potvrde te je treba smatrati legendom. Razumno je pretpostaviti da je papa za razmjerno mirnoga razdoblja imao određene veze s carskim dvorom, osobito ako je doista uspio vratiti tijela prognanih Pontijana i Hipolita. To, međutim, nije dokaz careva obraćenja ni krštenja.

Njegov se pontifikat odvijao i u vrijeme važnih teoloških rasprava. Fabijan je održavao prepisku s Origenom, jednim od najutjecajnijih kršćanskih pisaca trećega stoljeća, a izvori ga povezuju i s osudom Privata, pokretača crkvenoga spora u Africi. Sačuvani podaci ne dopuštaju podroban prikaz njegova udjela u tim pitanjima, ali pokazuju da rimski biskup nije bio zaokupljen samo gradskom upravom. Pratio je život udaljenih zajednica i sudjelovao u očuvanju njihova zajedništva.

Mir je završio kada je 249. na vlast došao car Decije. Početkom sljedeće godine vlast je od stanovnika Carstva zahtijevala javno žrtvovanje rimskim bogovima i za carevo dobro. Sudjelovanje se potvrđivalo ispravom, a odbijanje je moglo dovesti do zatvora, mučenja ili smrti. Za kršćane koji su takvu žrtvu smatrali idolopoklonstvom nastupila je teška kušnja. Kao rimski biskup Fabijan bio je među prvim istaknutim žrtvama novoga progona.

Umro je 20. siječnja 250. kao mučenik. Točan način smrti nije poznat; vjerojatno je umro u zatvoru, premda kasnija predaja govori i o pogubljenju. Njegovo mučeništvo nije ostalo samo u hagiografskim pričama. Kartaški biskup Ciprijan pisao je Fabijanovu nasljedniku Korneliju i hvalio pokojnog papu kao neusporediva čovjeka čija je smrt odgovarala svetosti njegova života. O mučeništvu je sačuvano i svjedočanstvo rimske zajednice.

Fabijan je pokopan u papinskoj kripti Kalistove katakombe. Ulomci nadgrobne ploče nose jednostavan grčki natpis: „Fabijan, biskup, mučenik.” Taj kratki zapis jedna je od najčvršćih potvrda njegova identiteta, službe i načina na koji ga je rana Crkva pamtila. Njegovi su posmrtni ostatci poslije preneseni u rimsku baziliku svetoga Sebastijana izvan zidina, gdje mu je posvećena kapela.

Sveti Fabijan ostavio je trag kao pastir koji je u mirnijim godinama uređivao zajednicu, skrbio za siromašne i čuvao uspomenu na mučenike, a zatim je i sam postao jedan od njih. Njegovo drevno štovanje razvilo se prije suvremenih postupaka kanonizacije. Spomendan mu se slavi 20. siječnja, zajedno sa svetim Sebastijanom. Golubica, njegov najpoznatiji ikonografski znak, podsjeća na predaju o neočekivanu izboru, dok grobni natpis u katakombi sažima povijesnu jezgru njegova života: bio je biskup Rima i mučenik.

Njegov primjer ostaje svjedočanstvo postojane službe u nesigurnim vremenima.